NA DANAŠNJI DAN: Zagrebačko sveučilište, Bellini, sendvič, Novak, Matisse, Zbor narodne garde i OS Hrvatske, Sveti Hubert
Sveučilište u Zagrebu – 1671.
Sveučilište u Zagrebu, utemeljeno u drugoj polovini 17. stoljeća, najstarije je sveučilište s neprekidnim djelovanjem u Hrvatskoj i među najstarijima je u Europi. Godine 2019. obilježena je 350. obljetnica utemeljenja.
Njegova povijest počinje 23. rujna 1669. kada su diplomom rimskoga cara i ugarsko-hrvatskoga kralja Leopolda I. priznati status i povlastice sveučilišne ustanove tadašnjoj Isusovačkoj akademiji u slobodnom kraljevskom gradu Zagrebu što je prihvaćeno na saboru Hrvatskoga kraljevstva 3. studenoga 1671. Stoga Sveučilište godinu 1669. uzima kao godinu svojega utemeljenja, a 3. studenoga kao Dan Sveučilišta. Od tada filozofski studij u Zagrebu, koji je počeo godine 1662., djeluje i formalno-pravno kao Neoacademia Zagrabiensis, odnosno kao javnopravna visokoškolska ustanova. Više od tri stoljeća visokoškolske nastave i ne čini se tako dugo, ako znamo da povijest najstarijih europskih sveučilišta seže u 11. stoljeće (Bologna 1088., Pariz 1200.), no uočimo li poseban povijesni položaj Hrvatske, onda nas ti početni napori u 17. stoljeću moraju zadiviti.
Akademija ostaje u rukama isusovaca više od jednog stoljeća, do godine 1773., kada papa Klement XIV. ukida taj red. Godine 1772. upisuje se u Akademiju pod novom upravom na oba njezina studija (filozofski i teološki) 200 studenata. Godine 1776. carica i kraljica Marija Terezija dekretom osniva Kraljevsku akademiju znanosti (Regia Scientiarum Academia) s tri studija ili fakulteta: Filozofskim, Bogoslovnim i Pravnim. Dotadašnji Političko-kameralni studij ušao je u novoosnovani Pravni fakultet, pa je na taj način i kameralni studij uklopljen u Akademiju. Akademija u Zagrebu u svakoj je fazi svojega neprekinutog djelovanja, iako su se organizacijski oblici mijenjali, do godine 1874. ostala najvišom školskom ustanovom u Hrvatskoj i Slavoniji, ustanovom koja je obrazovala većinu hrvatske inteligencije.
Vincenzo Bellini, skladatelj – 1801.
Vincenzo Salvatore Carmelo Francesco Bellini (Catania, 3. studenog 1801. – Puteaux, 23. rujna 1835.) je talijanski skladatelj. Bellini je jedan od najpoznatijih i najkvalitetnijih skladatelja klasičnog bel canta u opernoj glazbi, pored velikana ranog XIX. stljeća Gioachina Rossinija i Gaetana Donizettija.
Učio je prvenstveno od svog djeda, a u lipnju 1819. odlazi u Napulj da studira glazbu. Običaj je bio na konzervatoriju da se talentirani učenici predstave javnosti nekim dramskim djelom: tako je nastala Belinijeva prva opera „Adelson i Salvini“. Ta izvedba je zainteresirala Domenica Barbaju, direktora napuljske San Carlo Opere i milanske Scale. Barbaja je zaposlio Bellinija da 1826. sklada operu „Bianca i Gernando“. Opera je u Teatru San Carlo imala osrednji uspjeh, ali dovela je do toga da je Bellini 1827. dobio narudžbu od milanske Scale da napiše novu operu. Tako je nastala opera „Gusar“ koja je odmah postigla veliki uspjeh.
Bellini je godine između 1827. i 1833. proveo u Milanu gdje su mu sva vrata bila otvorena. Samo od pisanja opera je mogao živjeti luksuzno nakon što je „Strankinja“ postigla još veći uspjeh od „Gusara“. Njegova sljedeća opera, „Zaira“, bila je veliki neuspjeh, ali već sljedeća, „Montecchi i Capuleti“ ponovno vraća Bellinija u sam centar opernog života tog vremena.
Sljedećih pet godina Bellini postaje sve popularniji i njegove opere sve kvalitetnije, ali se taj uzlazni put prekida njegovom preranom smrću 23. rujna 1835. godine.
Slobodan Novak, književnik – 1924.
Rođen u trenutku osipanja obitelji; nakon godinu dana umire mu majka, pa ga prihvaća teta, na Rabu. Tako mu Rab postaje zavičajem, što će imati dalekosežnih posljedica za Novakovo književno stvaranje. Klasičnu gimnaziju polazio u Splitu, završio na Sušaku.
