NA DANAŠNJI DAN: Luj XIV., Bečki kongres, Dinko Šimunović, Andrija Štampar, Ferdo Kovačević, Drugi svjetski rat, pokret nesvrstanih, Petar Šegedin
Luj XIV., francuski kralj – 1715.
Luj XIV. bio je francuski kralj od 1643-1715. godine. Sin Luja XIII. i Ane Austrijske. Luj XIV. bio je kraljem Francuske i Navarre pune 72 godine, od 14. svibnja 1643. do svoje smrti 1715. godine.
Krunu je naslijedio kao 5-godišnjak, no vlast je zapravo preuzeo tek nakon smrti svojeg glavnog ministra kardinala Mazarina 1661. godine. Kada razmišljamo o Luju XIV. prvo što nam pada na pamet je sjaj njegovog Versaillesa, sjaj cijelog jednog luksuznog stila. Nikad nam ne pada na pamet desetljećima duga mržnja stanovništva koju je on stvorio.
Njega i njegov sjaj Voltaire je uspoređivao s Augustom zaboravljajući realne činjenice stvorenog ratnog siromaštva. Osim luksuznog stila Versaillesa ostavština Luja XIV. je bila i pravna promjena koja na kraju uništava francusku monarhiju. August je na samrtnoj postelji svog jedinog unuka osudio na smrt kako bi spriječio probleme oko naslijeđivanja. Luj XIV. je stao na pola puta. Svrgnuo je zakonitog regenta upitnom metodom, ali ga je ostavio na životu. Tim načinom je stvorio nered oko naslijeđivanja koji će platiti Luj XVI. U XIV. stoljeću stanovnici Francuske su sami sebe dijelili prema pokrajinama. U XVI. stoljeću tu podjelu je zamjenila ona na katolike i hugenote.
U doba smrti Luja XIV. nakon njegove dugogodišnje apsolutističke vladavine koja različito ocjenjuje ostaje činjenica da po prvi put postoji francuska nacija bez svojih internih podjela. Na svojoj samrtnoj postelji Luj XIV. izgovara ‘možda sam previše volio rat’. Omražen u narodu on umire od gangrene 1. rujna, 1715. godine. Tijekom sprovoda u bazilici Saint Denis narod je priredio proslavu.
Bečki kongres – 1814.
Bečki kongres bio je skup predstavnika glavnih europskih političkih sila, koji se održao u Beču od 1. rujna 1814. do 9. lipnja 1815., pod predsjedanjem austrijskog državnika Klemensa Wenzela von Metternicha.
Bečki kongres
Kongres se bavio oblikovanjem Europe nakon Napoleonskih ratova. Nakana kongresa bilo je uređenje novih granica na političkoj karti Europe nakon vojnog poraza Napoleonove Francuske i Napoleonova izgona na otok Elbu.
Glavni rezultati Bečkog kongresa, osim potvrde Francuskog gubitka teritorija osvojenog od 1795. do 1810., što je već bilo uređeno Pariškim sporazumom, bili su: širenje Rusije i Prusije, konsolidacija Njemačke, čiji je teritorij s prijašnjih 300-tinjak država i državica sveden na 39, koje su pak uključene u Njemačku Konfederaciju pod vodstvom Prusije i Austrije.
Dinko Šimunović, hrvatski književnik – 1873.
Dinko Šimunović
Književnik Dinko Šimunović rođen je 1. rujna 1873. godine u Kninu. Pisao je pripovjetke, romane, crtice i feljtone. Pozornost kritike privukao je nedovršenom pripoviješću “Mrkodol” u zadarskom Lovoru, a ubrzo se uvrstio u vodeće noveliste hrvatske moderne. Njegova proza iz Dalmatinske zagore impresivna je i slikovita s jakim portretima. Pojedine Šimunovićeve novele vrhunska su ostvarenja u hrvatskoj književnosti.
Među njegovim poznatijim djelima treba izdvojiti: “Mrkodol”, “Đerdan”, “Mladost”, “Alkar”, “Tuđinac”, “Porodica Vinčić”, “Duga”, “Sa Krke i Cetine”, “Muljika”, “Marica ili Mary Jane”.
