NA DANAŠNJI DAN: Prva gimnazija u Hrvatskoj, Georges Bizet, Zvonimir Stimaković, Josephine Baker, Roberto Rossellini, Franz Kafka, Allen Ginsberg, Edward VIII., Adrian Conan Doyle
Prva gimnazija u Hrvatskoj – 1607.
Na današnji dan davne 1607. godine otvorena je u Zagrebu prva gimnazija u Hrvatskoj. Pokrenuli su je isusovci, a nalazila se na današnjem Trgu Katarine Zrinske na Gornjem gradu, na lokaciji na kojoj je danas Gornjogradska gimnazija. Isusovci su došli u Zagreb prethodne godine (1606.), a prostorije u koje su smjestili gimnaziju prije su pripadale napuštenom dominikanskom samostanu.
Prva Gumnazija u Zagrebu
Za opremanje prostorija gimnazije pobrinula se gradska općina i ban Ivan II: Drašković (poznati kardinal Juraj Drašković iz Seljačke bune bio mu je ujak). Priloge su dali i privatni darovatelji, naročito velikaške obitelji. Na dan otvorenja gimnazije izvedena je prva dramska predstava “Actio comica” na latinskom jeziku. Već u prvoj godini upisano je čak 260 učenika. Nastava je bila organizirana prema poznatom isusovačkom „Ratio adaque institutio studiorum Societatis Jesu“ iz 1599. godine. U zagrebačkoj su se gimnaziji tijekom godina školovali vodeći hrvatski umovi, primjerice Tituš Brezovački, Janko Drašković, Vatroslav Lisinski, August Šenoa, Vatroslav Jagić, Ivan Kukuljević-Sakcinski, Ante Starčević, Miroslav Krleža, Izidor Kršnjavi, Ivan Krstitelj Tkalčić, Tadija Smičiklas, Antun Gustav Matoš, Stjepan Radić, Dragutin Domjanić i još mnogi drugi. Svoju drugu gimnaziju u Hrvatskoj isusovci su otvorili u Dubrovniku 1619. godine.
Georges Bizet, kompozitor – 1875.
Georges Bizet (Pariz, 25. listopada 1838. – Bougival, 3. lipnja 1875.), francuski skladatelj i pijanist romantičkog doba. Najbolje je poznat po svojoj operi Carmen.
Georges Bizet, francuski skladatelj je rođen u Parizu. Službeno ime mu je Alexandre-César-Léopold Bizet, ali je kršten kao Georges Bizet i uvijek je bio poznat po tom imenu. Kao čudo od djeteta, ušao je u Pariški glazbeni konzervatorij 14 dana prije svoga desetog rođendana.
Georges Bizet
Godine 1857. dijelio je nagradu ponuđenu od Jacquesa Offenbacha za postavljanje operete La docteur Miracle i osvojio je Prix de Rome, školarinu za obećavajuće umjetnike i glazbenike.1863. godine sklada operu Les pêcheurs de perles (lovci na bisere) za kazalište Lyrique. Tijekom ovog razdoblja Bizet je također napisao La jolie fille de Perth, svoju poznatu L’arlésienne (napisana kao slučajna glazba za predstavu), i kompoziciju za klavir Jeux d’enfants (dječje igre). Također je napisao romantičnu operu Djamileh, koja je često viđena kao prethodnik Carmen. Bizetova prva simfonija, Simfonija u visokom C, napisana je u Pariškom konzervatoriju kad je Bizetu bilo samo 17 godina, kao školski zadatak. Čini se da ju je Bizet potpuno zaboravio, i otkrivena je tek 1935. godine u prašnjavim arhivima konzervatorijske knjižnice. Nakon svog prvog izvođenja, odmah je razglašena kao remekdjelo mladog autora. Bizetovo najpoznatije djelo je opera Carmen iz 1875. godine koja je bazirana na noveli istog imena iz 1846. godine koju je napisao Prosper Mérimée. Prema utjecaju Giuseppea Verdija, skladao je glavnu ulogu u mezzosopranu. Carmen nije odmah postigla uspjeh, i Bizet je postao razočaran nad neuspjehom, ali pohvala je došla od Saint-Saënsa, Tchaikovskog i Debussya, koji su prepoznali njenu ljepotu. Njihova stajališta su bila proročanska, a publika je s vremenom učinila Carmen jednom od najpopularnijih opera u povijesti.
