NA DANAŠNJI DAN: Ivan Gundulić, Josip Runjanin, Paškal Buconjić, Tomislav Radić, Jim Morrison, Denis Kuljiš, Novosadski dogovor, zastava EU, John Lennon, bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije

2021-12-08-dndd

Ivan Gundulić, hrvatski književnik – 1638.

Dana 8. prosinca 1638. godine umro je Ivan Gundulić, hrvatski književnik. Rođen je kao najstariji sin Frana Gundulića i Džive Gradić. Obitelj Gundulić bila je poznata još u 13. stoljeću, a njezini su članovi, kao pripadnici aristokracije, obavljali različite državno-administrativne poslove u Dubrovniku i okolici.

Ivan Gundulić

Obrazovao se u Dubrovniku, gdje su mu, uz ostale, učitelji bili Toskanac Camillo Camilli, koji je dopunio Tassov Oslobođeni Jeruzalem te svećenik Petar Palikuća, koji je na hrvatski preveo Život Karla Borromea. Nakon završetka školovanja, 1608. postaje član Velikoga vijeća. Nastavljajući obiteljsku tradiciju, obavlja više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i okolici; dva je puta bio knez u Konavlima (1615. i 1619.), a u Dubrovniku je uglavnom obavljao pravničke poslove. Godine 1634. postaje senator, a 1638. član Maloga vijeća. Živio je mirno i povučeno, zbog čega su mu suvremenici dali nadimak Mačica (značenje: Mačkica). Godine 1628. oženio se Nikom Sorkočević s kojom je imao tri sina: poznat je Fran Gundulić, koji je kasnije postao austrijski general te Šiško, hrv. pjesnik. Umro je u Dubrovniku nakon dvotjedne bolesti; pretpostavlja se da je uzrok smrti bila upala porebrice. Budući da je umro u 49. godini, nije imao priliku biti izabran za kneza Dubrovačke Republike (knez nije smio biti mlađi od 50 godina).

Književni rad Gundulić je započeo pisanjem drama u stihu. Njegova prva tiskana knjiga, Pjesni pokorne kralja Davida, izašla je u Rimu 1621. godine. Njegove drame uglavnom su bile prijevodi s talijanskoga ili scenske adaptacije pripovjednih djela, a obrađivale su poznate mitološke i književne teme. 1622. u Veneciji mu izlazi prvo izdanje religiozne poeme Suze sina razmetnoga, koja predstavlja inovaciju u vrstovnom sastavu starije hrvatske književnosti. Dramom u stihu metaforički nazvanom Dubravka (prvi put izvedena 1628.) Gundulić se vraća kazalištu. U posljednjem desetljeću života Gundulić stvara Osmana, svoje najznačajnije djelo – povijesno-romantični ep u 20 pjevanja, nastao pod utjecajem Tassova epa Oslobođeni Jeruzalem.

Josip Runjanin, skladatelj hrvatske himne – 1821.

Josip Runjanin (Vinkovci, 8. prosinca 1821. – Novi Sad, 2. veljače 1878.), hrvatski časnik u austrougarskoj vojsci i skladatelj hrvatske himne. Poznato je da je između 1848. i 1866. sudjelovao u četiri ratna pogoda u Italiji, te da se u svojoj 43-oj godini oženio kćerkom umirovljenog kapetana Tome Perakovića.

Josip Runjanin

Kao predstavnik Prve banske pukovnije ušao je 1865. u Hrvatski sabor. Nakon umirovljenja povukao se iz javnoga života. Runjanin je glazbenu izobrazbu stekao kod vojnoga kapelnika u Glini, a svirao je i glasovir. Kao carski kadet služio je u Glini gdje je često zalazio u društvo ilirskih rodoljuba koji su održavali književne skupove i čitali radove ilirskih pisaca. Ondje je Runjanin prvi put čuo Mihanovićevu pjesmu “Horvatska domovina”. Nije sasvim sigurno je li Runjanin skladao njenu melodiju, ali takvo mišljenje se uvriježilo u drugoj polovici 19. stoljeća. Točna godina nastanka nije poznata, ali se obično uzima 1848. Pjesma je pod nazivom Hrvatska himna prvi puta pjevana prigodom otvorenja Hrvatsko-slavonske izložbe u Zagrebu 1891., kada nijedan od autora više nije bio živ.

