NA DANAŠNJI DAN: Toma Arhiđakon, Henri Dunant, Gustave Flaubert, Coca Cola, Alojzije Stepinac, Fernandel, kapitulacija Njemačke, oslobođenje Zagreba, Tito, Međunarodni dan Crvenog križa
Toma Arhiđakon, kroničar povijesti – 1268.
Toma Arhiđakon, kroničar, splitski arhiđakon (?, 1200. ili 1201 – ?, 8. V. 1268). O njegovu podrijetlu ne zna se gotovo ništa, iako pojedini povjesničari (D. Farlati, K. Šegvić) pretpostavljaju da je potjecao iz patricijske obitelji. Započeo se školovati vjerojatno već u Splitu, nakon čega je studirao pravo u Bologni, gdje se upoznao s političkim, društvenim i crkvenim prilikama u tadašnjoj Italiji. Slušao je i propovijedi Franje Asiškoga, što je utjecalo na njegovu kasniju naklonost prema franjevcima. Nakon povratka u Split isprva je obnašao dužnost gradskog notara (1227–32). God. 1230. bio je izabran za arhiđakona, ali se sukobio s tadašnjim nadbiskupom Guncelom, eksponentom ugarskoga dvora. Zastupao je načelo da Crkva treba ostati neovisna o svjetovnoj vlasti, te da laici nemaju utjecaja na izbor biskupa u dalmatinskim gradovima. Kao pobornik komunalne samouprave i tzv. latinske uprave (biranje potestata stranaca – Latina /Talijana/, a ne hrvatsko-ugarskoga velikaša za gradske knezove), nastojao je posredovati u smirivanju političkih sukoba koji su potresali Split, pa je na njegov nagovor 1239. za splitskoga potestata (načelnika) bio postavljen Gargano de Arscindis, koji je na toj dužnosti ostao do 1242. Kao odgovor na te događaje Bela IV. upleo se u komunalni život Splita, što je utjecalo na negativno Tomino stajalište prema tomu hrvatsko-ugarskom kralju. Potkraj 1243. izabran za splitskoga nadbiskupa, ali se pod pritiskom odrekao službe; posvetio se historiografskomu radu. Od 1236. do 1267. sudjelovao je (kao sudac i svjedok) u različitim sporovima unutar splitske i trogirske Crkve, a nakon smrti nadbiskupa Rogerija (1266) povukao se iz javnoga života. Tada je sastavio svoje najpoznatije, latinskim jezikom pisano djelo Povijest salonitanskih i splitskih nadbiskupa, koje je ostalo sačuvano u nekoliko prijepisa, a pripada žanru gesta episcoporum, premda sadrži i niz autobiografskih podataka. U tom je djelu opisao povijest salonitanske i splitske Crkve od rimskoga doba do 1266. te donio mnogobrojne vrijedne podatke o hrvatskoj srednjovjekovnoj povijesti uopće. Pokopan je u crkvi sv. Frane u Splitu, u kojoj se i danas nalazi njegova nadgrobna ploča s epitafom.
Dopunjena verzija Tomina djela, koja potječe iz XVI–XVII. st. i u historiografiji je poznata pod nazivom Historia Salonitana maior, obuhvaća događaje do 1185., građu o splitskim crkvenim saborima (925. i 928) i opis smrti kralja Zvonimira. O njezinu podrijetlu i nastanku u historiografiji postoje različita tumačenja.
Henri Dunant, osnivač Crvenog križa, švicarski filantrop – 1910.
Dunant Henri, švicarski filantrop i osnivač Društva Crvenoga križa (Ženeva, 8. V. 1828 – Heiden, 30. X. 1910). Potaknut strahotama u bitki kod Solferina (1859), pokrenuo osnivanje međunarodne organizacije za pomoć postradalima u ratu na konferenciji u Ženevi. Potaknuo i međunarodnu konferenciju na kojoj je prihvaćena Ženevska konvencija . Godine 1901. dobio je prvu Nobelovu nagradu za mir (zajedno s F. Passyjem). Napisao: Sjećanje na Solferino (Un souvenir de Solférino, 1862).
Kada je u talijansko-austrijskom ratu 1859. u bitki kraj Solferina ostalo na bojištu 40 000 ranjenika bez vode, hrane i liječničke pomoći, očevidac te bitke Švicarac Henry Dunant potaknuo je u Ženevi osnivanje međunarodne filantropske organizacije za pomoć ranjenima i bolesnima u ratu, a pod nazivom i znakom Crvenoga križa (29. X. 1863). Sljedeće su godine predstavnici 12 europskih zemalja potpisali Prvu ženevsku konvenciju, međunarodni ugovor o neutralizaciji ranjenika i saniteta za vrijeme rata te o ravnopravnom postupku prema ranjenicima svih zaraćenih strana. Tijekom vremena slijedile su i druge konvencije, posebno ona o postupku s ratnim zarobljenicima te o zaštiti civilnoga stanovništva za vrijeme rata.
