OČEVI BEZ DJECE – Mračna strana roditeljstva u doba korone

Korona kriza je, moramo priznati, po mnogo čemu poučno iskustvo. U svega nekoliko tjedana na vidjelo je isplivalo pregršt vrlina, ali i apsurda koje je, iako oduvijek prisutne, prigušila vreva naših svakodnevnih života. Tako smo najzad upoznali pravu prirodu ljudi koji nas okružuju, otkrili smo uspavane vještine i znanja te na pladnju dobili prijeko potrebno vrijeme da se posvetimo samima sebi i onome što je okosnica svakog društvenog bića – obitelji.

Ipak, nekima je potonje bila više osuda i izvor problema, nego olakotna okolnost, pa tako u posljednje vrijeme čitamo i mnogo o obiteljskom nasilju. Nažalost, ovo je jedna takva priča. Vapaj jednog oca (podatci poznati redakciji) koji sve što želi je adekvatno ispuniti svoju roditeljsku ulogu.

Naime, našeg smo sugovornika zatekli u trenutku kada je išao slučaj prijaviti policiji jer posljednjih pet tjedana bezrazložno nije vidio svoju djecu. Međutim, to nije nešto što se sada povlači, objašnjava nam, nego je samo izašlo na vidjelo. Riječ je o uobičajenoj praksi diskriminacije očeva u društvu.

– Obiteljsko nasilje koje je i psihičko i emocionalno i fizičko i ekonomsko, kod nas se samo tretira i provodi kada je u pitanju ono fizičko. Otuđivanje djece nigdje se ne sankcionira i zbog toga imamo preko 1 500 djece na godišnjoj razini koja svoje roditelje ne viđaju ili ih viđaju znatno manje od odluke suda.

Kako nam kaže, on svoju bitku vodi još od 2014. godine te je bila riječ o visokokonfliktnom razvodu.

– Institucije su vične govoriti da se roditelji trebaju dogovoriti, prebacuju odgovornost na njih, ali nigdje ne postupaju odgovorno u smislu zaštite prava djece. Ako postoji odluka suda i nema rizika, ne vidim razloga da se sustavno daje vjetar u leđa onom roditelju koji cijelo vrijeme onemogućava susrete i viđanje djece s roditeljem kod kojega ne živi.

Samovolja pojedinca ispred interesa djece?

Iz nekog nama nepoznatog razloga, odluka je upravo prepuštena samovolji druge osobe te su moguće kojekakve izlike. Danas je to koronavirus, premda je naš sugovornik pripremio svu potrebnu dokumentaciju.

– Propusnice i odluke suda, pozitivno mišljenje epidemiološke službe koju sam, također kontaktirao i koja nije utvrdila da se radi o opasnosti za djecu ako se prevoze u osobnom automobilu i sve ostalo poslano je kako supruzi i Centru za socijalnu skrb, tako i u dopisu prema nadležnom Ministarstvu i ostalim institucijama. Svi su pravovremeno i pravodobno obaviješteni. Kao i o stanju moje supruge, koja je vještački dokazana da je manipulativni roditelj i prema izvješćima Centra za socijalnu skrb treba se podvrgnuti psihološkim tretmanima jer je za nju očinska roditeljska skrb zabrinjavajuća s obzirom na to da traži ravnopravnost u odgoju i aktivnu ulogu u odrastanju djece. Ponudio sam štogod treba, ali problem se uvijek nađe i ništa nije dovoljno dobro.

Iscrpio je sve mogućnosti bilo kakvog dogovora i preostali su mu samo virtualni oblici komunikacije, ali kako kaže, tako se ne može adekvatno vršiti roditeljska skrb, dok se djeca nalaze u jednoj nezavidnoj i nelagodnoj situaciji rastrgana između dva roditelja.

