Jozefina Kranjčec: Osobe s tjelesnim invaliditetom moraju biti vidljive cijele godine, ne samo na obilježavanjima

Jozefina Kranjčec, predsjednica Hrvatskog saveza udruga osoba s tjelesnim invaliditetom, u Podcastu 01Portala govorila je o prvom Nacionalnom danu osoba s tjelesnim invaliditetom, osobnoj asistenciji, inkluzivnom dodatku, zapošljavanju, ulozi države i potrebi da se osobe s invaliditetom prestanu promatrati kao marginalna skupina.

Prvi put svoj nacionalni dan

Osobe s tjelesnim invaliditetom u Hrvatskoj prvi će put imati svoj nacionalni dan. Obilježavanje je predviđeno za 12. svibnja na Zrinjevcu, a odluku o proglašenju donio je Hrvatski sabor 29. siječnja ove godine, nakon inicijative koju je pokrenuo Hrvatski savez udruga osoba s tjelesnim invaliditetom.

– Svaki invaliditet ima nekakav svoj nacionalni dan. Jedino osobe s tjelesnim invaliditetom nemaju nacionalni dan. Prije godinu dana poslala sam zahtjev u Sabor i objasnila zbog čega želimo da i osobe s tjelesnim invaliditetom, kojih u Hrvatskoj ima najviše, imaju jedan svoj dan – rekla je Jozefina Kranjčec.

Datum nije izabran slučajno. Riječ je o rođendanu svetog Leopolda Mandića, kojega je Kranjčec opisala kao osobu s tjelesnim invaliditetom koja je svoj život posvetila pomaganju drugima.

– Smatrali smo da je zaslužio da obilježimo njegov rođendan, a ujedno i svoj dan – poručila je Kranjčec.

Političari moraju čuti stvarne probleme

Obilježavanje na Zrinjevcu, naglasila je, ne bi smjelo biti samo protokolarni događaj. Cilj je upoznati javnost s položajem osoba s tjelesnim invaliditetom i podsjetiti da se o njihovim pravima ne može govoriti samo prigodno.

– Ne vrijedi da mi govorimo jedni drugima. Mi to ionako sve dobro znamo. Moraju nas čuti političari, moraju nas čuti voditelji gradova, gradonačelnici i načelnici – istaknula je Kranjčec.

Hrvatski savez okuplja 50 udruga, a sve su dobile materijale i upute kako u svojim sredinama obilježiti Nacionalni dan osoba s tjelesnim invaliditetom. Kranjčec smatra da je upravo lokalna razina presudna jer se svakodnevni problemi najčešće rješavaju u gradovima i općinama.

Osobna asistencija i novi problem

Velik dio razgovora bio je posvećen osobnoj asistenciji. Kranjčec je podsjetila da je Zakon o osobnoj asistenciji donesen nakon dugogodišnje borbe i prema uzorima iz zapadnih zemalja, ali da se u praksi sada otvaraju nova pitanja.

– Zakon o osobnoj asistenciji bio je sasvim u redu. Sada se neke stvari ispravljaju, ali imamo novi problem. Gdje ćemo naći toliko ljudi? – rekla je Kranjčec.

Prema njezinim riječima, osobni asistenti moraju biti educirani, a taj posao ne može se tretirati kao usputna pomoć. Posebno je upozorila na prenisku satnicu i problem bolovanja i godišnjih odmora koje udruge kao poslodavci moraju same pokrivati.

– Želimo da naši osobni asistenti imaju plaću kao da rade u sustavu socijalne skrbi, da im se plaća godišnji odmor i bolovanje te da im se poveća plaća, jer to nije lak posao – naglasila je Kranjčec.

Inkluzivni dodatak mora biti održiv

Govoreći o inkluzivnom dodatku, Kranjčec je otvorila pitanje održivosti sustava. Smatra da pomoć mora biti veća za one kojima je doista potrebna, ali da sadašnji model, bez imovinskog i dohodovnog cenzusa, dugoročno ne može izdržati.

– Ako nastavimo dijeliti inkluzivni dodatak ovako kako je do sada bilo, bez imovinskog i dohodovnog cenzusa, sustav nije održiv. Neće izdržati – upozorila je Kranjčec.

Posebno je istaknula da osobna asistencija ima jasnu svrhu: uključivanje osobe u društveni život. Problem, kaže, nastaje kada se kroz isti sustav pokušava nadomjestiti ono što bi trebala biti razvijena palijativna skrb.

– Država želi pomoći svim ljudima, ali to bi trebao biti odvojen sustav, a ne sve trpati u osobnu asistenciju – rekla je Kranjčec.

Rad, dostojanstvo i cilj

Kranjčec je govorila i o zapošljavanju osoba s invaliditetom. Naglasila je da pravo na rad imaju sve zapošljive osobe s invaliditetom, ali da poslodavci i dalje često zaziru od zapošljavanja zbog predrasuda ili organizacijskih prepreka.

– Država daje jako dobre poticaje. Bitno je da osoba ima obavezu, odgovornost, društvo i cilj. Ja ne mogu zamisliti život bez cilja – poručila je Kranjčec.

Kao mogućnost za veće uključivanje navela je rad od kuće, informatičke poslove i call centre, ali i integrativne radionice. Ipak, presudna je, kaže, dobra volja poslodavaca.

Jezik počinje od osobe

U razgovoru se otvorilo i pitanje jezika. Kranjčec je pojasnila zašto se treba koristiti izraz osobe s tjelesnim invaliditetom.

– Na prvo mjesto se stavlja osoba. Zato što su oni ljudi – rekla je Kranjčec.

Za nju to nije samo jezična forma, nego pitanje poštovanja ljudskog dostojanstva. Upravo zato, poručila je, edukacija mora početi rano, od vrtića i škola, kako bi se djeca od najranije dobi učila razumijevanju i vršnjačkoj pomoći.

Dvadeset dvije godine borbe

Na kraju razgovora Kranjčec je izdvojila što bi država trebala hitno mijenjati. Kao prioritet navela je povećanje satnice osobnim asistentima i pomoćnicima u nastavi te pravednije uređenje inkluzivnog dodatka.

– Trebalo bi povećati satnicu osobnim asistentima, isto tako i pomoćnicima u nastavi. Raditi takve poslove za tisuću eura, na ovu skupoću, ipak je premalo – istaknula je Kranjčec.

Borba za sadašnja prava, podsjetila je, trajala je 22 godine. Sada, dodaje, treba popravljati ono što se u praksi pokazalo neodrživim.

– Bolje je imati bilo kakav zakon nego nikakav. Mi smo se godinama borili da to dobijemo, a sada ćemo popraviti ono što u praksi ipak previše opterećuje budžet – zaključila je Jozefina Kranjč