NA DANAŠNJI DAN: Giuseppe Verdi, Zvonimir Rogoz, Tupoljev, Edit Piaf, Orson Wells, Yul Brynner, Zdravko Malić, Saša Britvić, Svjetski dan mentalnog zdravlja

2021-10-09-dndd-1

Giuseppe Verdi, talijanski skladatelj – 1813.

Giuseppe Verdi

Giuseppe Verdi

Giuseppe Fortunino Francesco Verdi rođen je 10. listopada 1813. godine u Le Roncoleu kraj Parme. Ovaj talijanski skladatelj romantizma poznat je prvenstveno po svojim operama. Uz Richarda Wagnera smatran je najznačajnijim opernim skladateljem 19. stoljeća.

Verdi je dominirao talijanskom opernom scenom nakon ere Bellinija, Donizettija i Rossinija. Međunarodnu reputaciju stekao je operom “Nabucco”, a vrhunac dostiže operama “Rigoletto”, “Trubadur” i “Traviata”. Premijera njegove opere “Aida” izvedena je 1871. u Kairu povodom otvaranja Sueskog kanala. S Verdijevih 28 opera talijanska romantička opera dosegala je vrhunac.

Zvonimir Rogoz, glumac – 1887.

Rogoz, Zvonimir, hrvatski glumac i redatelj (Zagreb, 10. X. 1887 – Zagreb, 6. II. 1988). Glumiti je počeo u Beču u školi Wiener Theatera V. E. Frühmanna, a nastavio u Zagrebu 1908. kod Gj. Prejca. Nakon prvih nastupa u zagrebačkome HNK-u, glumio je u putujućoj družini P. Ćirića, HNK-u u Osijeku te u Varaždinu.

Zvonimir Rogoz

Osim glumačkih nastupa, Rogoz je djelovao kao redatelj inozemnih i hrvatskih tekstova te je na češki jezik preveo niz djela hrvatskih dramskih pisaca, a ulogama u 25 filmova stekao je veliku popularnost. Najpoznatija mu je uloga supruga u filmu Ekstaza G. Machatýja

U Zagreb se vratio 1951. te je glumio i režiraou zagrebačkome HNK-u, a potom je prešao u novoosnovano Dramsko kazalište »Gavella«, u kojem je ostvario niz uloga u domaćem i inozemnom repertoaru.

Glumio je i na Dubrovačkim ljetnim igrama i u Teatru &TD. Jedan je od rijetkih glumaca koji su uspješno nastupali na nekoliko jezika (na hrvatskom, slovenskom, češkom i slovačkom).

Objavio je knjigu uspomena Mojih prvih 100 godina (1986). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1966.

Andrej Nikolajevič Tupoljev, konstor zrakoplova – 1888.

Andrej Nikolajevič Tupoljev

Andrej Nikolajevič Tupoljev (Pustomazovo, 10. studenog 1888. — Moskva, 23. prosinca 1972.) – ruski konstruktor zrakoplova i general, koji je tijekom svog radnog vijeka konstruirao više od 100 tipova zrakoplova. Posebno poznat po bombarderima i putničkim zrakoplovima. Uspješan je projektant zrakoplova, u svjetskim razmjerama. Osnovao je OKB 156 Tupoljev (Opitni Konstrukcioni Biro – Tupoljev) 1922. godine, prvo poduzeće za projektiranje i proizvodnju zrakoplova u Sovjetskom Savezu.

A. N.Tupoljev rođen je 10. studenog 1888. godine u selu Pustomazovo, Tverska gubernija u obitelji notara. Završio je srednju školu u gradu Tveru, a 1908. upisao se u Viši tehničku školu u Moskvi u kojoj je predavao čuveni ruski znanstvenik Nikolaj Žukovski. U školi je Tupoljev intenzivno radio u odjelu za zrakoplovstvo i vrlo brzo postao jedan od najboljih učenika Žukovskog.

Kada je 1918. godine diplomirao, Tupoljev je zajedno sa Žukovskim osnovao Centralni aero hidrodinamički institut CAGI koji je postao najveći centar za razvoj zrakoplovne znanosti u svijetu.

SKOJ, omladinska organizacija – 1919.

SKOJ (Savez komunističke omladine Jugoslavije) je bio omladinska organizacija Komunističke partije Jugoslavije, da bi uspostavila svoj sustav za indoktrinaciju mladih ljudi. SKOJ je po naravi bio revolucionarnom političkom organizacijom. Utemeljen je 10. listopada 1919. godine, na konferenciji održanoj u Zagrebu u nazočnosti oko 50 izaslanika komunističkih mladeških organizacija iz Kraljevine SHS. Na konferenciji je izabrana privremeni Središnji odbor sa sjedištem u Zagrebu.

