NA DANAŠNJI DAN: Silvestrovo, pad Bachova apsolutizma, prva žarulja, Henri Matisse, Gustave Courbet, Franjo Šeper, nova bolest Covid-19

Papa Silvestar Prvi – 335.

Stara godina ili Silvestrovo je posljednji dan u godinu, 31. prosinca, i noć uoči Nove godine. Silvestarska noć obilježava se proslavama dočeka Nove godine. Silvestrovo je dobilo naziv po papi svetom Silvestru I., koji ima spomendan toga dana.

Silvestar Prvi je bio papa od 31. siječnja 314. do 31. prosinca 335. Za njegova je pontifikata, rimski car bio Konstantin I. Veliki, koji je prethodno 313. g. donio Milanski edikt u kojem je objavio, da kršćanstvo postaje slobodna religija.

Njegov pontifikat, koji je trajao 21 godinu, 11 mjeseci i jedan dan, odnosno 8005 dana je osmi po dužini u cijeloj povijesti papinstva.

Pad Bachova apsolutizma u Habsburškoj Monarhiji – 1859.

Bachov apsolutizam je razdoblje između 1852. i 1859. godine nazvano po imenu austrijskog ministra unutarnjih poslova Alexandera Bacha za režim u tadašnjem Austrijskom Carstvu poznat po centralizaciji i germanizaciji (u Hrvatskoj je ukinut Sabor, samouprava županija, a uveden je njemački kao službeni jezik). Naziv je za sustav vladavine u Carstvu u desetogodišnjem razdoblju poslije revolucije 1848.–1849.

Bach je najprije bio liberal, potom konzervativac; jedan od vođa revolucije 1848. u Austriji. Kao ministar pravde (1848–49) borio se protiv separatističkih težnji Madžara i protiv njemačkih težnji za ujedinjenjem te držao da Habsburšku Monarhiju treba pretvoriti u centraliziranu zemlju, objedinjenu demokratskim ustavom. Ministar unutarnjih poslova 1849–59., a nakon 1851. jedan je od glavnih čimbenika neoapsolutističkog sustava vlasti u Monarhiji.

Bachov apsolutizam negativno se odrazio na rodoljubiv zanos političara ilirskoga pokreta te postupno ustupio mjesto realnijim sagledavanjima konkretnih političkih prilika. U doba apsolutizma izgrađuje se osnova politike koja će nakon ukinuća apsolutizma postati nosiocem političkoga razvoja u Hrvatskoj. Bachov apsolutizam definitivno je srušen nakon teških poraza austrijske vojske na talijanskom bojištu kod Magente i Solferina (1859.)

Edison predstavio prvu žarulju – 1857.

Dana 31. prosinca 1879. Thomas Edison predstavio je prvu žarulju. No, on ju nije izumio. Samo je usavršio ideju nastalu pedesetak godina ranije. Prvu žarulju patentirali su Henry Woodward i Matthew Evans iz Toronta, ali ona nije postigla komercijalni uspjeh. Bogati Edison je otkupio prava na njihov patent te je, nakon usavršavanja ugljene žarne niti i uvođenja vakuuma unutar žarulje, predstavio svijetu prvu žarulju.

Premda je na razvoju elektične žarulje sa žarnom niti radilo više pojedinaca patentirajući svoja otkrića, na izvjestan način je zasluga za njezino uvođenje u široku upotrebu pripala Thomasu Edisonu koji je otkupio jedan od patenata i unaprijedio konstrukciju u žarulju s niti od materijala s odgovarajućim žarnim karakteristikama, dovoljno visokog vakuuma te dovoljno velikog električnog otpora da bi se mogao uključiti u centralni izvor električne energije.

Edison je patentirao svoja poboljšanja i sa svojim timom je krajem 19. stoljeća konstruirao žarulju s karboniziranom bambusovom niti koja je mogla svijetliti i do 1200 sati. Tvrtka General Electric Company patentirala je 1906. godine žarulju sa žarnom niti od tungstena. Daljnji razvoj uključio je nove materijale i nova otkrića u obliku žarulja punjenih različitim inertnim plinovima te općenitu potragu za izvebama izvora svjetla koji bi imao što veću iskoristivost i što veći vijek trajanja.

Henri Matisse, slikar – 1869.

Henri-Émile-Benoît Matisse (Le Cateau-Cambrésis, 31. prosinca 1869. – Nice, 3. studenog 1954.), francuski slikar, grafičar, kipar i dekorater

Napustio je pravnu karijeru i s 22 godine otišao u Pariz učiti slikarstvo u ateljeu Gustava Moreaua u čijoj se radionici okupila gotovo većina tadašnjih mladih slikara koji su poslije činili pokret fovizma. Uz Matissea, bili su tu i André Derain, Maurice de Vlaminck, Georges Braque, Raoul Dufy i mnogi drugi. Taj naraštaj slijedio je prije svega svoj instinkt.

