NA DANAŠNJI DAN: Prvi motocikl, koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, Oton Kučera, Tomislav Raukar, Bitka za Britaniju, Miroslav Krleža

Daimlerov prvi motocikl – 1885.

Na današnji dan 1885. Gottlieb Daimler patentirao je prvi motocikl ugradivši u drveni okvir bicikla benzinski motor sa zračnim hlađenjem.

Daimler je jedna od ključnih ličnosti u proizvodnji plinskog motora te izumu i proizvodnji automobila, a osim motocikla, pripisuje mu se i izum prvog automobila na četiri kotača.

Daimler je izumitelj i jedan od pionira automobilske industrije. Godine 1885. usavršio Ottov 4-taktni plinski motor primijenivši paljenje s pomoću tinjalice, a 1887. izumio metodu rasplinjavanja tekućega goriva i konstruirao jedan od prvih praktički uspjelih benzinskih motora. Od 1885. do smrti neprekidno je radio na razvoju automobila i benzinskog motora (1885. konstruirao motocikl, 1886. automobil, a 1887. benzinski motor ugrađuje na čamac).

Godine 1890. osnovao tvrtku Daimler Motoren Geselschaft, koja je proizvodila automobile Daimler-Mercedes.

Oton Kučera, prirodoslovac – 1931.

Oton Kučera (Petrinja, 31. prosinca 1857. – Zagreb, 29. prosinca 1931.), profesor, prirodoslovac, astronom, najveći hrvatski popularizator tehnike i prirodoslovlja, književnik, predsjednik Matice hrvatske te autor nekoliko udžbenika iz fizike za srednje škole te niza znanstveno-popularnih djela iz fizike, astronomije i elektrotehnike.

Studirao u Beču matematiku, fiziku i astronomiju, usavršavao se u astronomiji na Bečkoj zvjezdarnici. Djelovao je kao profesor u gimnazijama u Vinkovcima, Požegi i Zagrebu te bio nastavnik matematike na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bavio se poviješću egzaktnih znanosti i u tom je području izradio doktorsku disertaciju o Marinu Getaldiću.

Potaknuo je osnivanje Zvjezdarnice Hrvatskoga prirodoslovnog društva na Popovu tornju u Zagrebu i bio njezinim ravnateljem od 1903. do 1913. i od 1920. do 1925. Bio je djelatan u društvenom životu kao član i predsjednik Matice hrvatske, Hrvatskoga prirodoslovnoga društva, predsjednim prvoga radiokluba u Zagrebu, predsjednik društva srednjoškolskih profesora te urednik Almanaha Bošković.

Tomislav Raukar, povjesničar – 1933.

Tomislav Raukar (Stari Grad, Hvar, 29. prosinca 1933. – Zagreb, 2. srpnja 2020.)[ hrvatski povjesničar i akademik HAZU.

Tomislav Raukar rodio se 1933. godine u Starome Gradu na otoku Hvaru. U Zagrebu na Filozofskome fakultetu 1963. godine diplomirao je jednopredmetni studij povijesti. Godine 1975. na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu obranio je doktorsku disertaciju Ekonomsko-društveni odnosi u Zadru u XV. stoljeću. Godine 1976. izabran je za docenta, 1980. za izvanrednog, a 1985. za redovitog profesora na Katedri za hrvatsku povijest, na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Godine 1997. izabran je u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora kao trajno zvanje. Za člana suradnika HAZU u Razredu za društvene znanosti, izabran je 1986. godine, a za redovitog člana 1997. godine.

Voditelj je i suradnik na više znanstvenih projekata te urednik i član uredništva nekoliko časopisa (1985–94. član uredništva Historijskog zbornika, od 2001. glavni urednik Starina HAZU). Tijekom 1970-ih i 1980-ih obavio je niz istraživanja u hrvatskim i talijanskim arhivima (Zadar, Dubrovnik, Venecija, Ancona, Bari), gdje je posebice istraživao bilježničku građu. Oslanjajući se na metodologiju francuskih analista i prateći suvremene tokove europske, posebice talijanske i francuske medievistike, znatno je pridonio modernizaciji proučavanja hrvatskoga srednjovjekovlja. Posebice je vrijedan njegov doprinos proučavanju društvenih struktura i gospodarskog kretanja u urbanim i ruralnim sredinama Hrvatske u razvijenom i kasnome srednjem vijeku te komparativnomu proučavanju komuna na hrvatskoj i talijanskoj obali Jadrana. U hrvatsku historiografiju uveo je zapostavljene istraživačke teme, kao što su povijest svakodnevnoga života, mentaliteta i pobožnosti.

Bitka za Britaniju – 1940.

Bitka za Britaniju je naziv za koji se koristi za seriju zračnih sukoba koji se u ljeto 1940. godine, tijekom drugog svjetskog rata, vodio nad nebom Velike Britanije između njemačke Luftwaffe i britanskog RAF-a.

