NA DANAŠNJI DAN: Robert Owen, George Lucas, Frank Sinatra, Franjo Tuđman, proglašenje države Izrael, Varšavski pakt, Ljubo Babić, Mark Zuckerberg

Robert Owen, socijalist utopist – 1771.

Owen, Robert, britanski utopijski socijalist i socijalni reformator (Newtown, 14. V. 1771 – Newtown, 17. XI. 1858). Jedan je od najutjecajnijih socijalista utopista u prvoj polovici XIX. st. i začetnik modernoga radničkog zakonodavstva. Bio je protivnik nasilja i revolucije, vjerovao je da se društveni preobražaj može provesti mirnim putem – propagandom, uvjeravanjem i eksperimentom.

Robert Owen

Eksperimentom u New Lanarku, naselju u kojem je bio ravnatelj predionice pamuka i od kojega je načinio uzornu radnu zajednicu, izgradio je gledišta o socijalnim reformama (ukinuo rad djece, skratio radno vrijeme, utemeljio bolesničke blagajne i čitaonice). Ostvarivost svojih socijalnih ideja iskušao je i u SAD-u, gdje je 1825. utemeljio komunu u New Harmonyju u Indiani.

Odbacivao je vladajuća gledišta o braku i religiji smatrajući ih, uz privatno vlasništvo, glavnim kočnicama društvenog razvoja. Najpoznatije je Owenovo djelo Novi pogled na društvo, koje sadrži filozofiju socijalnih reformi. Iako su njegovi prijedlozi promjena u društvu napadani kao utopistički, uvelike je pridonio razvoju pojmova kooperacije i sindikalizma. Ostala značajnija djela: Izvještaj grofoviji Lanark i autobiografija Život Roberta Owena.

Frank Sinatra, američki glumac i pjevač – 1915.

Frank Sinatra

Sinatra je bio živuće utjelovljenje američkog showmana. Rođen je 12. prosinca 1915. punog imena Frank Albert Sinatra, američki glumac i pjevač. Sinatra je bio prilično kontroverzna osoba izvan pozornice. Sin talijanskog emigranta, rođen je u radničkoj obitelji. Kao mladić počinje se baviti glazbom, prvo u maloj skupini, a zatim samostalno. Postepeno niže uspjehe i privlači milijune djevojaka. No, procvat rocka zadaje ozbiljan udarac njegovoj karijeri. Sinatra tada kreće u filmske vode i dobiva ulogu u filmu “Odavde do vječnosti”, za koju osvaja Oscara za najbolju sporednu ulogu 1953. godine. Od tada se paralelno bavi glumačkim i pjevačkim poslom.

Vrhunac pjevačke karijere doživio je 1960-ih, kada je bio i na čelu popularnoga zabavljačkoga »klana« (u kojem su bili D. Martin, Sammy Davis i dr.) s kojim je nastupao na estradi, televiziji i u akcijskim filmovima, npr. Oceanovih 11 (Ocean’s 11, 1960) L. Milestonea. Nastupao je na turnejama, koncertima i u televizijskim emisijama te snimao mnogobrojne ploče sve do sredine 1990-ih. Sinatrin stil pjevanja pojam je američke popularne pjesme tzv. srednjega puta izvan rock-tradicije, a odlikuje ga spoj različitih utjecaja (npr. talijanskog belkanta i jazza), suživljenost s mikrofonom te kultivirana i uvjerljiva pjevnost temeljena na sugeriranoj autobiografičnosti (najslavnije su njegove izvedbe pjesama My Way, Strangers in the Night, Lady is a Tramp i New York, New York).

Autor je stotinjak albuma, a nastupio je u 58 filmova. Poput prave ‘zvijezde’ čitavog je života punio stranice žutog tiska svojim brakovima, avanturama, navodnim vezama s mafijom i svojom sklonošću alkoholu.

Franjo Tuđman, prvi predsjednik Hrvatske – 1922.

