NA DANAŠNJI DAN: Wilhelm Conrad Röntgen, Ivan Rabuzin, potres na Bilogori, srušena vlada Cvetković-Maček, Dubravka Ugrešić, Nikita Hruščov, Jurij Gagarin
Wilhelm Conrad Röntgen – 1845.
Wilhelm Conrad Röntgen (Lennep, 27. ožujka 1845. – München, 10. veljače 1923.), njemački fizičar.
Njemački fizičar Wilhelm Conrad Röntgen otkrio je 5. siječnja 1896. posebnu vrstu elektromagnetskog zračenja, X-zrake (poslije nazvane rendgenske).
Wilhelm Conrad Röntgen
Ustanovio je da djeluju na fotografsku ploču, prolaze kroz različite materijale i ioniziraju zrak kojim prolaze.
Konstruirao je rendgenske cijevi s konkavnom katodom i platinskom antikatodom. 
Za to je otkriće 1901. godine dobio Nobelovu nagradu za fiziku te tako postao prvi dobitnik ove nagrade.
Röntgen je umro 1923. od raka. Vjeruje se da rak nije bio posljedica njegova rada s ionizirajućom radijacijom, jer je u tim istraživanjima proveo samo kratko vrijeme, a bio je jedan od rijetkih pionira istraživanja radioaktivnosti koji je redovito koristio olovnu zaštitu.
Ivan Rabuzin, slikar – 1921.
Dana 27. ožujka 1921. rođen je Ivan Rabuzin, hrvatski slikar naivne umjetnosti.
Ivan Rabuzin
Rabuzin se slikarstvom bavio više od 50 godina. Nije imao slikarsko obrazovanje, osim večernjeg tečaja crtanja kod Koste Angelija Radovanija. U početku je radio i u tvornici namještaja, a nakon prve izložbe, krajem 50-ih godina, posvetio se samo slikanju.
Na njegovim su slikama motivi prirode i sela Hrvatskog zagorja. Najčešće je slikao brijegove, cvijeće, oblake i sunce. Imao je 200 samostalnih izložbi i još veći broj skupnih. Izlagao je u galeriji “Mona Lisa” u Parizu 1963. godine.
O njemu je snimljeno 10 dokumentarnih filmova i objavljen veći broj knjiga na više stranih jezika. Oslikao je keramiku za poznatu tvrtku Rosenthal. Osim njega, tu čast imali su još samo Victor Vasarely i Henri Rousseau.
Izradio je velike zastore za kazalište u Tokiju i Muzej moderne umjetnosti u Urawi u Japanu. Bio je saborski zastupnik HDZ-a od 1993. do 1999. godine (drugi i treći saziv Sabora). Preminuo je u varaždinskoj bolnici u 88. godini života 18. prosinca 2008.
Potres na Bilogori – 1938.
Potres na Bilogori 1938. dogodio se 27. ožujka 1938. na gori Bilogori u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, magnitude 6,2 po Richteru.
U selu Rakitnici bilo je srušeno 26 kuća, isto toliko je oštećenih, a čitava je ostala samo jedna zgrada od ukupno 80. Nešto manje, ali vrlo jako, stradala su sela Šemovci i Kegljevac, a najbolje je, kao nekim čudom, prošla Hampovica, koja je smještena u sredini tih mjesta.
Naročito su bili oštećeni: Koprivnica, Virje, Kloštar Podravski, Novigrad Podravski, Koprivnički Bregi, Đurđevac, također Bjelovar i Virovitica. Ljudskih žrtava nije nigdje bilo, ali je zato među pučanstvom vladalo veliko uzbuđenje.
Vrlo jako se osjetio u Zagrebu, Varaždinu (ondje je oštetio zgradu škole), Virovitici i drugdje.
Tadašnji đurđevački župnik Jakov Novosel zapisao je, da se potres dogodio u 12 sati i 15 minuta te da je prouzročio dosta štete u Podravini pri čemu je bilo razrušenih kuća, srušenih dimnjaka i popucalih zidova. Stari grad u Đurđevcu bio je oštećen, a s tada nove župne crkve svetog Jurja u Đurđevcu otpala je žbuka. O potresu i njegovim posljedicama izvještavale su i tadašnje novine.
Slijedećih mjesec dana bilo je još pet slabijih potresa na tom području.
Srušena vlada Cvetković-Maček – 1941.
