NA DANAŠNJI DAN: Sveti Franjo Asiški, Sergej Aleksandrovič Jesenjin, Louis Aragon, Gore Vidal, Edo Peročević, Tereza Kesovija, uedinjenje Njemačke, Stepinac blaženik, Ljupka Dimitrovska

Sveti Franjo Asiški, svetac – 1226.

Franjo Asiški (Asiz, 1181. – Porcijunkula kod Asiza, 3. listopada 1226.) pravim imenom – Giovanni Francesco Bernardone utemeljitelj je franjevačkog reda ili Reda manje braće, suutemeljitelj reda klarisa ili Reda siromašnih gospođa, a njime je nadahnut i Treći franjevački red, koji se danas dijeli na Samostanski treći red i Franjevački svjetovni red.

Samo dvije godine (1228.) nakon svoje smrti Franjo Asiški proglašen je svecem[2] i pokopan u bazilici svetog Franje u Asizu.

Zbog zaljubljenosti u prirodu ekolozi su ga izabrali za svog sveca zaštitnika, a u svijetu se prepoznaje kao svetac mira.

Sergej Aleksandrovič Jesenjin, pjesnik 1895.

Sergej Aleksandrovič Jesenjin, rođen 3. listopada 1895. – Lenjingrad, umro 28. prosinca 1925. je bio ruski pjesnik.

Podrijetlom sa sela, obrazovanje stekao na Pučkome sveučilištu u Moskvi. God. 1915. u Petrogradu upoznao ruske simboliste i »seoske« pjesnike, 1919. u Moskvi postao utemeljiteljem imažinizma, vodio bohemski život, susreo se i vjenčao se s američkom plesačicom Isadorom Duncan, te izazvao niz skandala koje su popratila svjetska glasila.

Život završio samoubojstvom u lenjingradskome hotelu Angleterre, koje je potreslo rusku knjiž. sredinu i izazvalo polit. reakcije, ali i potvrdilo tragičnost lirskog subjekta naglašene biografičnosti.

Njegov drugi ciklus ima karakter pjesnikovih osobnih ispovijesti. Staljinistička je kritika oštro osuđivala “jesenjštinu”, pijanstvo, razbarušeni individualizam, kavanska raspoloženja i poetizaciju huliganstva. Jesenjinova poezija stekla je mnoge poklonike i izvan pjesnikove domovine.

Louis Aragon, pjesnik – 1897.

Aragon Louis, francuski pjesnik, romanopisac i esejist (Pariz, 3. X. 1897 – Pariz, 24. XII. 1982). Plodan i raznovrstan autor; suosnivač nadrealističkoga pokreta. U nadrealističkom dijelu njegova opusa ističu se poeme Oganj radosti i Vječni pokret, novela Pariški seljak i polemika Traktat o stilu. S nadrealizmom raskida na kongresu revolucionarnih pisaca u Harkovu 1930. i pristaje uz socijalistički realizam. Zbirka pjesama Hura Uralu hvalospjev je Sovjetskomu Savezu.

Objavljuje i angažirane romane Bazelska zvona i Gospodske četvrti. Za II. svjetskog rata istaknuti je pjesnik Pokreta otpora: Jad, Elzine oči, Muzej Grévin. U stihovima spaja ljubav prema ženi i domovini.

U poslijeratnome razdoblju najprije brani Ždanovljeve teze u romanu Komunisti, dok mu potonje romane Smaknuće, Blanche ili zaborav i Kazalište/Roman obilježuju otklon od marksizma, kolaži, pastiši i lirski, gotovo mistični zanos. U poemi Elsa vraća se dugotrajnoj opčinjenosti svojom ženom Elsom Triolet, kojoj posvećuje čitav ciklus. Bio je direktor lista Ce soir i tjednika Les Lettres françaises.

Gore Vidal, američki pisac – 1925.

Eugene Luther Gore Vidal (3.10.1925. – 31.7. 2012.) je bio američki pisac, scenarista, esejista, poznat kao jedna od najkontroverznijih ličnosti na američkoj književnoj i političkoj sceni.

Karijeru je započeo sa 21 godina, kada je objavio prvi roman Williwaw, koji je dobio dobre kritike i dobro je prošao i kod publike, iako je konvencionalno realističan. Nekoliko godina kasnije objavljuje svoj pionirski roman The City and the Pillar u kome se otvoreno bavi gej temama. Ovaj roman je izazvao bijes i New York Times je odbio da objavljuje prikaze njegovih pet narednih knjiga.

Roman je posvećen osobi sa inicijalima „J.T.“. nakon objavljivanja tračeva o identitetu J.T.-a, Vidal je potvrdio da se radi o Jimmiju Trimblu, njegovoj ljubavi iz školskih dana, koji je poginuo u Bitci za Ivo Džimu 1945. Kasnije je tvrdio da je Trimble bio jedina osoba u koju je ikada bio zaljubljen.

Iako prodaja njegovih romana opada, Vidal ima uspeha sa svojim scenarijima. Dve njegove predstave, The Best Man i Visit to a Small Planet bile su hit na Broadwayu.