Tuđman, Franjo, hrvatski povjesničar, političar i državnik (Veliko Trgovišće, 14. V. 1922 – Zagreb, 10. XII. 1999). Rođen u Hrvatskom zagorju, rano je ostao bez majke; otac mu je bio ugledni član HSS-a i općinski načelnik, te vijećnik ZAVNOH-a i AVNOJ-a, koji je 1946. smrtno stradao, zajedno s pomajkom, pod nerazjašnjenim okolnostima. U rodnom mjestu pohađao je pučku školu (1929–33), a u Zagrebu Državnu II. mušku građansku školu (1935–39) te Trgovačku akademiju Udruženja trgovaca (1939–41).

Kao srednjoškolac bio je 1940. pritvoren zbog sudjelovanja u ljevičarskoj manifestaciji. U proljeće 1941. prekinuo je školovanje i uključio se u antifašistički pokret; od 1942. bio je član KPJ. Djelovao je na području sjeverozapadne Hrvatske; od 1942. bio je rukovoditelj ilegalne partizanske tiskare (Glas Hrvatskog zagorja), od 1943. zamjenik komesara 2. zagorskoga partizanskog odreda, a od 1944. zamjenik komesara Brigade »Braća Radić«, komesar 32. divizije te načelnik Personalnog odsjeka Štaba X. korpusa. U siječnju 1945. upućen je u Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije u Beogradu, gdje je radio u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva obrane, kao načelnik Drugog (organizacijskog) odjela, a od 1957., kada je završio Višu vojnu akademiju, u Generalštabu JNA, kao načelnik Studijskog odjela Prve uprave. Od 1959. bio je i pomoćnik glavnog urednika Vojne enciklopedije.

Franjo Tuđman

Od polovice 1950-ih objavljivao je radove s područja vojne povijesti i doktrine, u kojima, na temelju iskustva antifašističkog rata u Jugoslaviji, zastupa ideju o univerzalnom značenju partizanskog rata i koncepcije naoružanoga naroda, stajalište koje je cjelovitije izložio u knjizi Rat protiv rata: partizanski rat u prošlosti i budućnosti (1957). Potkraj 1960. bio je promaknut u čin general majora, ali je na osobni zahtjev 1961. napustio aktivnu vojnu službu i prešao u Zagreb, gdje je postao direktor (1961–67) novoosnovanog Instituta za historiju radničkoga pokreta Hrvatske (danas Hrvatski institut za povijest). Postavio je ambiciozan plan razvoja Instituta, okupio mnogobrojne suradnike, a 1963. pokrenuo i časopis Putovi revolucije, kojemu je bio glavni i odgovorni urednik (do 1967). Istodobno je od 1963. bio izvanredni profesor na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, a 1965. doktorirao je iz povijesnih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zadru tezom Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941. Od 1962. do 1967. bio je i predsjednik Komisije za međunarodne odnose te član Sekretarijata Glavnog odbora Socijalističkoga saveza radnog naroda Hrvatske, a od 1965. do 1969. zastupnik u Prosvjetno-kulturnom vijeću Sabora SRH i predsjednik Komisije za naučni rad. Zbog suprotstavljanja službenim stajalištima o HSS-u i Sporazumu Cvetković–Maček, te kritičkoga pisanja o II. svjetskom ratu, u ožujku 1964. bio je optužen za »buržoasko-nacionalističko skretanje u pristupu nacionalnomu pitanju«, a u travnju 1967. prisiljen na povlačenje s mjesta direktora Instituta, isključen iz SK, uklonjen sa Sveučilišta i umirovljen.