Preminuo je u Zagrebu 1933. godine.
Andrija Štampar, hrvatski liječnik, specijalist higijene i socijalne medicine – 1888.
Andrija Štampar
Andrija Štampar, rođen u Pleternici 1. rujna 1888., bio je hrvatski liječnik, specijalist higijene i socijalne medicine i dekan medicinskog fakulteta u Zagrebu. Od 1919. bio načelnik higijenske službe Ministarstva narodnog zdravlja u Beogradu; postavio je temelje javnozdravstvenoj službi u Jugoslaviji i osnovao niz socijalno-medicinskih ustanova.
Izgrađujući naprednu medicinu došao je u sukob s komercijaliziranom medicinom, a zbog svoje socijalnodemokratske ideologije postao je nepoćudan vladajućim krugovima. Nakon prisilnog umirovljenja 1931. bio je stručnjak Zdravstvene organizacije Lige naroda u Kini. Zaslužan je za reformu nastave na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, osnivanje Više škole za medicinske sestre i Medicinskog fakulteta u Rijeci. Izradio je ustav Svjetske zdravstvene organizacije te je 1948. predsjedao Prvoj svjetskog zdravstvenoj skupštini u Ženevi. Bio je prvi potpredsjednik Ekonomskog i socijalnog vijeća OUN-a.
Ferdo Kovačević, hrvatski slikar – 1927.
Ferdo Kovačević bio je hrvatski slikar. U Zagrebu je sudjelovao u dekoriranju zgrade Odjela za bogoštovanje i nastavu te Sveučilišne i nacionalne biblioteke. Suosnivač je Društva hrvatskih umjetnika. S Bukovčevim krugom je izlagao u Zagrebu 1894. i 1898. godina na Hrvatskom salonu , te u Parizu, Pragu, Beogradu i Sofiji. Sudjelovao je na izložbama Lade i Hrvatskoga društva umjetnosti. Umro je u Zagrebu 1. rujna 1927.
Njemačka napada Poljsku, počinje Drugi svjetski rat – 1939.
Drugi svjetski rat je vojni sukob između članica sila Osovine, odnosno Trojnoga pakta – Njemačke, Italije i Japana te njima pridruženih saveznika: Madžarske, Rumunjske, Bugarske, Finske, Srbije, NDH i dr., i Saveznika – SSSR-a, SAD-a, Velike Britanije i Francuske te zemalja koje su im se pridružile: Kanade, Australije, zemalja Latinske Amerike i dr., koji je trajao od 1. IX. 1939. do 2. IX. 1945. U njem je sudjelovala čak 61 od ukupno 67 svjetskih država, a sam rat vodio se na teritoriju čak 40 država.
Od približno 110 milijuna sudionika rata, oko 50 milijuna ih je poginulo, a 35 milijuna bilo je ranjeno. Osim velikih ljudskih gubitaka na bojištima i okupiranim područjima na kojima se razvio organizirani oružani otpor (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Makedonija, Grčka, Albanija, Francuska, Poljska, Bjelorusija, Ukrajina, okupirani dijelovi Rusije i Kina), II. svjetski rat obilježila su masovna stradanja civilnoga stanovništva u gradovima (bombardiranje Varšave, Rotterdama, Beograda, Londona, Lenjingrada, Staljingrada, Moskve, Berlina, Frankfurta, Hamburga, Münchena, Nürnberga, Dresdena, Tokyja, Hiroshime, Nagasakija i mnogih drugih gradova), masovna pogubljenja velikoga broja ljudi na okupiranim područjima istočnoeuropskih (Poljska, Češka, Bjelorusija, Rusija, Ukrajina, Srbija) i azijskih država (Kina, Koreja) te sustavna istrjebljenja (genocid) cijelih naroda (Židovi, Romi) u fašističkim i nacističkim koncentracijskim logorima i logorima smrti. Prema procjeni, u nacističkim logorima smrti ubijeno je približno 10 milijuna ljudi, od čega između 5,5 i 6 milijuna Židova.
Pokret nesvrstanih – 1961.