Nakon mature, 1943, odlazi u partizane; demobiliziran 1945; dolazi u Zagreb gdje diplomira filozofski fakultet, 1953. Jedan od pokretača ˝Krugova˝.
Neko vrijeme (1955-1958) živi u Splitu, ali se ponovno vraća u Zagreb, kao urednik u ˝Zori˝ odnosno ˝Naprijedu˝. Od 1983. izvanredni je član JAZU.
Mirisi, zlato i tamjan je roman koji se redovito navodi kao jedan od najboljih romana hrvatske književnosti uopće, a posebno kao primjer egzistencijalističke književnosti. Napisan je u obliku monologa glavnog junaka Maloga, umirovljenog intelektualca i ratnog invalida, koji na neimenovanom otoku sa svojom ženom njeguje bolesnu staricu, nekadašnju vlasnicu većine otoka. Monolozi Maloga obilježeni su njegovim obračunom s raznim ideologijama, poput one komunističke, koja predstavlja društvenu utopiju budućnosti, i one katoličke, vezane uz utopijska sjećanja na djetinjstvo.
Henri Matisse, slikar – 1954.
Henri-Émile-Benoît Matisse (Le Cateau-Cambrésis, 31. prosinca 1869. – Nice, 3. studenog 1954.), francuski slikar, grafičar, kipar i dekorater
Napustio je pravnu karijeru i s 22 godine otišao u Pariz učiti slikarstvo u ateljeu Gustava Moreaua u čijoj se radionici okupila gotovo većina tadašnjih mladih slikara koji su poslije činili pokret fovizma. Uz Matissea, bili su tu i André Derain, Maurice de Vlaminck, Georges Braque, Raoul Dufy i mnogi drugi. Taj naraštaj slijedio je prije svega svoj instinkt.
Od impresionističkog luminizma putovalo se u područje čistog kolorita. Nastup mladih slikara izazvao je negodovanje i šire publike i kritičara. Dočekivali su ih s porugom kao što su bili dočekivani svi novatori francuske umjetnosti. Fovizam je kao pokret trajao samo nekoliko godina. Nakon toga članovi skupine počeli su slijediti i druge pravce. Najznačajnija Matisseova slika toga razdoblja je kompozicija Ples . Već u tom djelu dolaze do izražaja bitna svojstva Matisseova opusa, plošni tretman, zatvorene obojene površine bez tonskih prijelaza te izrazit smisao za pokret i krivulju što se postupno preobražava u arabesku. U intimnom interijeru likovi su prikazani s vazama i cvjetnim aranžmanima te bogatom šarenom tapetom koja ih uokviruje. Potaknuti su putovanjima u Maroko kao i egzotičnim krajolicima iz Tangera. Svjetski ugled Matisse stječe u Njemačkoj i Americi, a osobito u Rusiji. U kasnijim djelima sve se više usredotočuje na mrtve prirode te aranžirano cvijeće i voće. Majstora boje povremeno su privlačili radovi u plastici, litografije i keramika.
Matisse je nastavio tradiciju velikog francuskog slikarstva u novoj, suvremenijoj varijanti. I francuska slikarska mladež i stranci koji su hrlili u Pariz, u tu slikarsku Meku, bili su oduševljeni njegovim mislima. Utjecaj Matisseova slikarstva na Europu i svjetsko slikarstvo bio je već tih godina golem, a tako je ostalo i do danas.
Zbor narodne garde preimenovan je u Oružane snage Republike Hrvatske – 1991.
Osnovan je Odlukom o ustrojstvu Zbora narodne garde, koju je Predsjednik Franjo Tuđman donio je 20. travnja 1991. Zbog zakonskih i političkih razloga te su snage bile formalno ustrojene u okviru Ministarstva unutarnjih poslova, jer je Hrvatska tada formalnopravno još bila u sastavu SFRJ. Jedinicama Zbora narodne garde zapovijedalo je Ministarstvo obrane. Zbor narodne garde se ustrojio kao odgovor na razoružavanje Teritorijalne obrane u Hrvatskoj kao i zbog nemogućnosti nove Hrvatske države da osigura teritorijalni integritet i funkcioniranje pravne države na svom cjelokupnom državnom području.
Prve brigade ZNG-a predstavljene su hrvatskoj javnosti na svečanoj smotri 28. svibnja 1991. uz mimohod, dodjelu zastava brigadama i polaganjem prisege na stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici. Danas se taj dan slavi kao Dan Oružanih snaga Republike Hrvatske i Dan Hrvatske kopnene vojske.
