NA DANAŠNJI DAN: Sarajevski atentat, Versajski mir, Rubens, Rousseau i kraljica Viktorija

Sarajevski atentat izravan povod Prvom svjetskom ratu, jer je Austro-Ugarska zatražila zadovoljštinu od Srbije, a kad je nije dobila, počela je ratne operacije na Balkanu koje su u rat uvukle i druge suprotstavljene europske velesile

Sarajevski atentat – 1914.

Dana 28. lipnja 1914. godine u Sarajevu Gavrilo Princip, član tajne organizacije “Mlada Bosna”, koja je imala za cilj putem buna, ustanaka i oružanih atentata zbaciti austrougarsku vlast u Bosni i Hercegovini, izvršio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika i nadvojvodu – Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju

Bio je to izravan povod Prvom svjetskom ratu, jer je Austro-Ugarska zatražila zadovoljštinu od Srbije, a kad je nije dobila, počela je ratne operacije na Balkanu koje su u rat uvukle i druge suprotstavljene europske velesile.

Osnovnu ulogu u atentatu odigrati će tajna srpska teroristička organizacija “Crna ruka” koja je službeno osnovana 10. lipnja 1910. godine, iako su njeni članovi već ranije bili uključeni u terorističke operacije i politička ubojstva kao na primjer ubojstvo srpskog kralja Aleksandra Obrenovića. Glavni zapovjednik “Crne Ruke” bio je ujedno i glavni zapovjednik Srpske vojne obavještajne službe pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis. Na području Bosne “Crna ruka” je kontrolirala organizaciju “Mlada Bosna” čiji članovi će izvršiti atentat.

Peter Paul Rubens, flamanski slikar

Peter Paul Rubens, rođen 28. lipnja 1577. u Siegenu, bio je značajna osoba baroknog slikarstva 17. stoljeća i pokretač novog slikarstva pokreta, boja i senzualnosti. Najpoznatiji je po svojim protureformatorskim oltarnim slikama, portretima, pejzažima, i povijesnim slikama mitoloških i alegorijskih tema. Uz veliki studio u Antwerpenu gdje je stvarao slike popularne kod plemstva i kolekcionara cijele Europe, Rubens je bio klasično obrazovan u humanističkoj školi, sakupljač umjetnina i diplomat koji je proglašen vitezom od kraljeva Filipa IV. Španjolskog i Karla I. Engleskog.

Jean Jacques Rousseau, francuski književnik i filozof

Jean Jacques Rousseau, rođen u Ženevi 28. lipnja 1712., bio je francuski književnik i politički filozof. Rousseau je smatrao da je čovjek od prirode dobar i nije počinio nikakav istočni grijeh već ga je pokvarila civilizacija i kultura. Po njemu sav napredak znanosti, umjetnosti, tehnike i privrede znači gubitak izvorne ljudskosti, zdrave prirodne sreće i harmonije.

Nevino samoljublje pretvara se pod utjecajem razuma u egoizam, a pretjerana putenost, slabljenje karaktera i pokvarenost običaja posljedica su razvijanja umjetnosti. Privatno vlasništvo podijelilo je ljude na bogate i siromašne, a vlast na jake i slabe: Prvi koji je došao na zamisao da ogradi komad zemljišta i da kaže: ‘Ovo je moje’ i koji je uz to našao dovoljno naivne ljude da mu to povjeruju bio je pravi osnivač građanskog društva. Koliko bi zločina, ratova i ubojstava, koliko nevolja i strahota uštedio ljudskom rodu onaj koji bi tada, iščupavši oznake i zatrpavši jarak, viknuo svojim bližnjima: ‘Ne slušajte tu varalicu, propali ste ako zaboravite da zemaljski plodovi pripadaju svima, a zemlja nikome!’.

