Relikvija sv. Franje dočekana u u sisačkoj župi sv. Josipa Radnika

Relikvija sv. Franje Asiškog dočekana je u subotu, 5. listopada, u sisačkoj župi sv. Josipa Radnika. Ova relikvija, koja je izravno doticala tijelo sveca i njegovu ranu, proći će kroz nekoliko hrvatskih župa i franjevačkih samostana, a jedna od postaja je Sisak i samostan sv. Antuna Padovanskoga franjevaca konventualaca te župa sv. Josipa Radnika, gdje ovi redovnici djeluju skoro šezdeset godina. Povod ovom dolasku je zaključak godine rana sv. Franje uz osamstotu obljetnicu (1224.–2024.) otkada je sv. Franjo na svome tijelu primio stigme, svete znakove Kristova raspeća na križu.

Relikviju su dočekali sisački biskup Vlado Košić, provincijal franjevaca konventualaca fra Miljenko Hontić, domaći župnik i gvardijan fra Ivan Bradarić te brojni vjernici.

Nakon procesije od samostana do župne crkve, blagoslov te nakon toga i molitvu krunice predvodio je sisački biskup Vlado Košić. Uslijedilo je svečano misno slavlje koje je predslavio provincijal fra Miljenko u zajedništvu sa službenim pratiteljem relikvija fra Zvonimirom Pervanom, domaćim župnikom fra Ivanom i više svećenika.

U homiliji fra Miljenko je rekao kako je ovaj događaj prava prilika za zaustaviti se te u Božjoj Riječi pokušati pogledati lik i život sv. Franje te osluhnuti što nam Gospodin po svojoj riječi i životu ovog sveca želi poručiti.

-Možda nam se na prvi pogled može činiti da današnje prvo čitanje, koje nam je liturgija stavila za ovaj dan iz Knjige o Jobu, nema neku posebnu poveznicu s ovim svečanim događanjem dolaska relikvija sv. Franje. Međutim, ako malo zastanemo i bolje razmotrimo ovaj kratki tekst, koji je zapravo završetak Knjige o Jobu, primijetit ćemo kako je to prekrasno svjedočanstvo vjere jednog čovjeka, pravednika, velikog patnika, ali nadasve čovjeka vjere koji se unatoč mnogim nevoljama, mnogim križevima života, nije pokolebao nego je ostao vjeran Gospodinu. To je jedan istinski opis prave vjere u Boga i upravo zbog toga pravi uvod u razmatranje o liku i životu svetog Franje. Jer upravo je i on bio nadasve čovjek neizmjerne vjere u svoga Gospodina. Ono što se vrlo jasno iščitava iz ovog kratkog teksta iz Knjige o Jobu jest da moramo shvatiti kako vjera u Boga nije nešto što se samo može naučiti, nije nešto o čemu možemo čitati i nije nešto što je tek neka pobožna praksa, nego je to nešto puno više, a to je zapravo osobni iskreni susret dviju osoba, mene i moga Boga Stvoritelja, Spasitelja i Posvetitelja. I upravo to je rekao i Job. Bio je na velikim kušnjama kada su ga zadesile sve nedaće i nevolje koje je Bog dopustio da iskuša njegovu vjeru, ali onda na kraju zaključuje i krasna je ova njegova rečenica: Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe. Iako Job ni tada nije onim tjelesnim očima vidio Boga, no, nakon svega što je prošao, nakon svojih traženja odgovora na sve zlo što ga je snašlo, upravo to iskustvo, to traženje, to kucanje na Božje srce, dovelo ga je do tog osobnog iskrenog susreta s Bogom. Zato i kaže da je to bilo kao da ga je vidio vlastitim očima. Doista, vidio ga je očima svoje duše- rekao je fra Miljenko.

U nastavku je propovjednik rekao kako upravo takvu istu poruku nam daje i sam sv. Franjo.

-Kad je, nakon mnogih nevolja, već posve bolestan oslijepio, kad je vidio da red poprima neke druge smjerove što nije očekivao, ostao je sam na brdu La Verni. To je bila njegova već šesta korizma molitve i posta. Tada on ne jadikuje, nego se obraća Bogu sa zahvalom i govori: Ti si sam sveti Gospodin Bog. Ti si sama dobrota. Ti si ljubav. On zahvaljuje Bogu za ono što je doživio, a to je mogao doživjeti jer se susreo s njime. Kao jedan opipljivi dokaz tog susreta svetog Franje s Isusom Kristom jest upravo i ova relikvija koju večeras imamo ovdje u ovoj našoj crkvi. Ono što nam poručuju sveti Franjo i njegova relikvija jest da se susret s Bogom ne događa, kako rekoh, onako usput i površno. S Bogom se ne može susresti samo nekim naučenim tehnikama, nekom tradicionalnom vjerom koja se zadovoljava možda samo održavanjem nekih vjerskih običaja, nego jednim potpunim predanjem i otvaranjem svoga srca za spremno vršenje njegove volje uvijek i u svemu- zaključio je na kraju.