NA DANAŠNJI DAN: Tunguska eksplozija, Noć dugih noževa, Hanaman, Vraz i Pucić

Velika sibirska eksplozija – 1908.

Dana 30. lipnja 1908. godine eksplozija je protresla šumu u Sibiru, u blizinu rijeke Podkamenaja Tunguska. Ta vatrena lopta veličine 50 do 100 metara zahvatila je šumu i uništila oko 2.000 kvadratnih kilometara tajge, sravnivši sa zemljom oko 80 milijuna drveća. Zapisi kaži da je prizor eksplozije bio nestvaran, a cijelo nebo prikriveno vatrom.

Velika sibirska eksplozija ili Tunguska eksplozija ostala je najjača ikada zabilježena u povijesti, a proizvela je najmanje 185 puta više energije od atomske bombe bačene na Hirošimu, a o njezinoj jačini govori podatak da su se seizmički potresi osjetili sve do Velike Britanije.

I stoljeće kasnije još nije otkriven razlog ove eksplozije, a mnogi su uvjereni da se radilo o asteroidu ili kometi. Područje Tunguske u Sibiru izolirano je mjesto, s dramatičnim klimatskim uvjetima. Ima duge i hladne zime i kratka ljeta, kada se tlo pretvara u blatnjavu močvaru. Zbog toga je pristup izrazito težak te su se jako teško mogli provjeriti i otkriti razlozi eksplozije.

Osim toga ruske vlasti tada su imale veće probleme od znanstvene znatiželje, u zemlji su rasli politički nemiri, Prvi svjetski rat i revolucije koje su ga slijedile bili su udaljeni samo par godina tako da je eksplozija pala u drugi plan.

Tek 1927. godine ruski tim znanstvenika pod vodstvom Leonida Kulika otputovao je u to područje. Kada je stigao u Tungusku šteta je još uvijek bila očita, premda je prošlo više 20 godina.

Njegova je teorija da je meteor eksplodirao u atmosferi. No zbunjivalo ga je nepostojanje udarnog kratera ili bilo kakvih drugih ostataka meteora. Kako bi to objasnio, naveo je kako je močvarno tlo premekano kako bi očuvalo tragove udara, te da su ostaci sigurno duboko pod zemljom.

Noć dugih noževa – 1934.

Noć dugih noževa je naziv za smrtonosnu čistku i krvoproliće kojeg je zapovjedio Adolf Hitler. Prije dolaska na vlast, Hitler je imao pouzdanike koji su bili u sastavu zloglasnih SA odreda. Vodio ih je Ernst Röhm. Nakon što je došao na vlast SA odredi Hitleru više nisu bili potrebni. Vodeći pripadnici SA odreda osjećali su da ih je Hitler iskoristio i zatim odbacio. Osim toga on se želio dodvoriti visokim njemačkim vojnim časnicima iz Reichswehra koji su prezirali SA.

Kada se Röhm osilio, Hitleru je rečeno da se protiv njega kuje urota. Vidjevši lažne dokaze, on je odobrio odmazdu. Sukobljene strane su bili Röhm na jednoj strani, a na drugoj Hitlerovi oligarsi: Joseph Goebbels, Hermann Göring, Heinrich Himmler i Reinhard Heydrich. Fanatični ubojice iz redova SS-a napali su vođe SA odreda, političare i druge neistomišljenike.

Napad se dogodio 30. lipnja i 1. srpnja 1934. godine. Hitler je pred Nijemcima opravdao ubojstva lažnim tvrdnjama da je vodstvo SA pripremalo državni udar. Službeno je ubijeno 77 visokih časnika SA, ali smatra se da ih je bilo i više od 400. Ova čistka bila je nagoviještaj Holokausta i Kristalne noći. Naziv pokolja dolazi od bitke iz mita o kralju Arthuru. Nakon toga uloga SA u životu nacističke Njemačke se sve više minorizirala, a najveći broj pripadnika SA pristupio je u Reichswehr koji je preobražen u Wehrmacht.

Franjo Hanaman – izumitelj žarulje s volframomvom niti

Franjo Hanaman, sveučilišni profesor i izumitelj (Drenovci, 1878. – Zagreb, 1940.). Diplomu inženjera kemije stekao je na Višoj tehničkoj školi u Beču, gdje je ostao kao asistent na katedri analitičke kemije. U zajednici s ing. Justom, koji je također bio asistent na toj katedri, patentirao je 1902. prve električne žarulje od metalne niti.

Žarulje s volframovom niti trošile su trostruko manje energije od tadašnjih žarulja s ugljenom niti. Nakon toga Hanaman je bio profesor kemijske tehnologije i metalurgije na Tehničkom fakultetu u Zagrebu

Ovim pronalaskom započela je široka upotreba električne rasvjete. Doktor tehničkih znanosti postao je a Berlinu 1913. Godine 1919. podijeljen mu je venia docenti na Višoj tehničkoj školi u Zagrebu gdje postaje njen redovni profesor na katedri za anorgansku kemiju i metalurgiju. Od godine 1924./25. vršio je dužnost rektora škole.