Od tada je djelovao u Matici iseljenika Hrvatske (predsjednik Komisije za Sjevernu Ameriku) i Matici hrvatskoj (član Upravnog i Izvršnog odbora i predsjednik Komisije za povijest); nastupao je na tribinama i objavljivao radove o povijesnim i suvremenim temama. Posebno se bavio pitanjem mogućnosti malih naroda da ostvare ravnopravnu ulogu u svjetskoj povijesti te njihovim pravom na samoodređenje, što je tema njegove knjige Velike ideje i mali narodi (1969). Nakon sloma Hrvatskoga proljeća, bio je uhićen u siječnju 1972. i na političkom procesu osuđen na dvije godine zatvora, no poslije mu je kazna smanjena na devet mjeseci. U veljači 1981. ponovno je osuđen na tri godine zatvora i pet godina zabrane javnoga djelovanja zbog intervjua švedskoj i njemačkoj televiziji i francuskom radiju, kao i intervjua objavljenog u emigrantskom listu Hrvatska država, u kojima je govorio o neravnopravnosti Hrvatske, progonu disidentskih intelektualaca i preuveličavanju žrtava logora Jasenovac. U zatvoru u Lepoglavi bio je od siječnja 1982. do veljače 1983., kada je pušten radi liječenja; u svibnju 1984. vraćen je u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne, ali je u rujnu iste godine, zbog zdravstvenoga stanja, uvjetno pušten. Kako mu je bilo onemogućeno javno djelovanje, neke je svoje knjige objavio u inozemstvu (Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi, 1981., i dr.).

U jesen 1989. u Zagrebu je objavio knjigu Bespuća povijesne zbiljnosti: rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja, koja je izazvala golem interes (u kratkom razdoblju, 1989–90., objavljena su četiri izdanja) razmatranjem uzroka i razmjera genocidnoga nasilja, osobito stvarnosti i mita o logoru Jasenovac, ali i kritičke rasprave, pa i optužbe za revizionizam i antisemitizam (u američkom izdanju iz 1996., objavljenom pod naslovom Užasi rata – Horrors of War, ispušteni su neki sporni dijelovi). Od 1987., kada mu je bila vraćena putovnica, putovao je po Kanadi i SAD-u, potom po Europi, gdje je držao predavanja hrvatskim iseljenicima zauzimajući se za hrvatsku nacionalnu pomirbu i povezivanje domovine i dijaspore. Uoči sloma komunizma, u lipnju 1989., osnovao je Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) s idejom da se na programu državnog osamostaljenja Hrvatske uspostavi masovni nacionalni pokret koji bi okupio različite političke sastavnice i ideološke tradicije: od starčevićanskoga pravaškog nacionalizma, radićevskoga mirotvornog pokreta do hrvatske državotvorne ljevice. HDZ je pobijedio na prvim višestranačkim izborima u travnju i svibnju 1990. na kojima je on izabran za zastupnika da bi ga potkraj svibnja Sabor izabrao za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske; nakon ustavnih promjena u srpnju postao je predsjednik republike, a nakon donošenja novoga, demokratskog ustava u prosincu preuzeo ustavne predsjedničke ovlasti.

Franjo Tuđman

Za predsjednika je potom biran na izravnim izborima u kolovozu 1992. te ponovno u lipnju 1997., oba puta u prvom krugu. Pod njegovim je vodstvom HDZ pobijedio na svim parlamentarnim izborima u tom razdoblju: 1992. i 1995 (Zastupnički dom) te 1993. i 1997 (Županijski dom). Od svibnja 1990. do smrti Tuđman je bio ključni akter hrvatske unutarnje i vanjske politike. Pod njegovim je utjecajem bio uspostavljen polupredsjednički sustav vlasti u kojem je donosio najvažnije odluke, ponajprije posvećen području vanjske, obrambene i sigurnosne politike. U doba raspada SFRJ vodio je politiku preustroja Jugoslavije u savez suverenih država ili mirnoga razlaza njezinih članica, a istodobno poticao jačanje obrambene sposobnosti Hrvatske i oblikovanje Hrvatske vojske. Kombinacijom stalnoga pregovaranja (i primirja) i povremene primjene vojne snage iscrpljivao je snagu JNA, izborio se za međunarodno priznanje Hrvatske i njezin prijam u UN (1992), uspio je ugušiti srpsku pobunu u Hrvatskoj (1995) i postupno vratiti preostale okupirane teritorije (mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja 1996–98., na temelju sporazuma postignutoga tijekom pregovora u Daytonu 1995) te ostvariti teritorijalnu cjelovitost države.