” Uz Tita i Nehrua, drugi istaknuti svjetski lideri koji su sudjelovali u stvaranju Pokreta nesvrstanih su egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser i njegov indonezijski kolega Sukarno, te predsjednik neovisne Gane Kwame Nkrumah. Na Konferenciji u Beogradu bili su prisutni predstavnici 25 zemalja i 40 antikolonijalnih i oslobodilačkih pokreta. Nakon šest dana rada, skup je usvojio dokumente o principima nesvrstavanja kao nezavisnog vanblokovskog činitelja. Usvojena je “Deklaracija šefova država ili vlada vanblokovskih zemalja” kao prvi programski dokument nesvrstanih zemalja i “Izjava o opasnosti od rata i apel za mir”. Pokret se fokusirao na nacionalne borbe za neovisnost, iskorjenjivanje siromaštva, ekonomski razvoj i suprostavljanje kolonijalizmu, imperijalizmu i neokolonijalizmu. “
Petar Šegedin, pisac – 1998.
Šegedin, Petar, hrvatski književnik i kulturni djelatnik (Žrnovo na Korčuli, 8. VII. 1909 – Zagreb, 1. IX. 1998). Učiteljsku školu završio u Dubrovniku, a Višu pedagošku školu i Filozofski fakultet u Zagrebu. Službovao kao učitelj u Kuli Norinskoj i Račišću (Korčula), a od 1939. u Zagrebu, kada se javio u Krležinu Pečatu pod pseudonimom Petar Kružić. Zauzimao je istaknute društvene položaje u kulturnom životu: tajnik Matice hrvatske (1945–47), te njezin predsjednik (1989), predsjednik Društva hrvatskih književnika (1953., 1968–70). God. 1956–60. bio je savjetnik za kulturna pitanja pri ambasadi u Parizu, a potom je djelovao kao slobodni književnik. Redoviti član JAZU (HAZU) bio je od 1963. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo 1991. Pisao je novele, romane, eseje i putopise. Istaknuo se i aktivnom borbom za hrvatski jezik ulazeći u polemike s političkim neistomišljenicima.
Petar Šegedin
Vlastima je osobito zasmetala Šegedinova prosvjedna knjiga Svi smo mi odgovorni? (1971), koja je zajedno s nekim programatskim tekstovima V. Gotovca bila moralna kritika pritisaka što ih je tada provodila jugoslavenska vlada. Neko je vrijeme živio u dobrovoljnom progonstvu u Njemačkoj i bio na tzv. crnoj listi. Njegovom prozom, putopisima i novelistikom provlači se tema straha od manipulacije i represivnog aparata vlasti. U tom su smislu značajna tri trenutka: 1949. na Drugom kongresu književnika Jugoslavije, kada je prevladavala socrealistička estetika, referatom O našoj kritici pledirao je za slobodu i individualnost umjetničkog stvaranja te zagovarao raskid sa socijalističkom i utilitarnom estetikom, zauzimajući se za antidogmatizam; 1971. u Hrvatskoj se zauzimao za dostojanstvo nacionalnog entiteta; konačno, otkako mu je bilo dopušteno ponovno objavljivanje, uključio se u javne polemike pa je 1991. na prosvjednom skupu u Zagrebu analizirao psihologiju barbarogenija. Šegedinovi romani nemaju izravne veze s egzistencijalističkom filozofijom niti su njezina ilustracija, ali se temelje na srodnim postupcima koji su obilježili romane J.-P. Sartrea ili A. Camusa. Poput francuskih egzistencijalista, Šegedin opisuje pojedinačne svijesti, suzuje koncept vremena i prostora, a inzistira na tjelesnosti protagonista, na apsurdnom stanju njihova duha, na mučnini koju u sebi nose. Zanima se za krizna i rubna stanja ljudske svijesti, s duhovnom podlogom u pogledima S. Kierkegaarda, E. Mouniera i G. Bernanosa. Središnji dio Šegedinova opusa egzistencijalistička je trilogija koju čine romani Djeca božja (1946), Osamljenici (1947) te Crni smiješak (1969).