Edo Peročević, glumac – 1937.

Peročević, Edo (Eduard), kazališni, filmski i televizijski glumac, radijski spiker i voditelj (Sarajevo, 3.X.1937. – Zagreb, 28.IV.2007.).

Po završetku Kazališne akademije u Zagrebu od 1962. tri je godine kao glumac radio u Istarskom narodnom kazalištu u Puli. Potom se vratio u Zagreb, gdje djeluje kao slobodni umjetnik, igrajući u filmovima i televizijskim serijama. Od 1969. bio je i voditelj na Radio Zagrebu, a u to je vrijeme, kao prvi u tadašnjoj Jugoslaviji, počeo voditi emisije uživo. Od 1979. radio je i kao voditelj na Televiziji Zagreb. Nastupao je i kao plesač i pjevač, pa je 1979. pjevao i na Zagrebačkom festivalu zabavne glazbe, a pamti se njegova interpretacija Pjesme zadrugara, kasnije poznatije kao Kad se male ruke slože, Arsena Dedića u filmu Vlak u snijegu (1976., režija Mate Relja), u kojemu je ostvario zapaženu ulogu konduktera Saperlota.

U dugoj filmskoj i televizijskoj karijeri najčešće je igrao sporedne uloge negativaca, ali s takvim glumačkim izričajem da ih je nerijetko pretvarao u simpatične, čak pozitivne. Igrao je u filmovima Ljubav i poneka psovka Antuna Vrdoljaka (1969.), Lisice Krste Papića (1970.), U gori raste zelen bor A. Vrdoljaka (1971.), Vuk samotnjak Obrada Gluščevića (1972.), Izbavitelj K. Papića (1976.), Akcija stadion Dušana Vukotića (1977.), Horvatov izbor Eduarda Galića (1985.), Zadarski memento Joakima Marušića (1984.), Maršal Vinka Brešana (1999.) i drugim, te u nizu televizijskih serija: Kuda idu divlje svinje, U registraturi, Nepokoreni grad, Putovanje u Vučjak, Smogovci, Bitange i princeze itd.

Tereza Kesovija, pjevačica – 1938.

Tereza Kesovija (Dubrovnik, 3. listopada 1938.) hrvatska je pjevačica. Jedna je od najprepoznatljivijih izvođača balkanske glazbene scene, znana po svom širokom rasponu glasa i opernom stilu. Osim na području bivše Jugoslavije, imala je i vrlo uspješnu glazbenu karijeru u Francuskoj.

Prvi nastup pred većim auditorijem Tereza je imala 1961. u zagrebačkom Varijeteu, a prvi inozemni nastup bio je na festivalu Pjesma za Europu u St. Vincentu u Italiji 1962. Tijekom karijere, koja traje preko 45 godina, Tereza je nastupala na svim domaćim festivalima, gdje je bila i nagrađivana. S festivala u Splitu, Opatiji, Zagrebu, Sarajevu i Beogradu publika je pamti po pjesmama autora: Zdenko Runjić, Nikica Kalogjera, Arsen Dedić, Kemal Monteno, Đelo Jusić, Stipica Kalogjera, Andrej Baša i drugih.

Terezinu međunarodnu karijeru obilježavaju nastupi i gostovanja na festivalima u Bratislavi, Rio de Janeiru, Meksiku, Sopotu i Antaliji te na Kupu Europe u Bernu. Dva je puta Tereza pjevala i na Pjesmi Eurovozije: Godine 1966. kao predstavnica Kneževine Monako s pjesmom “Bien plus fort”, kad je sa 0 bodova dijelila posljednje (17.) mjesto s Italijom, te 1972. godine, kad predstavlja i Jugoslaviju s pjesmom “Muzika i ti” te osvaja 9. mjesto. Održavala je i turneje širom svijeta.

U Francuskoj je tijekom 1960-ih i 1970-ih izgradila karijeru. Francuska karijera počinje još 1965., kad pjeva “Larinu pjesmu” (La Chanson de Lara) iz filma Doktor Živago. Za svoga boravka u Francuskoj Tereza surađuje s poznatim zvijezdama kao što su Serge Lama, Tino Rossi, Gilbert Bécaud i Rita Pavone. Vrhunac je njen solistički koncert u pariškoj Olympiji održan 1988. godine. Poslije 19 godina, 16. studenog 2007., Tereza je održala trijumfalan povratnički koncert u Olympiji. Tereza je napisala i dvije uspješne autobiografske knjige i to Libertas (izdavač Mirta) 1994. te To sam ja (Večernji list) iz 2014. godine.

Ujedinjenje Njemačke – 1990.

Dana 3. listopada 1990. ujedinjene su Njemačka Demokratska Republika i Savezna Republika Njemačka

Ovom je događaju prethodio pad Berlinskog zida 9. studenog 1989., koji je označio završetak podjele Njemačke, koja je trajala četiri desetljeća. 3. listopada se u Njemačkoj slavi kao Dan državnosti.