Do 12. kolovoza su ustrojene četiri brigade, a tim predstavljanjem ZNG-a zaokruženo je ustrojstvo obrambenog sustava Republike Hrvatske. Hrvatske oružane snage su tada imale oko 60 000 pripadnika, od toga 30 000 pripadnika u sastavu MUP-a.
Temeljem Zakona o obrani donešenog u rujnu 1991., oružane snage organiziraju se u jedinstvenu Hrvatsku vojsku (HV), a 21. rujna 1991. godine uspostavlja Glavni stožer (GSHV), s načelnikom generalom Antonom Tusom. U HV-u je kao poseban dio zadržan Zbor narodne garde kao profesionalan sastav. Posljednji dio oružanih snaga bilo je Domobranstvo. Pričuvni sastav ZNG i Teritorijalne obrane preveden je u pričuvni sastav u HV-u.[2] Dana 3. studenog 1991. jedinice ZNG-a su formalno preimenovane u Hrvatsku vojsku.
Sveti Hubert, svetac i zaštitnik lovaca
Sveti Hubert je katolički svetac i zaštitnik lovaca. Rođen je u plemićkoj obitelji. Kao mladić, živio je na dvoru franačkog kralja Ditriha III. u Parizu, a kasnije na dvoru Pepina od Heristula u Metzu. Bio je cijenjen i sposoban. Vjenčao se za plemkinju Floribanne, 682. Dobili su sina Floriberta, koji će kasnije postati biskup, ali mu je žena umrla pri porodu. Hubert se povukao iz plemićkog života i strastveno se predao lovu.
Prema legendi, dok je na Veliki petak lovio u Ardenima, ugledao je jelena koji je imao raspelo između rogova i čuo je poziv na obraćenje te da ode do biskupa Lamberta. Hubert je pronašao biskupa Lamberta u Maastrichtu. Lambert, koji je kasnije postao svetac, ljubazno je primio Huberta i duhovno ga savjetovao. Hubert je sva svoja plemićka prava prenio na mlađeg brata Oda i dao mu sina na skrb. Svoja materijalna dobra podijelio je siromasima i postao svećenik. Prema Lambertovu savjetu, otišao je na hodočašće u Rim, 708. U međuvremenu, lokalni plemeći ubili su biskupa Lamberta. Prema legendi, papa je u snu saznao za Lambertovo ubojstvo. Imenovao je Huberta za novoga biskupa. Isticao se dobrim djelima i molitvom.
U velikoj ceremoniji, dao je prebaciti tijelo sv. Lamberta iz Maastrichta u Liège, koji je tada bio malo selo. Sagrađena je bazilika, koja je uskoro postala katedrala. Liège je zbog toga brzo napredovao i naglo se razvijao. Hubert je postao prvi biskup Liègea, a sv. Lambert je proglašen za zaštitnika grada. Proširio je kršćanstvo u području Ardena. Umro je prirodnom smrću 30. svibnja 727., za vrijeme molitve Oče naš. Pokopan je u crkvi sv. Petra u Liège, a kasnije su prenijeli tijelo u benedintinsku opatiju Amdain. Za vrijeme reformatorskih ratova, tijelo mu je nestalo. Vjeruje se, da su ga redovnici pokopali na tajnom mjestu u šumi. Spomendan mu je 3. studenog. Zaštitnik je lovaca, grada Liègea, matematičara, optičara i radnika u metalnoj industriji. Po njemu je prozvana jedna pasmina pasa – pas sv. Huberta.
Svjetski dan sendviča
Danas se slavi dan jednog od omiljenog jela, sendviča. Nije slučajno da je 3. studeni i rođendan Johna Montagua, četvrtog grofa od Sandwicha. Postoji priča da je ovaj plemić iz 18. stoljeća želio jesti svoj ručak jednom rukom tijekom 24-satnog kockanja, pa je tako dao slugama upute da mu posluže meso za ručak između dviju kriški kruha. U spomen na rođenje prvog tvorca sendviča, 3. studenog obilježava se kao dan sendviča.
Raniji oblici sendviča se pripisuju staroj židovskoj sagi “Hille the Elder”, prema kojoj je upakirano meso janjetine i gorkih biljaka u kruhu.
U srednjem vijeku, tanke kriške hrapavog i obično ustajalog kruha, su korištene kao tanjuri. Nakon objeda, ostacima tog kruga su hranili pse i prosjake ili ostavili za večeru. Takav kruh je bio preteča “otvorenim” sendvičima. Direktan prethodnik engleskom sendviču se pojavljuje u 17. stoljeću u Nizozemskoj.