Organizacijski, SKOJ je uređena je poput sovjetske boljševističke omladinske organizacije komsomol, koju je osnovao 1918. Lenjin. Svi koji su željeli postati članovi Komunističke partije Jugoslavije u početku su trebali biti uključeni u SKOJ, gdje bi se mogli dokazati kao aktivisti.

U Beču je, na SKOJ-ev poticaj, od 16. do 17. svibnja 1920. godine protuzakonito održana “Prva međunarodna konferencija komunističkih mladeških organizacija jugoistočne Europe”.

Voditelji organizacije su morali biti članovi Saveza komunista Jugoslavije. Organizacija je prestala postojati raspadom SFR Jugoslavije 1990.

Edit Piaf, pjevačica – 1963.

Edit Piaf

Piaf Édith (pravo ime Giovanna Gassion), francuska pjevačica i glumica (Pariz, 19. XII. 1915 – Plascassier, 10. X. 1963). Nakon teškog djetinjstva, otkrivena 1935. kao ulična pjevačica. S nadimkom »vrapčić« (la môme piaf: curica vrapčić), odmah je doživjela uspjeh i počela snimati ploče te pjevati za radio. Međunarodnu karijeru postigla je nakon uspješnih nastupa u New Yorku 1947. Njezine ranije uspješnice iz 1930-ih (npr. Moj legionaru – Mon légionnaire, Harmonikaš – L’Accordéoniste) u tradiciji su starijih music-halla, a poslije se vješto služila mikrofonskom tehnikom uz pratnju većih orkestara i zborova. Karakteristična snažna i energična glasa, velike muzikalnosti te uvjerljive melodramatske, katkad patetične interpretacije, Piaf je svojim hitovima kao što su npr. Život u ružičastom (La vie en rose), Milord, Ne, ni za čim ne žalim (Non, je ne regrette rien) i dr. nakon II. svjetskog rata evoluirala od stila pariškoga café-koncerta do međunarodne pop-glazbe. Mnoge bolesti, droga, alkoholizam i buran privatni život pripomogli su medijskoj pozornosti te stvorili od É. Piaf legendu u žanru francuske šansone XX. stoljeća, a njezine su snimke i filmovi trajno nazočni na tržištu masovne kulture.

Orson Wells, redatelj, glumac, scenarist i producent – 1985.

Dana 10. 10. 1985. umro je Orson Wells, slavni redatelji i glumac. Kritičko priznanje za Wellesa povećalo se nakon njegove smrti. Smatra se jednim od najvažnijih dramskih umjetnika dvadesetog stoljeća, a 2002. u izboru Britanskog filmskog instituta proglašen je najvećim filmskim redateljem svih vremena.

Na zao glas došao je svojom radio-dramom H.G. Wellsa Rat svjetova od 30. listopada 1938. kojom je izazvao masovnu paniku. Welles i njegovi biografi kasnije su tvrdili kako izlaže lakovjernost američke publike u strahu od Drugog svjetskog rata. Sredinom tridesetih su postale legenadarne adaptacije vudu Macbetha (sa postavom crnoputih glumaca) i alegorijskog Julija Cezara u newyorškom kazalištu.

Orson Wells

Welles je bio i priznati iluzionist, nastupajući u mnoštvu spektakala tijekom ratnih godina. Tijekom tih godina je kroz novinarstvo, radio i javne nastupe postao ozbiljni politički aktivist i komentator, blisko povezan s Franklinom D. Rooseveltom. 1941. je napisao, režirao, producirao i nastupio u Građaninu Kaneu, koji se u raznim anketama nalazi na prvom mjestu najboljih filmova svih vremena. Građanin Kane je jedini Wellesov film za kojeg je našao sredstava i nad kojim je imao potpunu kontrolu do konačne verzije, dok će ostatak njegove karijere obilježiti manjak sredstava, nekompetentno upletanje studija i loša sreća, i tijekom egzila u Europu i kratkih povrataka u Hollywood. Unatoč ovim poteškoćama Othello je 1952. osvojio Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu, a Dodir zla glavnu nagradu na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu, dok je sam Welles svojim najboljim djelima smatrao Proces i Ponoćna zvona.

Iako je Welles kao redatelj/scenarist ostao na marginama velikih studija, njegova karizmatična osobnost učinila ga je profitabilnim glumcem. U svojim kasnijim godinama se borio protiv hollywoodskog sustava koji je odbijao financirati njegove neovisne projekte, zarađujući najviše preko glume, reklama i pripovijedanja. 1975. je osvojio nagradu za životno djelo Američkog filmskog instituta, kao treća osoba kojoj je to pošlo za rukom nakon Johna Forda i Jamesa Cagneyja.

Yul Brynner, glumac – 1985.

Yul Brynner

Brynner Yul (pravo ime Taidje Khan), američki filmski glumac (Vladivostok, Rusija, 11. VII. 1920 – New York, 10. X. 1985).