Dana 27. ožujka 1941. u državnom udaru u Beogradu pod vodstvom generala Dušana Simovića srušena je vlada Cvetković-Maček, što je označilo kraj prve Jugoslavije.
potpisivanje trojnog pakta
Sporazumom Cvetković-Maček stvorena Banovina Hrvatska. Sporazum su, u Božjakovini, sklopili predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković i predsjednik Hrvatske seljačke stranke (također i Seljačko-demokratske koalicije) Vladko Maček. Sporazum je doveo do formiranja koalicijske vlade u kojoj je Maček postao potpredsjednik, te do proglašenja Banovine Hrvatske.
Banovina Hrvatska
Novu autonomnu teritorijalnu jedinicu činile su dotadašnje banovine Savska i Primorska, kotari Dubrovnik, Ilok, Šid, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica. Imala je veliko značenje jer je njome obnovljena hrvatska državnost te je napokon ostvarena autonomija od Beograda, a većina Hrvata napokon se našla u zajedničkoj teritorijalnoj jedinici. Srpska pravoslavna crkva nije podržavala hrvatsku autonomiju, a Ustaše i drugi hrvatski radikalni nacionalisti nisu bili zadovoljni sporazumom sa Srbima.
Rat na prostorima jugoistočne Europe sve se više širio. Iako su se i Kraljevina Jugoslavija i Banovina Hrvatska trudile ostati neutralne, Jugoslavija 25. ožujka 1941. ulazi u Trojni pakt. Pod patronatom Njemačke i Italije 10. travnja osnovana je marionetska država sila osovine – Nezavisna Država Hrvatska (NDH).
Dubravka Ugrešić, hrvatska književnica – 1949.
Ugrešić, Dubravka, hrvatska književnica i prevoditeljica (Kutina, 27. III. 1949). Rusistiku i komparativnu književnost diplomirala 1973. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je radila u Zavodu za znanost o književnosti (1974–93). U 1990-ima napustila Hrvatsku; nekoliko je godina provela u Njemačkoj te SAD-u, a od 2001. živi u Amsterdamu.
Dubravka Ugrešić
U književnosti se javila knjigama za djecu (Mali plamen, 1971; Filip i Srećica, 1976; Kućni duhovi, 1988). U zbirci kratkih priča Poza za prozu (1978), spojivši stvarnost književnosti i fikcionalnost teksta, progovorila je o detaljima iz svakodnevice. God. 1981. objavila je kratki roman Štefica Cvek u raljama života, rani primjer postmoderne poetike, u kojem, služeći se šivaćom metodologijom, miješa elemente visoke i trivijalne književnosti te pokušava napisati pravu žensku priču. Roman otkriva izrazitu pripovjedačku samosvijest, a priča neprestano komunicira s čitateljem. Zbirka pripovijedaka Život je bajka (1983) okuplja pet priča rađenih po književnim predlošcima u kojima tematizira nemogućnost pronalaženja vlastitoga pripovjedačkog postupka.
Autopoetičkim razmišljanjem i spisateljskim pristupom bavi se i u romanu Forsiranje romana reke (1988), u kojem je svako poglavlje pisano u drugom žanru (pornografski roman, ljubavni roman, horor-proza, dnevnička proza), a ponegdje upleće i ludičke postupke književnosti za djecu.
Eseji koje je pisala 1990-ih bave se uglavnom krizom identiteta i pitanjima nacionalnosti unutar socijalnih, povijesnopolitičkih i kulturnih okvira, a objavila ih je u europskim časopisima i novinama te u zbirkama Američki fikcionar (1993) i Kultura laži (1996). Potonji literarni eseji (zbirke Zabranjeno čitanje, 2001; Nikog nema doma, 2005; Napad na minibar, 2010) govore o kulturnoj globalizaciji i postkomunističkim iskustvima.
Egzilantskim lutanjem i pitanjem sjećanja pozabavila se u romanima Muzej bezuvjetne predaje (2002) i Ministarstvo boli (2004). U romanu Baba Jaga je snijela jaje (2008) bavi se fenomenom starosti i starenja. Autorica je studije Nova ruska proza (1980); s A. Flakerom uredila je deset svezaka Pojmovnika ruske avangarde (1984–93), priredila je i prevela neka djela D. Harmsa, priredila antologiju alternativne ruske proze Pljuska u ruci (1989) te je autorica nekoliko filmskih scenarija (U raljama života, 1984., To nije moj život, to je samo privremeno, 1985., i Za sreću je potrebno troje, 1985., R. Grlića, te Kako preživjeti do prvog, 1986., S. Tribuson).
