NA DANAŠNJI DAN: Sveti Josip, zaštitnik Hrvatske, Petar Preradović, Ivo Tijardović, Arthur C. Clarke, Hrvatska priznala neovisnost Kosova
Sveti Josip, zaštitnik Hrvatske
Sveti Josip, zaručnik je Marijin i Isusov hranitelj. Odlukom Hrvatskog sabora iz 1687. godine, proglašen je zaštitnikom hrvatskog naroda. Papinskom odlukom »Quemadmodum Deus« Pia IX. 8. prosinca 1870. proglašen je zaštitnikom sveopće Katoličke Crkve. Sv. Josip je i zaštitnik Drugog vatikanskog sabora, a od 2013. i Vatikana.
Josip je bio potomak iz Davidova kraljevskoga roda te je po njemu i Isus bio Davidov potomak. Radio je kao siromašni tesar iz Nazareta i u njegovoj je blizini Isus proveo svoje djetinjstvo i mladost, živeći jednostavnim radničkim životom. Kršćani slave Josipa, Marijinog zaručnika i Isusova poočima kao sveca i kao Božjeg odabranika, kome je Bog povjerio da bude glava nazaretske obitelji u kojoj se ostvarilo Isusovo utjelovljenje.
Uz svoj tesarski rad, Josip je bio vjernik. Molio je i čitao Sveto pismo, pristao je vršiti Božju volju i da Bog po njegovu životu čini svoja djela. Josip je bio toliko spreman Bogu vjerovati, da nije sumnjao ni onda kada mu je Bog govorio u snovima. Bog mu je u snu rekao, da uzme Mariju za svoju ženu i da se ne boji onoga što je u njoj začeto. Kasnije mu je također poručio, da uzme Mariju i dijete i ode u Egipat, i da se također u određeno vrijeme vrati iz Egipta i nastani u Nazaretu. Drugim riječima, Josip je bio dobro upućen u Božje govore.
Bio je pobožan čovjek, znao je ići pravim putem. Imao je plemenitu dušu. Primio je Mariju i Isusa pod svoj krov, pratio ih kroz život i branio, prehranjivao ih je radom svojih ruku. Po duši je bio pravednik, tj. svetac, po dostojanstvu Marijin suprug, muž nebeske kraljice, a po zanimanju othranitelj Isusa, Sina Božjega. Bio je ponizan, skroman i šutljiv, nikada se nije uzdizao ili hvalisao pred ljudima. Josip je imao čast, da su mu kao glavi obitelji, bili poslušni i Isus, Sin Božji i Marija, Majka Božja. Josip zajedno s Marijom i Isusom čini Svetu obitelj. Svetkovina sv. Josipa slavi se 19. ožujka, a 1. svibnja je spomendan sv. Josipa radnika.
Vlada Dubrovačke Republike je 20. ožujka 1521. godine prihvatila prijedlog da se u Republici, svetkovina svetog Josipa slavi kao zapovijedni blagdan.
U sjevernim krajevima Hrvatske štovanje su mu širili isusovci, a Hrvatski sabor na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. godine proglasio ga je zaštitnikom hrvatskog kraljevstva. Točnije, u saborskom protokolu od tih dana, na latinskom jeziku piše: “Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni branitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.”[18] Svijest o tome da nam je zaštitnik nije osobito zaživjela, ali su naši biskupi na svom zasjedanju u Splitu 1972. godine rekli “da je odluka Hrvatskog sabora iz 1687. god. i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno hrvatsko kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljuje sve peripetije oko svoga suvereniteta…”. Tada je Hrvatska biskupska konferencija donijela odluku da se osobito mora štovati u Hrvatskoj. To je proglašenje na prijedlog zagrebačkog biskupa Martina Borkovića bilo pravovaljano sa svjetovne i crkvene strane, i kasnije nije nikada osporeno.
Odlukom HNV R. Srbije blagdan sv. Josipa je jedan od četiriju blagdana hrvatske zajednice u Srbiji. Nacionalno svetište sv. Josipa je u Karlovcu na Dubovcu.
Godine 2017. godine se na Tridesetodnevnici za Hrvatsku i hrvatski narod moli za sve nakane po zagovoru sv. Josipa, povodom 330. obljetnice kako je Hrvatski sabor proglasio sv. Josipa za nebeskog zaštitnika hrvatskog naroda. Prema odluci kardinala Josipa Bozanića na području Zagrebačke nadbiskupije započela je Godina svetog Josipa 19. ožujka 2017., povodom 330. obljetnice kako je Hrvatski sabor izabrao svetog Josipa za zaštitnika Hrvatske.
Petar Preradović, vojnik i pjesnik – 1818.
Hrvatski vojnik, pjesnik i prevoditelj Petar Preradović rodio se u Grabrovnici kraj Pitomače, 19. ožujka 1818. godine, a umro 18. kolovoza 1872.
Djetinjstvo i školske dane proveo je u Grubišnom Polju, odakle mu je bio otac, vojni dočasnik. Nakon očeve smrti, brigu o Petrovom školovanju preuzima vojna uprava te pohađa vojnu akademiju u Bjelovaru, zatim u Bečkom Novom Mjestu, gdje je pisao njemačke stihove s izrazitim obilježjima romantizma i dobio poticaje za rad na narodnom osvješćivanju.
Susret s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim znatno je utjecao na ‘povratak’ materinskom jeziku i pobudio zanimanje za hrvatsku kulturu te političku i gospodarsku situaciju. Gotovo čitav život proveo je Preradović izvan domovine, a književnošću se bavio koliko mu je dopuštala časnička služba.