– Sustav je trebao prepoznati održivost. Ovdje imamo i pravomoćnu odluku suda koja se ovako krši. U razvijenim i civiliziranim društvima ovakve se stvari ne rješavaju, one se događaju možda jednom te taj roditelj dobiva opomenu, a ako se to nastavi ponavljati, završit će na policiji i bit će sproveden istražnom sudcu na prekršajni sud jer se zna što je zaštita interesa i dobrobiti djece.

Institucije su dužne odgajati društvo i štititi najugroženije

O svom je slučaju kontaktirao pravobraniteljicu za djecu, Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku te naravno, Centar za socijalnu skrb, ali sve što je dobio bio je generički naputak.

– U njemu stoji kako se roditelji u ovo vrijeme trebaju solidarizirati i međusobno dogovoriti oko roditeljske skrbi, a ako ne, onda je nadležan sud. No, tu se postavlja pitanje “kako”, kada on trenutno ne radi i “zašto”, ako imamo pravomoćnu odluku? Ovo je samo prebacivanje odgovornosti, a k tome su mi istaknuli da je mogućnost kontakata u telefonskom smislu i video poziva, također jedna opcija koja je ostavljena na izbor. Time se samo trivijalizira problem.

Valja nadodati kako se naš sugovornik o ovome savjetovao i s Poliklinikom za zaštitu djece Grada Zagreba, gdje mu je rečeno da Centar za socijalnu skrb treba procijeniti i dati preporuku kako se održavaju susreti u ovo vrijeme krize te sustavno s policijom odraditi dio posla na terenu ako je potrebno.

– Centar u mom slučaju nije napravio apsolutno ništa, nego je ono što sam im pisao u povjerenju proslijedio i tražio reakciju majke što nije ni korektno ni odgovorno. Jedna pat pozicija u kojoj ne možete ništa poduzeti, policija to ne tretira kao nasilje u obitelji, nego prebacuju ponovno na Centar za socijalnu skrb koji to opet prebacuju na sud. To je jedan krug prebacivanja odgovornosti, dok su institucije te koje moraju odgajati društvo i štiti one najugroženije u njemu, a to su djeca.

Ono što je dobio zauzvrat bila je, pak, hrpa neistina kojim ga se optužuje za neadekvatnu komunikaciju prema Centru.

– Rekli su da sam im samo slao e-mailove i kako ih uopće nisam zvao, a upravo sam ih i osobno posjetio. Oni su zatvoreni, unutra nema nikoga i ne može se doći do djelatnika. U međuvremenu su ukinute mjere ograničenja kretanja i djeca umjesto da dođu kod mene, valjda mogu biti samo kod majke jer kod oca očito nije dom. To je čisto zloupotrebljavanje situacije, da se još više potencira odvajanje djece. Ovo je postala neizdrživa situacija.

Nasilje treba osuditi u svakom obliku

Epilog se, govori nam, ne nadzire.

– Odgovor supruge je da doklegod Nacionalni stožer civilne zaštite kompletno ne popusti mjere i dok djeca ne krenu u školu i vrtić, neće se moći primjenjivati sudsko rješenje u vezi viđanja i susreta. A do kad to može biti? Zaista nema nikakvog smisla, nego je to iživljavanje te psihičko i emocionalno zlostavljanje djece i mene.

Nekoliko pitanja ostaju neodgovorena. Naime, koliko u ovome trenutku ima roditelja koji pokušavaju doći do svoje djece i prijavljuju policiji kršenje odluke suda te postoji li uopće protokol o postupanju prema takvom roditelju, osim da se slučaj prijavljuje Centru za socijalnu skrb? Ipak je riječ o djelu koje bi se po kaznenom zakonu moralo sankcionirati od strane policije i prijaviti državnom odvjetništvu jer kada pričamo o obiteljskom nasilju, treba ga osuditi u svakom obliku.

– Ne mogu shvatiti sustav, ali ne mogu shvatiti ni ljude koji to čine jedni drugima. Valjda kriza tome i služi, da pokaže sve iz ljudi, kako ono dobro tako i loše.