Prema Bosni i Hercegovini vodio je politiku koja se mijenjala ovisno o njegovu shvaćanju BiH i hrvatskih interesa, o politikama drugih aktera u BiH i regiji, kao i o politici međunarodne zajednice, te je imala različite faze i oblike: od suradnje s Muslimanima (Bošnjacima) i zajedničkog otpora srpskoj agresiji (1991–92), preko faze sukoba Hrvata i Bošnjaka (1993–94), do politike zaustavljanja sukoba i obnove suradnje Hrvata i Bošnjaka te okončanja rata u BiH (1994–95). Ta je politika izazvala kontroverzije u hrvatskoj i međunarodnoj javnosti (optužbe za razbijanje cjelovitosti BiH), a Hrvatsku je 1993–94. izložila međunarodnom pritisku i političkoj izolaciji. Iako se gospodarskim temama uglavnom nije bavio, politika privatizacije i pretvorbe koju su provodile vlade za njegovog predsjednikovanja kritizirana je zbog klijentelizma, a on je, zbog inzistiranja na stabilnosti vlasti i manjka osjećaja za suvremene liberalnodemokratske standarde, optuživan za sklonost autoritarnosti. Bio je član Društva hrvatskih književnika (od 1970), Hrvatskoga centra PEN-a (od 1987), a od prosinca 1992. redoviti član HAZU. Ostala značajnija djela: Stvaranje socijalističke Jugoslavije (1960), Okupacija i revolucija (1963), Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918–1941 (1993), S vjerom u samostalnu Hrvatsku (1995), Usudbene povjestice (1995), Povijesna sudba naroda (1996).

George Lucas, režiser i producent – 1946.

George Lucas

Lucas, George, američki filmski redatelj i producent (Modesto, 14. V. 1946). Studirao filmsku režiju na Sveučilištu Southern California. Prvi mu je cjelovečernji film bio znanstvenofantastični THX 1138 (1971), a prvi veći uspjeh postigao je filmom nostalgije Američki grafiti (American Graffiti, 1973). Slijedila je spektakularna znanstvenofantastična bajka (»svemirska opera«) Zvjezdani ratovi (Star Wars, 1977). Njom je započeo komercijalno najuspješniju filmsku seriju uopće, nastavljenu djelima Imperij uzvraća udarac (The Empire Strikes Back, 1980) I. Kershnera i Povratak Jedija (The Return of the Jedi, 1983) R. Marquanda, kojima je bio producent, te filmovima kojih fabule kronološki prethode fabulama prvih triju filmova – Fantomska prijetnja (The Phantom Menace, 1999) i Klonovi napadaju (Attack of the Clones, 2002), a kojima se ujedno vratio režiji sve više primjenjujući metode digitalne tehnologije. Osmislio je i producirao filmsku trilogiju o Indiani Jonesu, redatelja S. Spielberga, te uspjelu televizijsku seriju s istim junakom, a njegova tvrtka Industrial Light & Magic zauzima vodeće mjesto u izradbi specijalnih filmskih efekata.

Proglašena Država Izrael – 1948.

Tijekom 19. st. među europskim Židovima dolazi do oživljavanja nacionalnog identiteta te želje za obnovom vlastite države u Levantu. Tako je stvoren pokret nazvan cionizam (njegovim formalnim osnivačem smatra se Theodor Herzl, 1897. godine). Pokret je dobio ime po brdu na kojem se nalazio Jeruzalemski hram (Cion) međutim, kasnije je taj naziv simbolizirao sam Jeruzalem. Cilj ovog pokreta bilo je ujedinjenje Židova u dijaspori i njihov povratak u zemlju Izraela, a kulminaciju doživljava 1948. godine osnivanjem države Izrael.

