NA DANAŠNJI DAN: Zrinjevac, Ljubo Babić, Henry Mancini, Branko Vodnik, Ernesto Che Guevara, Donald Trump, Schengenski sporazum, Boris Marina, Svjetski dan darivatelja krvi
Otvoren park Zrinjevac – 1892.
Zrinjevac , odnosno Trg Nikole Šubića Zrinskog, zagrebački je trg i perivoj s alejom platana, izgrađen 1892., najstariji je od sedam zagrebačkih donjogradskih trgova koji čine tzv. Zelenu ili Lenucijevu potkovu. Prostire se na površini od 12 540 m2.
Park je svih strana obrubljen platanama, osim uz sjeverni rub, gdje su posađeni javor i lipa.
Na sjevernom dijelu stoji meteorološki stup postavljen 1884. godine kao dar vojnog liječnika dr. Adolfa Holzera.
Na južnom dijelu Zrinjevca smještena su poprsja hrvatskih značajnih ličnosti: Julija Klovića, Andrije Medulića, Krste Frankopana, Nikole Jurišića, Ivana Kukuljevića Sakcinskog i Ivana Mažuranića.
U sredini parka, nalazi se glazbeni paviljon, postavljen 1891. godine., do kojeg vodi aleja platana. Cijeli park je okružen arhitektonskim dostignućima neorenesanse, neoromanike i klasicizma.
Ljubo Babić, slikar – 1890.
Babić, Ljubo, hrvatski slikar i povjesničar umjetnosti (Jastrebarsko, 14. VI. 1890 – Zagreb, 14. V. 1974). Svoje umjetničko obrazovanje Babić je započeo u Zagrebu na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetnički obrt, a nastavio, kao i većina mladih budućih hrvatskih stvaratelja, na muenchenskoj Akademiji.
Nakon povratka u Zagreb otvorio je Modernu slikarsku školu u vlastitom atelijeru te predavao na školi na kojoj je i počeo svoje likovno obrazovanje, na budućoj zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Značajka njegova slikarstva su suprotstavljena obilježja glasovite zagrebačke škole i simbolizma. Mnogobrojni krajolici zagrebačke okolice, Like, Dalmacije, portreti seljaka i studije narodnih nošnji rezultat su Babićeva traganja za nacionalnim izrazom, za kulturnim i duhovnim posebnostima što su bili motivi i njegove samostalne izložbe 1938. godine u Zagrebu i nastupa na venecijanskome Biennalu.
Ljubo Babić jedan je od pokretača Hrvatskoga proljetnog salona, Nezavisne grupe hrvatskih umjetnika te zajedno s Becićem i Mišeom 1929. godine osniva grupu trojice, poslije grupu hrvatskih umjetnika.
Početkom četrdesetih započinje dio svoje karijere i života radi kojeg ga mnogi osporavaju. Dizajnirao je ustašku zastavu, te prvu seriju nove valute – kune. Zaslužan je i za izgled ambasade NDH u Berlinu, kao i za odore i vojne oznake ustaške vojske. Nakon rata, za razliku od mnogo kolega i drugih građana koji su stradali i za manje, Babić je kažnjen samo sa šest mjeseci isključenja iz Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske.
Prvi postav Moderne galerije, organiziranje izložbe suvremene francuske te njemačke umjetnosti u Zagrebu, postav izložbe srednjovjekovne umjetnosti Jugoslavije u Parizu 1950., postavi brojnih muzeja i galerija, među kojima i Strossmayerove galerije u Zagrebu 1947. samo su neki od golemih Babićevih umjetničkih projekata u kojima je sublimirao golemo umjetničko znanje. Ljubo Babić bio je i osnivač prvog lutkarskog kazališta u Zagrebu. Umro je u Zagrebu, 14. svibnja 1974. godine.
Henry Mancini, skladatelj – 1924.
Mancini, Henry (pravo ime Enrico Nicola Mancini), američki skladatelj, dirigent, pijanist i aranžer (Cleveland, 16. IV. 1924 – Beverly Hills, 14. VI. 1994). Isprva se bavio aranžiranjem jazz i plesnih skladbi, a potom se privatno glazbeno školovao kod N. Castelnuova-Tedesca, E. Kreneka i dr.
Od 1951. kao filmski skladatelj i aranžer djelovao je u studiju Universal; osobito je zapaženo surađivao s redateljem B. Edwardsom, a ostvario je i uspješnu karijeru kao koncertni pijanist i autor komercijalnih albuma s aranžmanima filmskih tema.
Osvojio je 4 Oscara i 20 nagrada Grammy za niz pjesama ili partitura u poznatim filmovima različitih žanrova: crtanih (tema Pink Panthera, prvi put izvedena 1964), melodrama i komedija (npr. Doručak kod Tiffanyja – Breakfast at Tiffany’s, 1961; Dani vina i ruža – Days of Wine and Roses, 1962; Victor/Victoria, 1982., svi u Edwardsovoj režiji).