Početkom ljeta je, nakon kapitulacije Francuske, Hitlerova Njemačka postala gospodarom europskog kontinenta, a Britanija i njeni dominioni ostali bez saveznika. Mnogi u svijetu su držali da je Njemačka time stekla tako povoljnu poziciju da dalji rat nema smisla, odnosno da je jedina alternativa prihvatiti njemačku “velikodušnu” ponudu za mir i tako sačuvati onoliko Britanskog Imperija koliko se može očuvati. Kada je Churchillova vlada sve te ponude odbila, Hitler je zapovijedio da se započne planiranje invazije koja je dobila kodno ime Operacija Morski Lav.

Nijemci nimalo nisu skrivali pripreme za invaziju, smatrajući kako će time Britanija biti stavljena pod psihološki pritisak, koje će bombardiranje od strane Luftwaffe učiniti neizdržljivim. No, planiranje i pripreme za invaziju su također pokazali velike organizacijske i logističke slabosti njemačkih oružanih snaga – nedostatak mornaričkih i ambifijskih resursa nužnih za tako složenu i ambicioznu operaciju kao što je masovno iskrcavanje na Britansko Otočje. Planeri Operacije Morski Lav (Unternehmen Seelöwe) su došli do zaključka kako šanse za uspjeh imaju jedino ako desantnim snagama prije toga nitko ne bude u stanju pružiti otpor. To se pogotovo odnosilo na britansku Kraljevsku mornaricu čije su snage prijetile masakrom njemačke invazijske flotile, odnosno konvoja koje su poslije trebali snabdijevati uspostavljene mostobrane.

Hermann Göring, zapovjednik Luftwaffe, je Hitlera uvjerio kako su njegove snage – koje su se bile iskazale u kampanjama u Poljskoj, Norveškoj i Francuskoj – više nego sposobne zračnim udarima slomiti britanski otpor prije samog iskrcavanja. Jedina prepreka tim planovima bio je RAF, pa je njegovo uništenje navedeno kao ključan preduvjet za izdavanje zapovijedi za invaziju.

Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog – 1973.

Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog (poznata i kao Koncertna dvorana “Vatroslav Lisinski”, neformalno samo Lisinski) je kulturna institucija smještena u Zagrebu, između željezničkog kolodvora i Avenije Vukovar, u četvrti Trnje.

U zgradi se nalazi velika dvorana s 2360 m², 1847 sjedišta, i velikim orguljama; mala dvorana s 360 m² i 304 sjedišta i četiri salona za sastanke, predvorje i tri snack-bara.

Odluka o gradnji dvorane donesena je 1957. godine. Projekt je izradio arhitekt Marijan Haberle, a gradnja je počela 1961. i s prekidima trajala do 1973.

Nazvana je po Vatroslavu Lisinskom, hrvatskom skladatelju iz 19. stoljeća. Godišnje dvoranu posjeti više od 760 000 posjetitelja.

Miroslav Krleža, književnik – 1981.

Dana 29. prosinca 1981. u Zagrebu je umro Miroslav Krleža, najplodniji i najsvestraniji književnik u povijesti hrvatske književnosti.

Krleža je ostvario golem opus (po različitim brojanjima, njegova sabrana djela obuhvaćaju između 50 i 80 svezaka) koji pokriva kako središnje književnoumjetničke žanrove, tako i atipične ili marginalne zapise (enciklopedijske natuknice, prepiska o raznim temama, putopisi, ….).

Rani utjecaji obuhvaćaju skandinavske dramatike kao Ibsena i Strindberga i filozofa Nietzschea, kojima su se kasnije pridružili prozni i pjesnički uradci Krausa, Rilkea i romaneskno djelo Prousta. Iako je često iskazivao averziju i prijezir prema Dostojevskom, u grozničavim dijalozima Krležinih romana i drama vidljiv je trag ruskoga pisca, kao i impresionizma i ekspresionizma koji su dominirali njemačkim govornim područjem prva dva desetljeća 20. stoljeća.

Iako je pokrenuto čak nekoliko edicija, još ne postoji niti jedna koja bi obuhvaćala cijeli Krležin opus. Dodatno takav eventualni pokušaj otežava i činjenica da je sam autor neprekidno intervenirao u svoja već objavljena djela. Izuzetno je važan i njegov rad na enciklopedistici, gdje je u suradnji s Matom Ujevićem i na njegovu tragu ustrojio Leksikografski zavod koji sada nosi Krležino ime, a koji je po kvaliteti izdanja ravan najvrednijim svjetskim enciklopedijskim institutima, te čini, uz Maticu, Akademiju i Sveučilište, jednu od tri ili četiri glavne kulturne institucije hrvatskoga naroda.