Već tijekom 19. st. došlo je do povećanih migracijskih tokova europskih Židova u Izrael. Pred početak Prvoga svjetskog rata to je područje, podijeljeno u nekoliko osmanskih sandžaka imalo oko 700.000 stanovnika, od čega su skoro 90 % činili Arapi. Pred kraj rata Velika Britanija je postala mandatar na tom području, sa zadaćom osnivanja židovskog nacionalnog doma. Britanija gotovo odmah odvaja većinu teritorija mandatne Palestine i na tom području osniva Transjordan (aneksijom područja sa zapadne strane rijeke Jordan, 1949. godine, Transjordan mijenja ime u Jordan), kojeg daje na upravu svom savezniku, šerifu iz Meke. Židovima je odmah zabranjeno naseljavanje u Transjordan. Godine 1923. Golan, dogovorom Britanije i Francuske, iz mandatne Palestine prelazi u francusku Siriju.

Ubrzo su započele veće netrpeljivosti između ovih dvaju naroda. Židovi stalnim useljavanjem u Palestinu rastu u ukupnom broju stanovnika sa 11 % 1922. godine na 30% 1942. godine.

Godine 1947. rezolucijom Ujedinjenih naroda područje Palestine podijeljeno je na arapsku i židovsku državu, a Jeruzalem je trebao biti pod međunarodnom upravom. Židovi su prihvatili odluku UN-a, dok su je Arapi odbacili. U to vrijeme, na području Palestine bilo je oko 33 % 608.000 Židova i 67 % (1.243.000) Arapa. Nesuglasice su počele oko statusa Jeruzalema jer su Židovi u Jeruzalemu bili teritorijalno odvojeni od matične zemlje, a činili su većinu stanovništva grada. Sukobi su kulminirali 15. svibnja 1948. godine nakon što je Ben Gurion proglasio Državu Izrael – Egipat, Sirija, Libanon i Jordan su objavili rat, te poslali vojnu pomoć Palestincima u ratu protiv Izraelaca. Novoproglašena država nije imala određene granice stoga je međunarodno priznanje dobila tek za godinu dana. Započeo je prvi arapsko-izraelski rat u kojem su sudjelovali palestinski Arapi uz pomoć arapskih država s jedne, te palestinski Židovi s druge strane. U tom ratu 115.000 izraelskih vojnika pobjeđuje inferiorne arapske snage.

Varšavski pakt – 1955.

Varšavski pakt (ponekad nazivan i Varšavski ugovor; službeni naziv je bio Sporazum o prijateljstvu, suradnji i međusobnoj pomoći) bio je vojni savez država istočnog bloka koje su ga organizirale kao odgovor na stvaranje Sjevernoatlantskog pakta na Zapadu godine 1949.

Varšavski pakt

Kao izgovor za stvaranje Varšavskog pakta je poslužilo ponovno naoružavanje Zapadne Njemačke i njeno primanje u NATO preko ratifikacije pariških sporazuma. Varšavski ugovor je sastavio Nikita Hruščov godine 1955. te je bio potpisan u Varšavi (odatle naziv) 14. svibnja 1955. Sve komunističke države Europe su bile potpisnice, osim SFRJ.

Članice pakta su se obvezale da će jedna drugu potpomagati ako ijedna bude napadnuta. Sporazum je također navodio da se odnosi među članicama temelje na međusobnom nemiješanju u unutrašnje poslove, odnosne poštovanju suvereniteta i nezavisnosti članica. Te su odredbe samo godinu dana kasnije bile prekršene prilikom sovjetske invazije na Mađarsku i gušenja tamošnje antikomunističke pobune godine 1956. Albanija je u Paktu prestala sudjelovati godine 1961. zbog sovjetsko-kineskog raskola, tokom koga je staljinistički režim Envera Hoxhe podržao Kinu. Iz Pakta je formalno izašla godine 1968.

Ljubo Babić, slikar – 1974.

Ljubo Babić (Jastrebarsko, 14. lipnja 1890. – Zagreb, 14. svibnja 1974.), hrvatski slikar, povjesničar umjetnosti, likovni pedagog, ilustrator i scenograf.