Svoj entuzijazam posvetio je ilirizmu, u čijoj je ‘drugoj fazi’, uz Stanka Vraza i Ivana Mažuranića, postao najutjecajniji pjesnik. Pjesmama izražava brigu za hrvatski jezik, privrženost slavenskoj koncepciji i iskreno domoljublje. Umro je u austrijskom mjestu Fahrafeldu, kraj Beča, 18. kolovoza 1872. godine. 21. kolovoza je pokopan u Beču, a 1879. godine njegovi posmrtni ostaci preneseni su na arkade Mirogoja.
Ivo Tijardović, hrvatski skladatelj, slikar – 1895.
Skladatelj, diplomirani glumac, scenograf i kazališni direktor Ivo Tijardović rođen je 18. rujna 1895. u Splitu, a umro je 18. ožujka 1976. u Zagrebu. Skladao je osam opereta, a ostao je najzapamćeniji po Maloj Floramye i Splitskom akvarelu. Bavio se i slikarstvom, a radio je kao ilustrator, dirigent, koreograf, karikaturist, novinar, prevoditelj.
Njegova su libreta, od kojih je neka i sam napisao, većim dijelom svojom tematikom vezana uz
Tijardović, Ivo, hrvatski skladatelj i dirigent (Split, 18. IX. 1895 – Zagreb, 19. III. 1976). Glazbu je učio u Splitu i u Beču, gdje je studirao i arhitekturu, a diplomirao je na Dramskoj školi u Zagrebu 1922. Istaknuo se kao vrstan organizator i scenograf, slikar i ilustrator. Djelovao je kao ravnatelj Opere i intendant splitskoga HNK (1933–41), a potom i HNK u Zagrebu (1945–49), te ravnatelj Državnoga simfonijskoga orkestra (1949–54). Skladao je glazbu za različite izvođačke sastave (orkestralnu i komornu glazbu, solo pjesme, zborove), te filmsku glazbu, no primarno su polje njegova skladanja glazbeno-scenska djela, posebno operete.
Osim opera Dimnjaci uz Jadran (1951), Marko Polo (1960) i Dioklecijan (1969), mjuzikla Katarina Velika (1960), glazbene komedije Doživljaj u Šangaju (1937), scenske glazbe za Juditu M. Marulića (1940) i Ribarske svađe C. Goldonija (1956), skladao je osam opereta, od kojih su Mala Floramye (1926) i Splitski akvarel (1928) postigle najveći uspjeh. Njegova su libreta, od kojih je neka i sam napisao, većim dijelom svojom tematikom vezana uz Mediteran i dalmatinski izričaj, posebno Split. Njegova skladateljska estetika uglavnom je tradicionalno orijentirana, oslonjena na folklor i nacionalni glazbeni izraz. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1970).
Hrvatska priznala neovisnost Kosova – 2008.
Referendum o neovisnosti Kosova održavan je od 26. do 30. rujna 1991. godine. Skupština Kosova proglasila je Kosovo neovisnom državom 22. rujna 1991., a 99.98% glasača bilo je za neovisnost (odaziv 87.01%). Srbi koji su tada činili 10% kosovskog stanovništva bojkotirali su referendum. Osamostaljenje Kosova nije uspjelo sve do 17. veljače 2008. godine.
Neovisnost Kosova je podijelila međunarodnu zajednicu: većina zapadnih demokracija podržala je taj čin, dok su Rusija i Kina oštro osudile takav postupak.
“Mi kao susjedi Republike Srbije želimo dati punu potporu u svim nastojanjima Srbije u razvijanju i dobrosudsjedskih odnosa i na njihovom putu prema euroatlantskim integracijama. Pošli smo od ovog realiteta. Znamo da je ovo težak problem za Srbiju i imamo puno razumijevanje za to. To je bio jedan od razloga što je Hrvatska tako dugo čekala”, priopćio je hrvatski tadašnji premijer Ivo Sanader novinarima u Banskim dvorima. On je potvrdio i da potpredsjednik Vlade Slobodan Uzelac iz SDSS-a nije podržao odluku o priznanju kao ni jutrošnju zajedničku izjavu Hrvatske, Mađarske i Bugarske kojom su te tri države najavile ovakav korak te da je stavio svoj mandat na raspolaganje.
Arthur C. Clarke, pisac znanstvene fantastike – 2008.
Jedan od velike trojice pisaca znanstvene fantastike (druga dvojica su Isaac Asimov i Robert A. Heinlein). Prema njegovom romanu 2001: Odiseja u svemiru 1968. godine Stanley Kubrick snimio je istoimeni film koji je postao klasik svog žanra, s uvodnom scenom kosti koja leti kroz zrak i pretvara se u orbitalnu stanicu, uz glazbenu podlogu Straussovog Tako je govorio Zaratustra.
Peter Hyams je 1984. snimio nastavak filma prema sljedećem romanu u nizu, 2010: Druga Odiseja.
Sir Arthur C. Clarke preminuo je u srijedu, 19. ožujka 2008. u 1:30 sati u bolnici u Colombu u 91. godini, priopćio je njegov agent Rohan da Silva. Poželio je da mu na grobu stoji epitaf: “Ovdje leži čovjek koji nikada nije odrastao, ali nije ni prestajao odrastati”.
Dan očeva
Očev dan, dan je u čast oca i slavi očinstvo i utjecaj očeva u društvu. Slavi se najčešće treće nedjelje u lipnju u 52 zemlje svijeta. Nadopunjuje Majčin dan.
U različitim zemljama svijeta obilježava se drugog nadnevka.
U mjesecu ožujku, koji je na poseban način posvećen sv. Josipu, negdje oko blagdana toga svetca, slavi se i Očev dan. U Hrvatskoj, Italiji i Lihtenštajnu slavi se 19. ožujka.