Bio je stilski inovator u filmskoj glazbi, pretežito miješajući žanrove poput jazza, popularnih pjesama i stilova suvremene umjetničke glazbe.
Branko Vodnik, hrvatski književnik i povjesničar – 1926.
Dana 14. lipnja 1926. godine u Zagrebu je umro hrvatski književnik, književni povjesničar i književni kritičar Branko Vodnik.
Vodnik je studirao slavistiku u Zagrebu, Pragu i Krakovu, a doktorirao je na zagrebačkom sveučilištu 1905. godine. Bio je profesor hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i urednik časopisa ‘Nova Hrvatska’, ‘Suvremenik’ i ‘Jugoslavenska njiva’. Javio se u trenutcima koji su bili prijelomni za hrvatsku književnu kritiku, početkom 20. stoljeća.
U hrvatskoj književnoj kritici Vodnik je bio zagovaratelj primjene estetskoga kriterija kao prvog. U monografijama i raspravama kombinira biografsku i kritičko-povijesnu metodu, nastojeći ustanoviti ineterakciju između pisca i njegova naroda. Četvrt stoljeća djelovanja zahvaćao je probleme suvremene književnosti, upuštajući se nerijetko i u novinske polemike, te je izdao prvu sustavniju povijest književnosti u Hrvata 1913. Najcjelovitije primjere vlastite povijesne i kritičke metode pokazuje u radovima o piscima 19. stoljeća.
Ernesto Che Guevara, argentinsko-kubanski revolucionar – 1928.
Ernesto Che Guevara rođen je u Rozariu u Argentini, 14. lipnja 1928. godine, u argentinskoj građanskoj obitelji. Završivši studij medicine, od 1948. godine Ernesto je putovao po argentinskim provincijama i upoznao se sa životom u njima. U Gvatemali je upoznao Hildu Gadea, koju će oženiti kasnije u Meksiku. U Meksiku se Che Guevara sreo s izgnanicima s Kube, među kojima je upoznao i Fidela Kastra. U prosincu 1956. godine počinje invazija na Kubu protiv diktatora Fulgencija Batiste u kojoj Ernesto, koji je u međuvremenu dobio nadimak Che, igra važnu ulogu.
Che trijumfalno ulazi u Havanu. Kasnije, 1959. Che putuje kroz Afriku i Aziju, a u Europi je posjetio Jugoslaviju. Krajem godine postaje predsjednik Narodne banke Kube. Sljedeće godine obilazi Kinu, ČSSR i SSSR. Od 1961. do 1965. godine obavlja funkciju Ministra industrije. Kao ratni zapovijednik branio je Plaju Giron, a kao istaknuti revolucionar posetio Urugvaj, Argentinu (gdje se tajno sastao s argentinskim predsjednikom Arturom Frondicijem), Brazil (gdje se sastao sa brazilskim predsjednikom). Obilazi Brazil , Kongo, Gvineju, Ganu, Dahomi, Alžir, Pariz i Tanzaniju.
Godine 1965. se odriče svojih kubanskih funkcija, kako ratnih tako i mirnodopskih i posvećuje se pomaganju oslobodilačkih pokreta širom svijeta. 1966. godine se bori zajedno s pobunjenicima u Kongu, ali je bio prinuđen vratiti se na Kubu. Tamo se ne zadržava dugo i za kratko vrijeme obilazi Urugvaj, Brazil , Paragvaj, Argentinu i Boliviju, gdje ostaje zajedno s gerilom boriti se protiv režima. U bitci u Kebradi de Juro zarobile se ga trupe lojalne bolivijskoj vladi te je pogubljen narednog dana. Njegova smrt izazvala je burne reakcije u svijetu. Za vrijeme studentskih pokreta šezdesetih smatran je uzornim revolucionarom, a na Kubi i danas ima status nacionalnog junaka.
Donald Trump, američki predsjednik – 1946.
Donald John Trump (Queens, New York, 14. lipnja 1946.), američki je poduzetnik, televizijski producent i voditelj te političar njemačko-škotskog podrijetla, koji je od 20. siječnja 2017. do 20. siječnja 2021. obnašao dužnost 45. predsjednika Sjedinjenih Američkih Država.
Američki poslovni čovjek čije se bogatstvo, uglavnom u nekretninama, procjenjuje na 2,9 milijardi američkih dolara, Donald Trump, rođen je 14. lipnja 1946. godine u New Yorku. Trump je poduzetnik, investitor, televizijska ličnost i autor. Predsjednik je The Trump Organization i osnivač Trump Entertainment Resortsa. Zbog svog ekstravagantnog načina života, otvorenog ponašanja i uloge u NBC-jevom reality showu Pripravnik (The Apprentice) postao je dobro poznata celebrity osoba, koju je časopis Forbes 2011. godine uvrstio na svoju listu 100 najuspješnijih celebrityja. Donald Trump zauzeo je 17. mjesto. 2010. godine Trump je izrazio želju za kandidaturom na predsjedničkim izborima SAD-a 2012., no ipak se nije kandidirao. Godine 2015. Trump se natječe za nominaciju američke Republikanske stranke za izbore za predsjednika SAD 2016. godine, kad je postao 45. predsjednik SAD-a. Tu je dužnost obnašao do 20. siječnja 2021. godine
Sklopljen Schengenski sporazum – 1985.