Zvonimir Stimaković, general – 1891.
Zvonimir Stimaković (Zagreb 3. lipnja 1891. – Zagreb, 18. listopada 1974.), konjički general, Austro-ugarske vojske, Vojske Kraljevine Jugoslavije i NDH
Zvonimir Stimaković
Kadetsku školu je pohađao i završio u Srijemskoj Kamenici, a glavnostožerni tečaj u austrougarskoj vojsci i Višu školu Vojne akademije u Beogradu. Poslije služenja u austrougarskoj vojsci i u časničkome kadru Kraljevine Jugoslavije, prijavio se u djelatnu službu u hrvatskoj vojsci NDH. Imenovan je zapovjednikom 4. novačke pukovnije (1942.), pročelnikom Glavnostožernog odjela 2. zbornog područja (lipanj 1943. – siječanj 1944.), zapovjednikom Podhvatnog zapovjedništva Sisak, nadzornikom konjaništva i zapovjednikom 2. hrvatske legije u austrijskome Stockerauu. Od siječnja 1944. bio je zapovjednik 4. lovačkog zdruga sa sjedištem u Bosanskom Novom. Nakon pada NDH u rujnu 1945. osuđen je na 20 godina zatvora, koje je izdržao u Staroj Gradiški. Nije se smatrao krivim ni po jednoj točki optužnice, uporno je odbijao revidirati svoje stavove. Umro je 1974. godine u Zagrebu u 83. godini života. Zvonimir Stimaković je jedan od desetorice Srba generala u generalskom zboru oružanih snaga NDH koji su činili 7,63 posto od ukupnog broja.
Josephine Baker, pjevačica – 1906.
Josephine Baker
Baker, Josephine, američko-francuska pjevačica i plesačica (Saint Louis, 3. VI. 1906 – Pariz, 12. IV. 1975). Nakon siromašna djetinjstva u St. Louisu i New Yorku, postala je s 19 godina pjevačko-plesačkom zvijezdom Revue nègre (Crnačke revije) u Parizu (»crna Venera«).
Pojavljujući se na pozornici samo u suknjici od banana, izazivala je senzacionalne uspjehe po čitavoj Europi, pridonoseći značajno modi »burnih dvadesetih« i stjecanju identiteta crne estetike i umjetnosti, erotizma i izvorne izražajnosti. Djelovala je u francuskom Pokretu otpora, potom je posvajala djecu različite etničke pripadnosti očitujući antirasizam. Godine 1949. objavila u Parizu Uspomene (Mémoires).
Roberto Rossellini, režiser – 1906.
Rossellini, Roberto, talijanski filmski i televizijski redatelj (Rim, 8. V. 1906 – Rim, 3. VI. 1977). Kraće vrijeme studirao, potom snimao amaterske filmove; na filmu profesionalno od 1938.
Roberto Rossellini
Tijekom II. svjetskog rata režirao dva propagandistička igrana ratna filma, ali i pacifistički Bijeli brod (La nave bianca, 1941), s radnjom na ratnom bolničkom brodu, sniman potpuno izvan studija i s članovima posade kao glumcima. Taj je film takvim dokumentarističkim postupkom najavio neorealizam. Tomu pokretu Rossellini je iznimno pridonio dvama ratnim filmovima – filmom Rim, otvoreni grad (1945., Grand Prix u Cannesu), o tragičnom djelovanju pokreta otpora potkraj rata, i filmom Paisà (1946), omnibusom u kojem se, u šest epizoda s različitim likovima, prate faze rata od iskrcavanja saveznika na Siciliji do očitovanja prvih poslijeratnih društvenih protuslovlja. I sljedeći film, njemačke produkcije, Njemačka nulte godine, dramatičan prikaz stanja u Berlinu nakon završetka rata, uklapa se u poetiku neorealizma; u njem je Rossellini do vrhunca doveo stilski postupak dugih vožnji kamere.