Navodno romskoga podrijetla. Nastupao u kazalištu, no najveće je uspjehe postigao na filmu, dijelom zahvaljujući egzotičnu izgledu i ćelavosti kao zaštitnom znaku.

Nagrađen je Oscarom za mjuzikl Kralj i ja (The King and I, 1956., redatelj W. Lang). Među ostalim nastupio u filmu Bitka na Neretvi (1969., redatelj V. Bulajić).

 

Zdravko Malić, književnik – 1997.

Zdravko Malić

Malić, Zdravko, hrvatski književni povjesničar, prevoditelj i pjesnik (Ljubija, BiH, 10. X. 1933 – Cavtat, 3. IX. 1997). Studij jugoslavistike i rusistike završio 1958. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, usavršavao se na sveučilištima u Strasbourgu, Varšavi i Krakovu, a temom o W. Gombrowiczu doktorirao 1965. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1961. pokrenuo studij poljskog jezika i književnosti te bio redoviti profesor poljske književnosti.

Godine1969. osnovao je časopis za svjetsku književnost Književna smotra (glavni urednik do 1988). Objavio je knjigu eseja i rasprava o poljskim piscima Polonica (1973) te prvu hrvatsku sintezu povijesti poljske književnosti (Povijest svjetske književnosti, knjiga 7, 1975). Kao kroatist osobito se bavio djelom M. Krleže. Prevodio je s poljskoga (W. Gombrowicz, S. Dygat, J. Andrzejewski i dr.) i ruskoga, a objavio je i pjesničku zbirku U drugom nekom gradu (1977). Iz njegove ostavštine objavljene su knjige Mickiewicz itd.: rasprave, članci i eseji o poljskoj književnosti (2002), Iz povijesti poljske književnosti (2004), Gombrowicziana (2004) i Gost u kući: prijevodi i prepjevi iz poljskoga pjesništva (2006).

Saša Britvić, dirigent – 2015.

Saša Britvić (Zagreb, 21. lipnja 1965. – Zagreb, 10. listopada 2015.) bio je hrvatski dirigent, glazbeni pedagog, jedan od utemeljitelja Hrvatskog baroknog ansambla i Hrvatskoga komornoga orkestra te Cantus Ansambla pri Hrvatskom društvu skladatelja. Bio je i organizator raznih glazbenih priredba i festivala u Hrvatskoj. Sin je poznatog pjesnika, novinara i tekstopisca Drage Britvića.

Saša Britvić

Tijekom uspješne umjetničke karijere ravnao je mnogim orkestrima i ansamblima u Hrvatskoj i inozemstvu, primjerice Zagrebačkom filharmonijom, zborom i orkestrom Opere HNK u Zagrebu, Simfonijskim orkestrom i zborom Hrvatske radiotelevizije, Varaždinskim komornim orkestrom, Simfonijskim puhačkim orkestrom OSRH, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Hrvatskim komornim orkestrom, Splitskim komornim orkestrom, orkestrom Opere HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, Slovenskom filharmonijom, Sarajevskom filharmonijom, Državnim simfonijskim orkestrom i Akademskim državnim zborom » Mihail Ivanovič Glinka« iz Sankt-Peterburga, Simfonijskim orkestrom Emilia Romagna iz Parme, ansamblom Icarus, Orkestarom mladih Europe, Orkestrom zaklade »Yehudi Menuhin«, Orkestrom Alpe-Adria itd.

Saša Britvić bio je jednako uspješan i kao operni dirigent, pa stoga značajno poglavlje njegove umjetničke karijere čini i suradnja s mnogim najznačajnijim opernim pjevačima današnjice, primjerice Joséom Carrerasom, Pierom Capucillijem, Grace Bumbry, Ružom Pospiš Baldani, Dunjom Vejzović, Elenom Obrazcovom, Katjom Ricciarelli i mnogim drugima. Bio je dugogodišnji stalni vanjski suradnik Opere Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu.

Od 1994. bio je angažiran kao predavač, a od 1996. kao docent na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Tragično je preminuo u Zagrebu 10. listopada 2015. u 51. godini života.

Svjetski dan mentalnog zdravlja

Svjetski dan mentalnog zdravlja obilježava se u organizaciji Svjetske federacije za mentalno zdravlje (WFMH) od 1992. godine, na dan 10. listopada svake godine u više od stotinu zemalja širom svijeta. To je jedinstvena kampanja na svjetskoj razini koja naglašava važnost promicanja mentalnog zdravlja i usmjerava pažnju na probleme i poremećaje mentalnog zdravlja. Važna je i povezanost mentalnog zdravlja i nastanka kroničnih bolesti (dijabetesa, raka, kardiovaskularnih bolesti, respiratornih bolesti i debljine).

Aktualno
Hrvatska
Zanimljivosti