Njemačka je demokratska parlamentarna savezna država, koja se sastoji od 16 saveznih pokrajina (njem. Bundesländer) od kojih su tri samostalni gradovi. Glavni grad je Berlin i u njemu su smješteni parlament (Bundestag) i vlada (Regierung). Ujedinjena je kao država za vrijeme Francusko-pruskog rata 1870./’71.

Njemačka je jedna od najrazvijenijih država svijeta i jedna od osnivačkih članica Europske Unije. Članica je i Ujedinjenih naroda, NATO-a, skupine G8 i G4. Druga je europska zemlja po broju stanovnika, a najveća u EU-u, te ima najsnažnije europsko gospodarstvo.

Franz Josef Strauß, njemački političar – 1988.

Franz Josef Strauß (6. rujna 1915., München – 3. listopada 1988., Regensburg) bio je njemački konzervativni političar i predsjednik Slobodne Države Bavarske.

Strauß je bio 27 godina predsjednik Kršćansko-socijalne unije u Bavarskoj (CSU, njem. Christlich-Soziale Union in Bayern) i snažno je utjecao na gospodarski razvoj Bavarske.

Kao samosvjestan političar održavao je međunarodne i prijateljske kontakte s mnogim stranim državnicima, koje je koristio za ekspanziju bavarskih i njemačkih korporacija. Njegovom pragmatičnom vanjskom politikom pridonio je ulaskom njemačkih koncerna na tržišta u Kini, Bliskom istoku i na afričkom kontinentu. Kao prvi zapadno-njemački političar susreo se 1975. na vlastitoj inicijativi s kineskim vođom Mao Zedongom i vodio razgovore u sklopu njegove posjete Narodnoj Republici Kini.

Strauß je bio među glavnim promotorima osnivanja europskog proizvođača zrakoplova “Airbus”. U znaku poštovanja prema njegovom angažmanu za bavarsku zračnu industriju, novo sagrađena zračna luka u Münchenu dobila je 1992. naziv po njemu (Flughafen München Franz Josef Strauß).

U okolnostima podjeljene Europe podržao je nastojanja francuskog predsjednika Charles de Gaulle i njemačkog kancelara Konrad Adenauer o stvaranju njemačko-francuske unije za europsku sigurnosnu i obrambenu politiku. Strauß je zastupao stajalište da se transatlantski obrambeni koncept u okviru NATO-a treba ojačati europskim obrambenim savezom.

Strauß je podržao Hrvatsku kao samostalnu državu i imao je kontakte s hrvatskim emigrantskim i domovinskim oporbenim političarima, među ostalim i s oporbenim prvakom i budućim predsjednikom hrvatske države Franjom Tuđmanom.

Stepinac blaženik – 1998.

Papa Ivan Pavao II. pohodio je Hrvatsku po drugi put i proglasio kardinala Alojzija Stepinca blaženim u Mariji Bistrici.

Papa Ivan Pavao II. imao je poseban odnos s Hrvatskom. Rodio se u dijelu Poljske, koji se zove i Bijela Hrvatska. Tu su boravili Hrvati, tijekom seobe u današnje krajeve. Aktivno se zalagao za ostvarenje hrvatske težnje za samostalnom državom i za prestanak ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Vatikan je prvi u svijetu objavio 3. listopada 1991., da radi na hrvatskome međunarodnom priznanju, a službeno je priznao Hrvatsku i Sloveniju 13. siječnja 1992. Hrvatskoj je pružao višeslojnu i trajnu političku potporu. Upravo je papin pritisak bio odlučujućim činiteljem kod priznanja Republike Hrvatske, dok je do svoje smrti ostao zagovornikom i prijateljem RH u svim političkim zavijutcima i društvenim mijenama.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici. U nastavku procesa kanonizacije kardinal Angelo Amato obznanio je da je liječničko povjerenstvo Kongregacije za kauze svetaca utvrdilo novi slučaj čudesnog izlječenja po Stepinčevu zagovoru, čime se ostvaruju uvjeti za proglašenje Stepinca svetim.

Ljupka Dimitrovska-Kalogjera, pjevačica – 2016.

Ljupka Dimitrovska-Kalogjera (Skoplje, 25. srpnja 1946. – Zagreb, 3. listopada 2016.) bila je hrvatsko-makedonska pjevačica zabavne glazbe i šlagera na prostorima bivše Jugoslavije, tijekom 1970-ih i ranih 1980-ih godina. Dimitrovska je objavila EP, Moj slatki grad, 1968.[1] Njen prvi album, Ljupka, objavljen je 1975. Poslije toga objavila je mnoštvo albuma i singlova. Bila je također vrlo popularna i u Čehoslovačkoj i Istočnoj Njemačkoj. Od 1968. do 2006. godine bila je supruga Nikice Kalogjere, poznatog hrvatskog skladatelja zabavne glazbe, koji je autor njenih najvećih hitova. Veliki dio svojih nacionalnih i internacionalnih hitova ostvarila je u duetu s Ivicom Šerfezijem. Dimitrovska je sudjelovala na Jugoviziji 1970. s pjesmom “Bay, bay” s kojom je osvojila 6. mjesto. Živjela je i radila u Zagrebu.