Nikita Hruščov postao premijer Sovjetskog Saveza – 1958.
Dana 27. ožujka 1958. godine premijer Sovjetskog saveza postao je Nikita Hruščov. Hruščov je dužnost premijera obavljao do 1964. godine. Odgovoran je za djelomičnu destaljinizaciju zemlje, potporu ranom sovjetskom svemirskom programu te za nekoliko liberalnih reformi u području unutarnje politike.
Nikita Hruščov
Sudjelovao je u partijskim čistkama u Ukrajini. Za II. svjetskog rata bio je vojni i politički rukovoditelj. Od 1947. bio je predsjednik ukrajinske vlade, te se ponajviše bavio razvojem poljoprivredne proizvodnje. Staljin ga je 1949. vratio u Moskvu, gdje je ponovno postao prvi sekretar Moskovskoga komiteta. Nakon Staljinove smrti postupno je istiskivao suparnike uspinjući se na vlast. God. 1953. postao je prvi sekretar CK KP Sovjetskog Saveza (KPSS), a 1958. i predsjednik vlade. Na XX. kongresu KPSS-a 1956. održao je referat O kultu ličnosti i njegovim posljedicama i podvrgnuo radikalnoj kritici Staljinove metode i sustav vlasti.
Time je otvorio razdoblje destaljinizacije u kojem su na tisuće političkih zatvorenika pušteni iz zatvora i rehabilitirani, liberalizirani su neki elementi sovjetskog sustava, a potaknuta su i antistaljinistička gibanja u drugim socijalističkim državama. Poboljšao je odnose s Jugoslavijom 1955. Izazvao je međunarodno zahlađenje intervencijom u Madžarskoj 1956. i kubanskom krizom 1962., a pogoršao je i odnose s Kinom. Postupno je jačala oporba njegovoj politici ograničene liberalizacije i modernizacije. U lipnju 1957., uz pomoć maršala G. Žukova, spriječio je pokušaj puča tzv. skupine Maljenkov–Kaganovič–Molotov, ali su otpor konzervativaca te neuspjesi u poljoprivredi pomogli u stvaranju široke koalicije protiv njega. U listopadu 1964. većina u CK KPSS-a prisilila ga je da podnese ostavku na sve državne i partijske dužnosti.Na mjestu premijera ga je 1964. zamijenio Aleksej Kosigin.
Jurij Gagarin, sovjetski astronaut – 1968.
Jurij Gagarin
Gagarin, Jurij Aleksejevič (Alekseevič), ruski kozmonaut (Klušino kraj Gžatska, 9. III. 1934 – Moskva, 27. III. 1968). Prvi čovjek koji je letio svemirom. Srednju školu završio kao metalski radnik, u školi za voj. pilote u Orenburgu diplomirao 1957. Priključio se programu obuke za astronaute (1959), a među dvadesetoricom pristupnika odabran je za prvu ljudsku misiju u svemiru. Dana 12. IV. 1961. u svemirskom brodu Vostok 1 jedanput je obletio Zemlju, dosegnuvši maksimalnu visinu od 301 km. Taj je povijesni let trajao 108 min, a donio mu je velike počasti i svjetsku slavu. Odlikovan je Ordenom Lenjina, imenovan herojem SSSR-a, a od 1962. bio je i zastupnik u Vrhovnom sovjetu SSSR-a. Poginuo je u zrakoplovnoj nesreći prilikom rutinskoga vježbenog leta.
Svjetski dan kazališta
Davorin Višnjić/PIXSELL
Svjetski dan kazališta je projekt koji je pokrenuo ITI – Internacionalni teatarski institut, međunarodna UNESCO-va udruga osnovana s ciljem povezivanja kazališnih ljudi te lakšeg protoka informacija. Svake se godine 27. ožujka u tisućama kazališta širom svijeta čita međunarodna poruka. 27. ožujka – sva kazališta svijeta slave taj dan kao dan svjetskog kazališta, pridajući time kazalištu svjetsko značenje. U odnosu na elektroničku revoluciju, na ekstazu komunikacije i opscenost informacije, na poplavu medija koja se danas dogodila, kazalište se čini gotovo zastarjelom umjetnošću.