Paškal Buconjić, biskup – 1910.

Paškal Buconjić

Buconjić, Paškal (Stjepan), mostarsko-duvanjsko-trebinjski biskup (Drinovci, 2. IV. 1835 – Mostar, 8. XII. 1910).

Franjevac, filozofski i bogoslovni studij završio u Ferrari. Profesor na franjevačkom učilištu u Rimu i na Širokom Brijegu. God. 1880. imenovan je naslovnim biskupom i apostolskim vikarom, a 1881. mostarsko-duvanjskim biskupom, 1890. i upraviteljem Trebinjske biskupije.

Promicao je crkveni, kulturni, prosvjetni i socijalni napredak, osnovao Hrvatsku tiskaru i utemeljio većinu hrvatskih društava u Hercegovini onoga doba.

Tomislav Radić, režiser – 1940.

Radić, Tomislav, hrvatski filmski, kazališni i televizijski redatelj i scenarist (Zagreb, 8. XII. 1940 – Zagreb, 7. III. 2015).

Diplomirao na Filozofskom fakultetu i Kazališnoj akademiji u Zagrebu. Istaknuti kazališni režiser, posebno velik uspjeh postigao je Stilskim vježbama Raymonda Queneaua koje su od 1968. neprekidno na repertoaru zagrebačkih kazališta. Njegova režija Goldonijeve i Čaline Kafetarije 1978. godine na Dubrovačkim ljetnim igrama ostala je amblematskim tragom teatra Igara jednako kao i njegova režija Stullijeve Kate Kapuralice u Kazalištu Marina Držića.

Tomislav Radić

Režirao je i niz dokumentarnih emisija za televiziju, također i tv-drama, uglavnom adaptacija dramskih klasika (npr. Soba za odmor po motivima Adama i Eve Miroslava Krleže). Jedno od najznačajnijih djela njegova dugometražnog igranofilmskog opusa je debitantska Živa istina (1972.), slijede Timon (1973.), Luka (1992.), Anđele moj dragi (1995.) i Holding (2001.). Za film Što je Iva snimila 21. listopada 2003. (2005.) osvojio je Zlatnu arenu za najboljeg redatelja i Veliku zlatnu arenu za najbolji film u Puli te godine. Za isti film nagrađen je i na filmskom festivalu u Dubrovniku – Libertas. Osmi film mu je dramski omnibus Tri priče o nespavanju. Film Kotlovina (2011.) njegov je zadnji film koji je uz Zlatnu arenu za najbolji film i scenarij na pulskom filmskom festivalu 2011. osvojio još pet Zlatnih arena. Bio je i dugogodišnji profesor glume i kazališne režije na ADU.

Jim Morrison, rock zvijezda i pjesnik – 1943.

Jim Morisson

Morrison, Jim, američki rock kantautor, utemeljitelj grupe The Doors (Melbourne, Florida, 8. XII. 1943 – Pariz, 3. VII. 1971).

Iskustvo studija filma, poznavanje avangardnoga kazališta te francuske simbolističke književnosti prenio je u jedinstvene rock performanse i poeziju (The End, When the Music’s Over, Celebration of the Lizard).

Za života objavio i dvije zbirke neuglazbljene poezije, u privatnom izdanju An American Prayer (1970) i The Lords and the New Creatures (1971) za uglednu nakladničku kuću Simon and Schuster.

Denis Kuljiš, novinar – 1951.

Denis Kuljiš (Split, 8. prosinca 1951. – Zagreb, 18. kolovoza 2019.) bio je hrvatski književnik, poduzetnik i novinar.

Denis Kuljiš

Kuljiš je rođen u Splitu, u NR Hrvatskoj, FNRJ. Studirao je lingvistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Novinarstvom se počeo baviti 1972. godine. Od 1979. piše za časopis Polet, a od 1980. za Vjesnik. Radio je kao urednik i novinar časopisa Start, Danas i Studio. Kuljiš je 1991. s partnerima osnovao Media Press, tvrtku koja je pokrenula neovisni politički tjednik Globus. Pet je godina bio glavni urednik Europapress Holding. Tvrtka je također počela izdavati časopise OK! i Gloriju.