Od impresionističkog luminizma putovalo se u područje čistog kolorita. Nastup mladih slikara izazvao je negodovanje i šire publike i kritičara. Dočekivali su ih s porugom kao što su bili dočekivani svi novatori francuske umjetnosti. Fovizam je kao pokret trajao samo nekoliko godina. Nakon toga članovi skupine počeli su slijediti i druge pravce. Najznačajnija Matisseova slika toga razdoblja je kompozicija Ples . Već u tom djelu dolaze do izražaja bitna svojstva Matisseova opusa, plošni tretman, zatvorene obojene površine bez tonskih prijelaza te izrazit smisao za pokret i krivulju što se postupno preobražava u arabesku.

U intimnom interijeru likovi su prikazani s vazama i cvjetnim aranžmanima te bogatom šarenom tapetom koja ih uokviruje. Potaknuti su putovanjima u Maroko kao i egzotičnim krajolicima iz Tangera. Svjetski ugled Matisse stječe u Njemačkoj i Americi, a osobito u Rusiji. U kasnijim djelima sve se više usredotočuje na mrtve prirode te aranžirano cvijeće i voće. Majstora boje povremeno su privlačili radovi u plastici, litografije i keramika.

Matisse je nastavio tradiciju velikog francuskog slikarstva u novoj, suvremenijoj varijanti. I francuska slikarska mladež i stranci koji su hrlili u Pariz, u tu slikarsku Meku, bili su oduševljeni njegovim mislima. Utjecaj Matisseova slikarstva na Europu i svjetsko slikarstvo bio je već tih godina golem, a tako je ostalo i do danas.

Gustave Courbet, slikar 1877.

Jean Désiré Gustave Courbet (10. lipnja 1819. – 31. prosinca 1877.), francuski samouki slikar; utemeljitelj nove škole realizma, koja je u doba radikalnog akademizma značila revoluciju umjetničkog izraza; jedan od prvih umjetnika koji su radili u prirodi.

Odbacio je romantične pejzaže i idealiziranje ljudi i prizora, izvršivši ogroman utjecaj na cjelokupno europsko slikarstvo sredinom 19. stoljeća. U odabiru prizora je bio svestran, slikao je krajolike južne Francuske, marine, animalističke scene, aktove, portrete i dr. (Marina u Nici; Val; Borba jelena; Kupačice; H. Berlioz).

Za njega je priroda bila izravan osjet, imala je sadržaj i fizičku čvrstoću, a oblikovalo ju je svjetlo koje nije sporedan element, već opipljiva struktura same stvarnosti. Djelomice je utjecao na impresioniste (osobito na Maneta), a sintetiziranjem volumena anticipirao je Cézannea.

Franjo Šeper, hrvatski nadbiskup i kardinal – 1981.

Franjo Šeper (Osijek, 2. listopada 1905. – Rim, 30. prosinca. 1981.), hrvatski nadbiskup i kardinal.

Pohađao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu te ju je završio 1924. godine.[2] Teologiju je studirao u Zagrebu i Rimu. Kao pitomac Papinskog zavoda Germanicum et Hungaricum doktorirao je na Gregoriani. Od 1941. do 1945. bio je rektor Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, od 1954. zagrebački nadbiskup koadjutor, a od 1960. nadbiskup.

Kao nadbiskup pokrenuo je Pastoralni tjedan za trajnu naobrazbu svećenika, osnovao katoličku novinsku kuću Glas koncila (1964) i Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije Kršćanska sadašnjost (1968). Kardinal Franjo Šeper sudjelovao je na Drugom vatikanskom koncilu. Papa Pavao VI. imenovao ga je 1965. godine kardinalom, a bio je i predsjednik međunarodne teološke komisije, pročelnik rimskog zbora za nauk vjere (1968.-1981.), te član brojnih vatikanskih vijeća i komisija.

Istaknuo se u koncilskim pripremnim komisijama i na samom koncilu; promicao dijalog sa suvremenim društvima, zagovarao ređenje trajnih đakona laika i dr. Na Koncilu je uz izvrsnu klasičnu naobrazbu i poznavanje jezika pokazao teološku odmjerenost. Kongregaciju za nauk vjere reformirao je u ured vrjednovanja važnih teoloških mišljenja, pa je po ocjenama mnogih zaslužan za razvoj postkoncilske teologije i Crkve. Kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere bio je prvi Hrvat u povijesti koji je dosegnuo tako važan crkveni položaj. Pokopan je u zagrebačkoj prvostolnici.

Nova bolest Covid-19 u Kini

Pojavila se informacija novim slučajeva (ukupno 41) nepoznate pneumonijske bolesti je prenesena na WHO. Kasnije je izbilo u epidemiju koronavirusa, a zatim pandemiju. Pandemija koronavirusa 2019./20. ili pandemija COVID-19, pandemija je nove bolesti dišnih puteva COVID-19 (ili “Covid-19” za Koronavirus 2019). Bolest se je prvi put pojavila krajem prosinca 2019. u megagradu Wuhanu u kineskoj provinciji Hubei. U siječnju 2020. razvila se u epidemiju u NR Kini i proširila se diljem svijeta. Potaknuo ju je do tada nepoznati koronski virus SARS-CoV-2. Kako bi spriječila širenje u zemljama bez učinkovitih zdravstvenih sustava, Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) proglasila je međunarodnu hitnu situaciju 30. siječnja 2020.