U daljnjem razdoblju stvaralaštva odmaknuo se od neorealizma; uz zaokupljenost religijskom tematikom (npr. Franjo Asiški, Božji lakrdijaš – Francesco, giullare di Dio, 1950), tada je režirao niz psiholoških filmova o krizama identiteta i tjeskobi likova, karakterističnih za tzv. neorealizam duše. U tim djelima, pretečama modernističke tematike i poetike kraja 1950-ih i početkom 1960-ih, uglavnom je nastupala njegova tadašnja supruga I. Bergman; izdvajaju se Stromboli, Europa 51 i Put u Italiju.
Povratak ratnoj tematici kao i fazu zaokupljenosti političkim temama označili su filmovi General Della Rovere i Bila je noć u Rimu. Od 1964., rezigniran zbog teškoća s distribucijom i slabim odzivom publike te gubeći vjeru u značajniju društvenu funkciju filma, režirao je na televiziji povijesne filmove didaktičkoga karaktera među kojima su najuspjeliji Uspon Luja XIV. , Doba Cosima Medicija i Descartes (Cartesius, 1974). Njegov brat Renzo bio je ugledni (i filmski) skladatelj, a kći Isabella (r. 1952) je glumica. Uz V. De Sicu i L. Viscontija Rossellini je najistaknutiji redatelj neorelizma; snažno je utjecao na mnoge srodne tendencije u svijetu.
Franz Kafka, pisac – 1924.
Godine 1924. godine preminuo je Franz Kafka, njemački književnik. Sin židovsko-češkoga oca koji je u praškome njemačkom građanskom sloju postigao materijalni uspjeh, a velik pritisak društvene ambicije prenio na obitelj: nakon gimnazije, Kafka je morao studirati pravo.
Franz Kanfka
Nemoć pred nadmoćnom očinskom figurom (društvom) iskazao je u Pismu ocu (Brief an den Vater, 1919). Od 1908. do prijevremene mirovine zbog tuberkuloze, bio je zaposlen u osiguravajućem zavodu, gdje se suočavao sa svemoćnim kontrolnim mehanizmima u modernom društvu.
Zbog liječenja putovao je po Njemačkoj, Italiji, Francuskoj i Švicarskoj. Za razliku od ostalih autora tzv. praškoga kruga (M. Broda, Oskara Bauma, E. E. Kischa, F. Werfela i dr.), Kafka je za života rijetko objavljivao, štoviše, u oporuci je od doživotnoga prijatelja M. Broda zahtijevao da se njegova cjelokupna književna ostavština spali, no Brod to nije učinio, već je rukopise priredio i objavio. Tu počinje složena povijest izdavanja Kafkinih djela: mnogobrojni zahvati priređivača u njegove tekstove iz ostavštine danas se kritički revidiraju. Za života mu je izašlo samo nekoliko zbirki pripovijedaka i proznih crtica: Razmatranje , Preobrazba, Osuda, U kaznenoj koloniji , Seoski liječnik, Umjetnik u gladovanju, u kojima do izražaja dolaze vodeće teme i motivi njegove proze – iskustvo izolacije i neuspjeha te preobrazbe i životinjske metafore.
Najznačajniji dio njegova opusa objavljen je posmrtno; uz dnevnike i pripovijetke, najveću ulogu imaju romani: Proces , Dvorac, Amerika, u kojima Kafka oslikava položaj pojedinca u alogičnome svijetu, vođenome mračnim i nepoznatim mehanizmima. Daleko od obrazaca klasičnoga realističkog romana, stvarnost je vođena logikom mučnoga sna, a likovi su reducirani na zagonetne simbole. Najzačudnija iracionalna zbivanja smještena su u suvremenu građansku svakidašnjicu, a tu varljivu realističnost podcrtava jasan izraz nadopunjen preciznim realističkim pojedinostima. Zato njegova proza djeluje poput složene alegorije za koju nema razumne odgonetke u parabolama o poremećenim ljudskim odnosima i metafizičkom propitivanju. Niz arhetipskih situacija (zatvor i oslobađanje, čekanje, putovanje labirintima ili beskrajnim prostorijama) upućuje na egzistencijalno utemeljenje Kafkine proze. Upravo zbog niza mogućih značenja, teorijska literatura o Kafki znatno nadmašuje opseg njegova djela.