Osnovan za pripomoć vojnomu sanitetu, Crveni križ postupno se pretvorio u važnu mirnodopsku humanitarnu organizaciju za pružanje pomoći kod elementarnih nesreća, u dragovoljnom davanju krvi, u borbi protiv tuberkuloze i bolesti ovisnosti, u obuci zdravstvenog osoblja, u socijalno-medicinskom radu, u općem poboljšanju životnih uvjeta pa je važan čimbenik mira u svijetu. Sa stajališta međunarodnog prava vrlo je važna uloga što su je navedene organizacije Crvenoga križa imale pri izradbi Ženevskih konvencija o žrtvama rata (1949), kao i pri njihovoj ispravnoj primjeni.
Gustave Flaubert, književnik – 1880.
Gustave Flaubert (12.12.1821.; Rouen – 08.05.1880.; Rouen), francuski književnik, klasik francuskog realističkog romana, jedan od najvećih poklonika dotjeranog brušenog izraza, uzor je preciznog proznog stila. Flaubertovo djelo je, može se reći bez ikakve ograde, središnji narativni opus 19. stoljeća. Iako su veliki ruski romanopisci poput Tolstoja i Dostojevskog popularniji i utjecajniji kod širega čitateljstva, te iako je njihov zahvat u stvarnost dojmljiviji i uzbudljiviji – Gustave Flaubert ostaje nenadmašivim, uzornim majstorom.
Prvo Flaubertovo remek djelo je ujedno i najkontroverznije: “Gospođa Bovary”, 1857., turobna pripovijest o egzistencijalnoj dosadi, preljubima i samoubojstvu žene provincijskoga normandijskoga liječnika, savršeno komponirana kao jedan od egzemplarnih psiholoških romana, izazvala je sudski proces zbog navodno nemoralnih dijelova teksta. No pisac, njegov izdavač i tiskar su oslobođeni optužbe, zahvaljujući, među inim, i realizmu i životnoj mudrosti suca. Roman odlikuju značajke koje će se sretati i u kasnijim Flaubertovim djelima: vjerodostojnost u prikazu pojedinosti, impersonalni pristup u kojem ne čujemo glas pisca niti uopće znamo za njegovo postojanje, te harmonični i njegovani stil koji je postao uzorom francuske proze. U sljedećem romanu “Salammbo”, 1862., autor je dao maha svom potiskivanom temperamentu, no, ni tu nije iznevjerio arhivarski i trijezni pristup – u tom spoju nespojivih sastavnica leži čar prikaza stare Kartage, kao i opisu razmaha bujnih strasti i atavizama koji su uzbuđivali piščevu maštu, najčešće svjesno ograničenu na prozaičnu malograđansku svakodnevnicu.Godine 1869. Flaubert objavljuje svoj najveći roman, “Sentimentalni odgoj”. To poluautobiografsko djelo u kojem je rekreirao svoju mladenačku očaranost Elise Schlesinger i studentske dane, auktor je opisao kao “moralnu povijest ljudi moga naraštaja”.
Dr. John Pemberton izumio Coca-Colu — 1886.
Dana 8. svibnja 1886., u jednom američkom dvorištu grada Atlante, farmaceut dr. John Pemberton kuhao je u svom bakrenom loncu kopiju francuskog vina zvanog kola, pri čemu je napravio Coca-Colu, ali koja nije bila gazirana. Uskoro je saznao da, kako bi piće bilo gazirano, treba dodati ugljični dioksid. No, kola je propala zbog nedostatka novca, pa je zbog toga John Pemberton objavio u lokalnim novinama da traži suradnika koji će mu dati 2000 USD za rad, no tvrtka je propala.
Coca-Cola je bezalkoholno piće (kola) od biljnih ekstrakata. Najpoznatije je piće, a ujedno i druga najpoznatija riječ na svijetu – odmah poslije riječi OK. Osmišljena je 8. svibnja 1886. godine, a autor je dr. John Pemberton. Njezina je formula jedna od najvećih svjetskih tajni. Drugo ime Coca-Cole je “Coke”. To je u isto vrijeme i jedan od razloga što je Atlanta dobila organizaciju Olimpijskih igara 1996. godine, na stogodišnjicu moderne povijesti ovih igara, a istovremeno i stogodišnjicu Coca-Cole. Coca-Cola je danas nakon više od sto godina postojanja jedan od najpoznatijih svjetskih brandova.