Kuljiš je napustio holding Europapress s dioničarima Media Pressa i počeo izdavati politički tjednik Nacional. Časopis je vodio dvije godine kad se promijenilo uredništvo. Nakon toga, Kuljiš je počeo izdavati dvotjednik Ultra, koji je doživio neuspjeh. Pokrenuo je časopis Penthouse pod pokroviteljstvom Slobodne Dalmacije i radio je kao savjetnik u odboru EPH.

Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku – 1954.

Dana 8. prosinca 1954. godine srpski i hrvatski pisci i lingvisti postigli su Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku, koji je potpisalo 25 uglednih stručnih jezikoslovaca. Zaključeno je da je narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan jezik s dva izgovora, da su oba pisma, ćirilica i latinica, ravnopravna i da jezik ima zajednički pravopis.

U Novome Sadu dogovorena je i eksplicitno istaknuta ravnopravnost obaju pisama, latinice i ćirilice te izgovora, ekavskoga i ijekavskoga. Dogovorena je i izrada zajedničkoga pravopisa, koja je povjerena komisiji Matice hrvatske i Matice srpske. Međutim, problemi s tumačenjem i primjenom zaključaka počeli su vrlo rano. Nakon Novosadskoga dogovora nastupilo je doba veoma teško za hrvatski jezik, a nezadovoljstvo je kulminiralo donošenjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.

Vijeće Europe prihvatilo zastavu Europske unije – 1955.

Iako se zastava koja se sastoji od dvanaest zlatnih zvjezdica smještenih na plavoj podlozi najčešće povezuje s Europskom unijom, ta je zastava prvotno bila zastava Vijeća Europe. Vijeće Europe prihvatilo ju je 8. prosinca 1955. godine. Njenog dizajnera, Arsèna Heitza, inspirirala je slika iz knjige Otkrivenja u Bibliji. Dvanaest zlatnih zvjezdica na zastavi izabrano je kao broj koji nema političkih konotacija te kao simbol savršenstva i potpunosti. Europska zajednica prihvatila je zastavu 1986. godine, a Europska unija ju je također preuzela kao svoju te ju od tada zajedno koriste i Vijeće Europe i Europska unija.

Ubijen John Lennon – 1980.

John Lenon

Dana 8. prosinca 1980. ubijen je John Lennon, karizmatični vođa Beatlesa, pjesnik i glazbenik. Ubio ga je poremećeni obožavatelj, tada 25-godišnji Mark David Chapman, koji je navodno bio nezadovoljan autogramom kojim mu je Lennon potpisao svoju najnoviju ploču. Ubojstvo se dogodilo pred poznatom stambenom zgradom ‘Dakota’ u New Yorku, u kojoj su John Lennon i Yoko Ono stanovali.

Mark David Chapman izdržava doživotnu kaznu sa mogućnosti pomilovanja poslije 20 godina u zatvoru Attica, SAD. Traženje puštanja na slobodu mu je odbijeno deset puta.

Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije

Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije katolička je dogma koja tumači da je jedinstvenom Božjom povlasticom Blažena Djevica Marija očuvana od svake mrlje istočnoga grijeha od trenutka svoga začeća. Također, Marija nije bila lišena milosti posvetne, već je bila puna milosti dobivenih od Boga i živjela je život posve bez grijeha.

Često se zamjenjuje s doktrinom, kada je Marija začela Isusa, radi se o dvije različite pojave. Prema dogmi, Marija je začeta na normalni biološki način, ali njenu dušu je stvorio Bog u vrijeme njenog začeća. Blagdan Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije, slavi se 8. prosinca. Ako 8. prosinca padne na nedjelju, svetkovina Bezgrješnog začeća prenosi se na ponedjeljak, 9. prosinca.

Utemeljio ga je papa Siksto IV. 1476. g. Dogmu je svečano proglasio, papa Pio IX. u poslanici “Ineffabilis Deus”, 8. prosinca 1854. g. Katolička Crkva vjeruje da dogma ima potporu u Bibliji. Arkanđeo Gabrijel nazvao je Mariju kao “punu milosti”, a crkveni oci nazivali su Mariju – Blaženom Djevicom. Prema katoličkoj teologiji, Marija je morala biti posve bez grijeha, da bi mogla začeti Isusa.

Aktualno
Hrvatska
Zanimljivosti