Što katolici danas slave i koja su najpoznatija marijanska svetišta

Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije jedna je od najvećih katoličkih svetkovina, a u Hrvatskoj je obilježavaju mise, procesije i hodočašća. Danas, 15. kolovoza, katolici slave Veliku Gospu. Riječ je o svetkovini Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, jednoj od najvažnijih marijanskih svetkovina u crkvenoj godini.

Velika Gospa zauzima posebno mjesto u hrvatskoj vjerskoj tradiciji. Tisuće vjernika hodočaste u Mariju Bistricu, Sinj, na Trsat, u Aljmaš i druga svetišta. Mnogi na hodočašće kreću pješice, nerijetko nekoliko dana prije svetkovine.

Što se slavi na Veliku Gospu?

Katolička Crkva na Veliku Gospu slavi vjeru da je Marija nakon završetka zemaljskog života dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu. Važna je razlika između Kristova uzašašća i Marijina uznesenja. Prema kršćanskom vjerovanju, Krist je uzašao na nebo vlastitom božanskom snagom, dok je Marija uznesena Božjim djelovanjem.

Crkvena dogma ne određuje je li Marija prije uznesenja umrla. U službenoj formulaciji navodi se da je uznesena nakon što je završila tijek svojega zemaljskog života. U istočnome kršćanstvu zato se govori o Usnuću Presvete Bogorodice.

Marijino uznesenje nije izravno opisano u Svetome pismu. Katoličko učenje oslanja se na crkvenu predaju, spise crkvenih otaca i stoljetnu vjeru kršćanskog naroda. Za vjernike Uznesenje predstavlja znak pobjede života nad smrću. Marijino proslavljeno tijelo smatra se slikom onoga čemu se, prema kršćanskom učenju, nadaju svi vjernici – uskrsnuću i vječnom životu.

Svetkovina se slavi od prvih kršćanskih stoljeća

Početak slavljenja ove svetkovine nije moguće vezati uz jednu godinu. Tragovi marijanske proslave 15. kolovoza postoje u Jeruzalemu već u petom stoljeću. U Palestini se blagdan Marijina usnuća slavio prije 500. godine.

Do kraja šestog stoljeća svetkovina se proširila Bizantskim Carstvom. Car Mauricije odredio je da se slavi 15. kolovoza. U Rim je stigla tijekom sedmog stoljeća, nakon čega je postala jedna od glavnih marijanskih svetkovina u zapadnome kršćanstvu.

Istočna kršćanska tradicija zadržala je naziv Usnuće Presvete Bogorodice. U zapadnome kršćanstvu ustalio se naziv Uznesenje Blažene Djevice Marije.

Pučki naziv Velika Gospa naglašava važnost svetkovine. Istodobno je razlikuje od Male Gospe, blagdana Marijina rođenja koji se slavi 8. rujna.

Dogma je proglašena 1950. godine

Papa Pio XII. proglasio je dogmu o Marijinu uznesenju 1. studenoga 1950. apostolskom konstitucijom Munificentissimus Deus. Time nije uvedena nova svetkovina. Papa je službeno definirao vjerovanje koje je u Crkvi postojalo i bilo slavljeno stoljećima.

Dogmom je utvrđeno da je Marija nakon završetka zemaljskog života dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu. Za katolike je riječ o obvezujućoj istini vjere.

Marijanska svetišta dio su hrvatske tradicije

Marijanska svetišta u Hrvatskoj stoljećima su mjesta molitve, zavjeta i hodočašća. Uz njih su često povezane predaje o uslišanim molitvama, obrani od bolesti i ratova te spašavanju Gospinih slika i kipova.

Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke nalazi se u Mariji Bistrici. Ondje se štuje kip Majke Božje Bistričke, a svetište je stoljećima jedno od glavnih okupljališta hrvatskih vjernika.

Svetište Majke Božje Trsatske u Rijeci smatra se najstarijim hrvatskim marijanskim svetištem s neprekinutom hodočasničkom tradicijom.

Sinj je najveće marijansko središte na hrvatskom jugu. U svetištu se časti slika Čudotvorne Gospe Sinjske, a proslava Velike Gospe svake godine okuplja desetke tisuća vjernika.

Aljmaš je najveće marijansko svetište na istoku Hrvatske. Posvećeno je Gospi od Utočišta, a tradicija velikih hodočašća traje više od tri stoljeća.

Najpoznatija svetišta od Zagorja do Dalmacije

U Hrvatskoj postoji velik broj marijanskih svetišta, crkava i tradicionalnih hodočasničkih odredišta.

Sjeverna i središnja Hrvatska: Marija Bistrica, Majka Božja od Kamenitih vrata i Majka Božja Remetska u Zagrebu, Majka Božja Jeruzalemska na Trškom Vrhu, Majka Božja Molvarska u Molvama, Majka Božja Gorska u Loboru, Gospa Vinagorska u Vinagori te Gospa Lepoglavska.

Slavonija i Srijem: Gospa od Utočišta u Aljmašu, Majka Božja Voćinska u Voćinu, Gospa od Suza u Pleternici, Gospa Ilačka u Ilači, Gospa Šumanovačka u Šumanovcima te Gospa Brze Pomoći u Slavonskom Brodu.

Kvarner, Lika i Istra: Gospa Trsatska na Trsatu, Gospa od Krasna na Velebitu, Gospa od Čudesa u Oštarijama, Majka Božja Gorička na Krku, Sveta Marija na Škriljinah u Bermu te Gospa od Mora u Puli.

Dalmacija: Gospa Sinjska u Sinju, Gospa od Otoka u Solinu, Gospa Lurdska u Vepricu, Gospa Visovačka na Visovcu, Gospa Biskupijska kod Knina, Gospa od Vrpolja, Gospa od Zečeva u Ninu, Gospa od Staroga Grada na Pagu, Gospa Maslinska u Zadru, Gospa od Zdravlja i Gospa od Pojišana u Splitu, Gospa od Loreta u Primoštenu, Gospa od Okita kod Vodica te Gospa od Milosrđa u Dubrovniku.

Popis nije konačan. Gotovo svaki hrvatski kraj ima crkvu, kapelu ili svetište povezano s lokalnim oblikom štovanja Blažene Djevice Marije.

Ne slave sva svetišta svoju glavnu svetkovinu upravo na Veliku Gospu. Pojedina su povezana s Malom Gospom, Gospom Karmelskom, Gospom od Zdravlja ili drugim marijanskim blagdanima.

Blagdan i zakonski neradni dan

Proslava Velike Gospe tradicionalno uključuje misna slavlja, procesije, ispovijedi i zavjetna hodočašća. U pojedinim krajevima vjerski dio prati i pučko slavlje. Velika Gospa zakonom je utvrđen blagdan i neradni dan u Republici Hrvatskoj.