Hrvatska je podružnica Coca-Cole osnovana 1967. godine, 1968. godine počela je proizvodnja i distribucija u zagrebačkoj Sachsovoj ulici.
Alojzije Stepinac, kardinal i zagrebački nadbiskup – 1898.
Blaženi Alojzije Stepinac rođen je u Brezariću kraj Krašića, 8. svibnja 1898. Zagrebački nadbiskup i kardinal, proglašen blaženim 1998. smatra se jednim od velikana Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Na njegov prijedlog osnovan je Caritas Zagrebačke nadbiskupije, kojem je bio na čelu. Utemeljio je brojne nove župe i organizirao proslavu 1300. obljetnice evangelizacije hrvatskog naroda. Za vrijeme Drugog svjetskog rata pomagao je progonjene i patnike, zbrinuo je 500 prognanih slovenskih svećenika te 6717 bolesne i gladne djece. Prosvjedovao je protiv progona Židova i provedbe nacističkih zakona. U govoru 31. listopada 1943. ispred zagrebačke katedrale osudio je svaku diskriminaciju, rasnu, nacionalnu i vjersku, zatvaranje i ubijanje nevinih, otimanje i palež imovine i mirnih sela. Nakon dolaska komunista na vlast, odbio je odvojenje Katoličke Crkve u Hrvatskoj od Vatikana. U montiranom procesu, osuđen je na 16 godina zatvora i prisilnog rada. Pet godina proveo je u zatvoru u Lepoglavi, a od kraja 1951. do svoje smrti 10. veljače 1960. godine u kućnom pritvoru u Krašiću. Papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom 1952. godine. Umro je na glasu svetosti primivši svete sakramente. Vijest o njegovoj smrti objavljena je na naslovnicama dnevnih novina širom svijeta, a misa zadužnica služila se i u Rimu, Montrealu, New Yorku, Chicagu, Rio de Janeiru i drugim svjetskim gradovima. Pokopan je u kripti zagrebačke katedrale uz prisutnost mnoštvo vjernika. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici.
Friedrich von Hayek, ekonomist – 1899.
Friedrich von Hayek je britanski ekonomist austrijskog podrijetla (Beč, 8. V. 1899 – Freiburg im Breisgau, 23. III. 1992). Radikalni pristaša neoliberalizma i doktrine laisser-fairea (spontanoga poretka ravnoteže). Završio pravo i političke znanosti u Beču te postao ravnatelj Instituta za ekonomska istraživanja i nastavnik na Sveučilištu u Beču. Od 1934. bio je profesor ekonomike i statistike na Sveučilištu u Londonu, od 1950. na Sveučilištu u Chicagu, a poslije u Salzburgu i Freiburgu. Dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju 1974 (zajedno s G. Myrdalom). U svojim prvim djelima, Cijene i proizvodnja i Monetarna teorija i poslovni ciklus, gospodarska je kolebanja objasnio prekomjernim investicijama i ekspanzijom kredita, pa se priklonio monetarističkim gledanjima na ekonomsku aktivnost. Protivnik planske privrede i svakog oblika državnog intervencionizma, u djelima Put u ropstvo te Individualizam i ekonomski poredak istaknuo se kao beskompromisni protivnik socijalističkih i kejnzijanskih teorija. Slobodno tržište, neograničeno poduzetništvo i slobodna konkurencija za njega su jedini uvjeti racionalnog i uspješnoga nacionalnoga gospodarstva. Značajnija djela: Ustrojstvo slobode , Pravo, zakonodavstvo i sloboda, Novac, kapital i kolebanja te Pogubna zamisao: pogrješke socijalizma.
Fernandel, glumac – 1903.
Fernandel (pravo ime Fernand Contandin), francuski kazališni i televizijski glumac (Marseille, 8. V. 1903 – Marseille, 26. II. 1971). Iz obitelji glumca s kojim je nastupao već kao dijete. Profesionalnu karijeru započeo je 1923. u vodviljima i operetama, na filmu debitirao 1930., poznat postao nastupima u filmovima M. Pagnola. Ulogom frizera u Pozivnici na ples (Carnet de bal, 1937) J. Duviviera postao je najpopularniji francuski komičar. Tumačeći najčešće prostodušne i priglupe ljude, popularnost je održavao sve do sredine 1950-ih, dobrim dijelom zahvaljujući i svojem izgledu (»konjski zubi«).