Schengenskim je sporazumom, sklopljenim 14. lipnja 1985. godine između Belgije, Francuske, Luksemburga, Njemačke i Nizozemske, dogovoreno postupno ukidanje unutarnjih graničnih kontrola između država potpisnica te uvođenje slobode kretanja za sve fizičke osobe – državljane država potpisnica Sporazuma, država članica EU-a ili trećih zemalja – unutar granica obuhvaćenih Sporazumom. Schengensku konvenciju potpisalo je 1990. godine tih pet država. Konvencija je stupila na snagu 1995. godine, a njome se uređuju pitanja i ustanovljavaju jamstva za slobodu kretanja. Schengenski sporazum i konvencija, zajedno s deklaracijama i odlukama donesenim pri Schengenskom izvršnom odboru, čine tzv. schengenski acquis, koji je ušao u tekst Amsterdamskoga ugovora jer se bavi jednim dijelom unutarnjega tržišta – slobodnim kretanjem osoba. Uz izuzetak Ujedinjenog Kraljevstva i Irske, sve države članice EU-a su s vremenom postale članicama schengenskoga prostora, a njima su se pridružili i Island te Norveška (države koje nisu članice EU-a). Tijekom pristupnih pregovora deset novih država članica prihvatilo je schengenski acquis, no on će se u potpunosti početi primjenjivati tek nakon posebne odluke Vijeća EU-a, kao što je to bio slučaj i s drugim državama.
Boris Marina, hrvatski pjesnik – 2007.
Maruna, Boris, hrvatski pjesnik i publicist (Podprag, 13. IV. 1940 – Zagreb, 14. VI. 2007). Gimnaziju završio u Zagrebu, a potom je 1960. otišao u emigraciju. Živio je u Italiji, Argentini, Engleskoj, Španjolskoj i SAD-u. Na Sveučilištu Loyola u Los Angelesu diplomirao je i magistrirao angloameričku književnost, a u Barceloni diplomirao hispanistiku. Nakon povratka u domovinu bio je ravnatelj Hrvatske matice iseljenika (1990–92., 2000–03), glavni urednik Vijenca (1995–97) i Hrvatske revije (1997–2000). Od 2003. do smrti bio je veleposlanik RH u Čileu.
Objavljivao je pjesme, političke i književne eseje i članke. Prve je pjesme objavio u studentskim listovima u Zagrebu, a u iseljeništvu se priključio V. Nikoliću te postao jedan od stalnih suradnika Hrvatske revije. U iseljeništvu je objavio pjesničke zbirke I poslije nas ostaje ljubav (1964), Govorim na sav glas (1972) i Ograničenja (1986), a u domovini Ovako (1992) i Bilo je lakše voljeti te iz daljine: povratničke elegije (1996) te zbirke izabranih pjesama Upute za pakleni stroj (1998) i Ovako je pisao Katul (2005). Ključne su značajke njegova pjesništva jednostavnost i komunikativnost, s odjecima američkog beat-pjesništva. Dominantni su mu motivi ljubav i domovina, a za razliku od ostalih hrvatskih emigrantskih, od reda anakronih pjesnika, Marunine se pjesme odlikuju modernim lirskim izrazom. Odbacivši bolećivu sentimentalnost, Maruna je podjednako skeptičan i do cinizma ironičan i prema naciji i prema emocionalno ispražnjenu Zapadu te aroganciji moderne civilizacije. I njegovi se eseji temelje na načelu otvorena i izravna govorenja – bez obzira na teme (političke, kulturne, umjetničke), na stupanj njihove profanosti ili obzor očekivanja (Otmičari ispunjena sna, 1995; Što je čuvalo nadu, 2008). Prevodio je djela O. Paza, Ch. Bukowskoga, N. Parre i dr.
Svjetski dan darivatelja krvi
Na skupštini Svjetske zdravstvene organizacije održanoj u svibnju 2005. ministri zdravstva iz cijelog svijeta jednoglasno su dali izjavu o potpori dobrovoljnim neplaćenim darivateljima krvi te donijeli rezoluciju kojom su 14. lipnja proglasili Svjetskim danom dobrovoljnog darivanja krvi u čast nobelovca dr. Karl Landsteinera koji je razvio sustav određivanja krvnih grupa.
U Hrvatskoj krv daje 3,8% stanovništva, odnosno sakupi se 38 doza na 1000 stanovnika. U Hrvatskom registru darivatelja krvi evidentirano je oko 100 000 darivatelja koji godišnje daju oko 160 000 doza krvi. Oko 70% darivatelja krvi su muškarci, a 30% su žene, a 85% svih darivatelja su višestruki davatelji krvi koji daruju krv do 2 puta godišnje, odnosno 3 do 5 puta u životu.