Svoje umjetničko obrazovanje Babić je započeo u Zagrebu na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetnički obrt, a nastavio, kao i većina mladih budućih hrvatskih stvaratelja, na muenchenskoj Akademiji.

Nakon povratka u Zagreb otvorio je Modernu slikarsku školu u vlastitom atelijeru te predavao na školi na kojoj je i počeo svoje likovno obrazovanje, na budućoj zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Značajka njegova slikarstva su suprotstavljena obilježja glasovite zagrebačke škole i simbolizma. Mnogobrojni krajolici zagrebačke okolice, Like, Dalmacije, portreti seljaka i studije narodnih nošnji rezultat su Babićeva traganja za nacionalnim izrazom, za kulturnim i duhovnim posebnostima što su bili motivi i njegove samostalne izložbe 1938. godine u Zagrebu i nastupa na venecijanskome Biennalu.

Ljubo Babić

Ljubo Babić jedan je od pokretača Hrvatskoga proljetnog salona, Nezavisne grupe hrvatskih umjetnika te zajedno s Becićem i Mišeom 1929. godine osniva grupu trojice, poslije grupu hrvatskih umjetnika.

Početkom četrdesetih započinje dio svoje karijere i života radi kojeg ga mnogi osporavaju. Dizajnirao je ustašku zastavu, te prvu seriju nove valute – kune. Zaslužan je i za izgled ambasade NDH u Berlinu, kao i za odore i vojne oznake ustaške vojske. Nakon rata, za razliku od mnogo kolega i drugih građana koji su stradali i za manje, Babić je kažnjen samo sa šest mjeseci isključenja iz Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske.

Prvi postav Moderne galerije, organiziranje izložbe suvremene francuske te njemačke umjetnosti u Zagrebu, postav izložbe srednjovjekovne umjetnosti Jugoslavije u Parizu 1950., postavi brojnih muzeja i galerija, među kojima i Strossmayerove galerije u Zagrebu 1947. samo su neki od golemih Babićevih umjetničkih projekata u kojima je sublimirao golemo umjetničko znanje. Ljubo Babić bio je i osnivač prvog lutkarskog kazališta u Zagrebu. Umro je u Zagrebu, 14. svibnja 1974. godine.

Mark Zuckerberg, osnivač Facebooka – 1984.

Mark Elliot Zuckerberg (White Plains, New York, 14. svibnja 1984.) je američki računalni programer, vlasnik-direktor i glavni kreator najveće socijalno društvene internetske stranice Facebooka koja je osnovana kao privatno poduzeće 2004. godine.

Mark Zuckerberg

Američki magazin Time uvrstio je Marka u najutjecajnije ljude u svijetu 2008. godine te je uvršten u kategoriju znanstvenici i mislioci i to na visoko 52. mjesto od 101.

Zuckerberg, inače student Harvarda, sa svojim je cimerom Dustinom Moskovitzem 4. veljače 2003. u svojoj sobi na sveučilištu osmislio društvenu stranicu kojoj je namjena bila da se već međusobno stečeni prijatelji druže, dopisuju i razmjenjuju slike.

Ne znajući kako će im Facebook jednoga dana donijeti slavu i bogatstvo lansirali su ga na internet i u samo par dana stranica je brojila preko 50.000 ljudi.

Mark je kasnije kazao kako mu je ideja došla nakon što je uređivao dnevnike i uvrštavao slike u njih a zvali su se Facebook. Kada je stekao slavu i obogatio se preselio se u Palo Alto u Kaliforniju.

2006. uvrstio je u Facebook aplikaciju News Feed u kojima su osobe mogle vidjeti što im prijatelji u svakom trenutku rade što je izazvalo velike kritike na Zuckebergov račun. Facebook danas ima više od 2 milijarde (2.000.000.000) aktivnih korisnika iz svih zemalja svijeta.

Zuckeberg je došao na Forbesovu listu najbogatijih Amerikanaca smjestivši se na 321. mjesto i time je postao najmlađom osobom ikada koja je dospjela među prvih 400 na Forbesovoj listi.