Povremeno je, međutim, nastupao i u zahtjevnim pa i karakternim ulogama; ističu se one u Crvenoj krčmi (L’Auberge rouge, 1951) C. Autant-Laraa te dvije uloge u filmovima o don Camillu (1951., 1952) J. Duviviera. Nastupio u oko 160 filmova. Od sredine 1960-ih pretežito nastupao u kazalištu i na televiziji.
Kapitulacija Njemačke u Drugom svjetskom ratu – 1945.
Njemačke snage su 1945. godine prihvatile bezuvjetnu predaju, čime je završen period Drugog svjetskog rata u Europi. Njemačka vojska je već krajem 1944. ostala bez saveznika, a njen matični teritorij već je bio načet sa zapada i sa istoka. Početkom 1945. zapadni saveznici, Sovjeti i jugoslavenska partizanska vojska bili su u punoj ofenzivi i Njemačka više nije imala šanse, a vojska je nakon više od pet godina doživjela potpuni slom pa su se mnoge jedinice počele predavati bez borbe. 25. travnja sovjetske i američke trupe spojile su se kod Torgaua, presjekavši tako Njemačku na pola, dok je u isto vrijeme otpočela berlinska bitka tijekom koje je Hitler izvršio samoubojstvo, a grad se predao 2. svibnja. Nova njemačka vlada pod admiralom Dönitzom otpočela je pregovore o kapitulaciji koji su završeni 7. svibnja, a 8. svibnja objavljen je prekid neprijateljstava, iako su se u nekim dijelovima Europe, pogotovo onim istočnim, borbe vodile još nekoliko tjedana. Istog dana kada je počeo službeni mir u Europi, partizanske jedinice ušle su u Zagreb, što je, uz njemačku kapitulaciju, označilo kraj postojanja Nezavisne Države Hrvatske.
Oslobođenje Zagreba – 1945.
Partizanske jedinice ušle su u Zagreb istoga dana kada je počeo službeni mir u Europi, što je, uz njemačku kapitulaciju, označilo kraj postojanja Nezavisne Države Hrvatske. Ante Pavelić i ustaška vlada pobjegli su prema Austriji par dana ranije, ponijevši sa sobom novac i zlatne rezerve.
Dvije partizanske jedinice, 8. svibnja 1945. umarširale su u prazan grad, no sljedećeg dana, 9. svibnja, u Zagreb je ušao i 10. zagrebački korpus, u čijem sastavu su bili Zagrepčani i stanovnici okolnih područja. Procjenjuje se da je u NOB-u sudjelovalo oko 50.000 Zagrepčana u ratu na partizanskoj strani, među kojima je trećina od tog broja dalo svoj život za slobodu.
Pokopan Josip Broz Tito – 1980.
Dana 8. svibnja 1980. godine na Dedinju u Beogradu, u Kući cvijeća, uz prisustvo 209 delegacija iz 127 zemalja i 700 000 ljudi pokopan je Josip Broz Tito. Na pogrebu su bili 4 kralja, 5 prinčeva, šest predsjednika parlamenta, 31 državni predsjednik, 22 premijera i 47 ministara, a među njima Saddam Hussein, Jassir Arafat, Leonid Brežnjev, Margaret Thatcher i Helmut Schmidt.
Međunarodni dan Crvenog križa
Međunarodni dan Crvenog križa i Crvenog polumjeseca obilježava se 8. svibnja, na dan na koji je 1828. godine rođen Henry Dunant – osnivač Međunarodnog pokreta Crvenog križa i Crvenog polumjeseca. 24. lipnja 1859. godine u namjeri da sklopi posao s francuskim carem Napoleonom III. slučajno se našao na bojnom polju kod Solferina. Patnja koju je tada vidio izmijenila je njegov život. Narednih godina u cijelosti se posvetio stvaranju organizacije Crvenog križa. Zapustivši posao na kraju je bankrotirao i potpuno osiromašio te pao u zaborav. Međutim, ideja koju je postavio na noge rasla je i razvijala se i postala prihvaćena u cijelom svijetu. Godine 1901. norveški parlament mu je dodijelio prvu Nobelovu nagradu za mir koju je podijelio s Fredericom Passyem ( iz Francuske mirotvorne udruge). Primljeni novac od Nobelove nagrade nije zadržao za sebe već ga je darovao Crvenom križu i drugim humanitarnim organizacijama za pomoć sirotinji. Ostao je u staračkom domu u Heidenu gdje je 1910. godine umro. Od 1948. godine 8.svibnja, u počast Henryu Dunantu, u cijelom svijetu se obilježava dao Svjetski dan Crvenog križa.