Stanko Vraz, Slovenac u epicentru Ilirskog pokreta

Vraz, Stanko (pravo ime Jakob Frass), hrvatski i slovenski pjesnik, kritičar i prevoditelj (Cerovec, Slovenija, 30. VI. 1810 – Zagreb, 24. V. 1851). Studij prava i filozofije pohađao u Grazu, ali je većinu vremena provodio proučavajući književnost i strane jezike. Ranu slovensku poeziju pisao je na zavičajnom dijalektu, zbog čega ju početkom 1830-ih nije uspio objaviti u časopisu Kranjska čbelica. Nakon prvoga posjeta Hrvatskoj 1833. oduševio se ilirskim pokretom. Iste je godine u Grazu upoznao Lj. Gaja; surađivao je u Danici od prvoga broja, potpisujući se isprva kao »Ilir iz Štajera«. Od 1837. pisao je isključivo na hrvatskom jeziku, a potkraj 1838. trajno se nastanio u Zagrebu te postao prvim hrvatskim profesionalnim književnikom. Pisao je i pod pseudonimom Jakob Rešetar s Cerovca te Nenad Bezimenović. God. 1842. s D. Rakovcem i Lj. Vukotinovićem pokrenuo je časopis Kolo, a 1846–48. bio je tajnik Matice ilirske.

Kao zagovornik romantičarskih ideja o značaju narodne poezije priredio je i objavio zbirku slovenskih narodnih pjesama Narodne pjesni ilirske: koje se pjevaju po Štajerskoj, Kranjskoj, Koruškoj i zapadnoj strani Ugarske (1839). U hrvatskoj književnosti javio se prijevodom slovenske balade Stana i Marko (Danica, 1835), a 1840. objavio je prvu od ukupno tri za života objavljene zbirke pjesama, ljubavni kanconijer Đulabije, ljubezne ponude za Ljubicu (I–II, III. i IV. objavljeni su posmrtno), posvećen Gajevoj nećakinji Lj. Cantily.

Vrazove izvorne stihove sadrži i 13 prepjevanih soneta. Ciklus od 7 gazela, kojim je Vraz taj izvorno orijentalni lirski oblik uveo u hrvatsku književnost, ubraja se među najvažnija ostvarenja hrvatske romantičarske lirike. Pisao je satire i epigrame, sabrane u ciklusima Neotesanci I i II, Komari i hobadi te Cigani, u kojima se kritički osvrtao na onodobne političke i književne prilike pa i suvremenike.

Iznimno se vrijednim smatra i Vrazov bogat i raznovrstan prevoditeljski opus. Prevodio je s latinskoga, grčkoga, češkoga, ruskoga, poljskoga, slovenskoga, engleskoga, njemačkoga, francuskoga, španjolskoga i talijanskoga, ponajviše romantičarsku poeziju. U onodobnoj periodici objavljivao je putopise, dopise, bibliografske prikaze i književnokritičke članke. Zauzimao se za uvođenje strožih estetskih i profesionalnih kriterija u književnu kritiku. Uz P. Preradovića i I. Mažuranića smatra se jednim od najvažnijih pjesnika hrvatskog romantizma. Hrvatsku je književnost obogatio novim pjesničkim tipovima i oblicima, a pjesničkim, prevoditeljskim i kritičarskim radom približio ju onodobnoj matici europskih književnih strujanja.

Medo Pucić – iluzije o slavenstvu

Hrvatski pjesnik, publicist, političar i pristaša sveslavenskih ideja Medo Pucić umro je 30. lipnja 1882. u rdonom Dubrovniku u 62. godini života. Njegovi prvi stihovi bili su lirski i romantičarski, zatim se sve više približava narodnome. Najznačajnija Pucićeva djela su: Slovjanska antologija iz rukopisah pjesnikah, Talijanke, Pjesme i Karađurđevka.

Razočaran Jelačićevom politikom te potaknut jačanjem srbijanske autonomije, nakon 1848. zastupao je sumnju u ideju o hrvatskoj državotvornosti, koja je postupno prevladala u njegovu javnom djelovanju. Hoteći arhivski potkrijepiti vezu Dubrovnika sa srpskim vladarima, 1858–62. objavio je Spomenike srpske (I–III) u Beogradu, gdje je 1868–74. na poziv srbijanske vlade bio odgojitelj maloljetnoga kneza Milana Obrenovića.

Medo Pucić je jedan od najistaknutijih mecena dubrovačkih umjetnika, zaslužan je za pariško usavršavanje V. Bukovca, koji mu je 1880. u Parizu izradio portret.