Čovjek je rođen slobodan, a ipak svugdje je u okovima! – u toj je početnoj rečenici u djelu Društveni ugovor sadržan i Rousseauov politički kredo: stvaranje suverene i slobodne građanske države u kojoj opća volja (volonté généralé – koja, međutim nije identična s voljom svih – volonté de tous) mora postati izvorom i temeljem svakog prava. Budući da znanost i kultura rađaju mnog zla i izopačuju karaktere potrebno je uvesti što prirodniji odgoj. Svojom idejom slobode kao supstance čovjeka, spontanitetom uma i preferiranjem paskvalovske logique de coeur on je ne samo neposredno utjecao na Kanta, Schillera i Goethea već i trajno nadahnuo romantičnu literaturu i oduševljavao revolucionarne sanjare 18. pa i 19. stoljeća. Preminuo je 2. srpnja 1778. u mjestu Ermenville u blizini Pariza.

Okrunjena kraljica Viktorija

Dana 28. lipnja 1838. okrunjena je u Westminsterskoj opatiji britanska kraljica Viktorija. Ujedinjenim Kraljevstvom je vladala 63 godine i sedam mjeseci, a doba njene vladavine poznato je kao ‘viktorijansko doba’ koje je obilježeno značajnim ekonomskim i tehnološkim napretkom. Kraljicom je postala u dobi od 18 godina nakon smrti Vilima IV., bila je vrlo dobro obrazovana i govorila je čak šest jezika – njemački, engleski, talijanski, grčki, kineski i francuski. Potaknula je seriju zakonskih reformi koje su donji dom parlamenta učinili utjecajnijim, a uloga monaha postala je više simboličnom nego političkom. Kraljicu Viktoriju naslijedio je njen sin Edvard VII.

Versajski ugovor – 1920.

Nakon prvog svjetskog rata, mirovni sporazumi zaključeni su sa svakom pobijeđenom državom posebno. Mirovna konferencija održana je od 18. siječnja 1919. do 21. siječnja 1920. u Parizu, a kako su njezina glavna vjećanja bila u dvorcu Versailles (Versaj), za nju se ustalio naziv: Versajska mirovna konferencija. Glavnu riječ na toj konferenciji imali su državnici velikih sila Antante, a zastupano je 27 država iz Antantine koalicije.

Britanski premijer David Lloyd George, talijanski premijer Vittorio Orlando, francuski predsjednik Georges Clemenceau i predsjednik SAD-a Woodrow Wilson na potpisivanju Versajskog ugovora

Mirovni ugovor s Njemačkom zaključen je 28. lipnja 1919. u dvorcu Versaillesu (Versajski ugovor). Ona je u skladu s tim ugovorom morala priznati da je isključivi krivac za Prvi svjetski rat, pristati da se Elzas (Alsace, Elsass) i Lotaringija (Lorraine, Lotharingien) vrate Francuskoj, da se u sjevernom Schleswigu (Šlezvig) provede plebiscit, da se neki pogranični gradovi vrate Belgiji, da se u području Saara uspostavi 15-godišnja uprava Lige naroda i nakon toga provede plebiscit o njezinoj konačnoj pripadnosti Njemačkoj ili Francuskoj. Nadalje, Njemačka je morala priznati pripajanje poljskih područja novostvorenoj državi Poljskoj i priznati joj preko koridora izlaz na Baltičko more prema luci Gdanjsk. Njemačke kolonije i njemačka imovina u tim kolonijama pripali su najvećim dijelom Velikoj Britaniji, a zatim Francuskoj, Japanu, Belgiji, Portugalu, Južnoafričkoj Uniji i Australiji. Njemačka je od početka 1929. godine morala platiti ratne odštete u iznosu od 5 milijardâ dolara, a ostalo, što je trebalo naknadno utvrditi, isplatiti kroz 30 godina.

Osim toga, zbog šteta koje je nanijela podmorničkim ratom, Njemačka je morala isporučiti pobjedničkim državama gotovu svu svoju trgovačku mornaricu i za te države svake godine proizvoditi utvrđeni broj novih brodova. Nije smijela uvoziti ni izvoziti oružje, nije smjela imati podmornice, a glede vojske mogla je držati samo 104.000 vojnika u kopnenim i 15.000 vojnika u mornaričkim postrojbama. Uz poništenje prijašnjih ugovora, Njemačka je morala priznati novonastale države u Europi i obvezati se da neće pripojiti Austriju.