Allen Ginsberg, pjesnik – 1926.
Allen Ginsberg
Allen Ginsberg (03.06.1926., New Jersey, USA – 05.04.1997., New York City), američki pjesnik.Najistaknutiji pjesnici ‘Beat Generacije’ bili su Allen Ginsberg i Peter Orlovsky. Nalazili su inspiraciju u mudrosti istočnjačkih kultura i koristili svoju poeziju kao prosvjed protiv rata u Vijetnamu i svih ratova općenito. Njegov doživotni partner bio je Peter Orlovsky, američki pjesnik. Rođen je u židovskoj obitelji u Newarku (New Jersey) a odrastao blizu Petersona. 1943. godine završio je Eastside High School. Pohađao je Montclair State College prije nego što je dobio stipendiju za Columbia University. Pisao je za Columbia Review književni časopis, Jester humoristični časopis te dobio Woodberry Poetry Prize. Bio je veliki obožavatelj djela Jacka Kerouaca.
Edward VIII. odrekao se kraljevskog prijestolja zbog izabranice Wallis Simpson – 1937.
Na današnji dan 1937. godine vjenčao se bivši britanski kralj Edward VIII. sa svojom izabranicom – Amerikankom Wallis Simpson. Dakako, Edward VIII. morao se odreći kraljevskog prijestolja da bi obavio to vjenčanje, što je bio vrlo romantičan čin.
Edward VIII i Wallis Simpso
Da stvar bude zanimljivija, njegova ljubljena Wallis imala je iza sebe već dva razvoda braka i oba su joj bivša supruga još bila živa. To je za pojmove Anglikanske crkve bila nepremostiva zapreka da se vladajući kralj njome oženi. Naime, on je kao kralj istodobno vršio funkciju poglavara Anglikanske crkve, pa je svećenstvo očekivalo od njega da se pridržava njenih učenja. Dapače, premijeri zemalja kojima je Edward VIII. bio kraljem također su se protivili takvom braku. Napomenimo, Edward VIII. nije bio samo kralj Velike Britanije, nego i car Indije, vladar Kanade, Australije, Novog Zelanda, Južne Afrike, Irske, te još mnogih britanskih kolonija diljem svijeta.
U trenutku vjenčanja Wallis je imala preko 40 godina, a Edward je bio još oko 2 godine stariji od nje. Oboje nisu imali djece ni prije braka, ni kasnije zajedno. Zanimljivo je da se nisu vjenčali u Engleskoj, nego u Francuskoj. Naime, Anglikanska crkva službeno nije željela obaviti vjenčanje, no uspjeli su pronaći jednog anglikanskog svećenika koji ih je vjenčao u Francuskoj, u dvorcu Candé. Dvorac Candé (Château de Candé) nalazi se u poznatoj dolini Loire. U njegovoj okolici nalazi se još mnogo poznatih romantičnih dvoraca (Chenonceau, Azay-le-Rideau, Amboise, Montrésor, Villandry, Ussé, Langeais itd.). Novopečeni bračni par nosio je titulu vojvode i vojvotkinje od Windsora.
Adrian Malcolm Conan Doyle, književnik – 1970.
Adrian Conan Doyle
Adrian Malcolm Conan Doyle (Crwoborough, 19. studeni 1910. – Ženeva, 3. lipanj 1970.) je bio najmlađi sin A. C. Doylea i njegov literarni nasljednik. Adrian je opisan kao trkač, igrač, istraživač i pisac. Rođen je u mjestu Crwoborough (Engleska), a umro je u Ženevi (Švicarska).
Ili sam ili pod koautorstvom s piscem Johnom Carrom nastavio je pisati o Sherlocku Holmesu. Motiv mu je bio da dovrši očeve priče, one koje on nikad nije napisao.
Priče su napisane 1952 i 1952, a izdane su tek kasnije. Godine 1954. izlazi zbirka priča Pothvati Sherlocka Holmesa. I drugi autori su pisali o Sherlocku Holmesu na temelju drugih priča.
Izljev nafte u Meksičkom zaljevu – 1979.
Eksplozija na naftnoj platformi Ixtoc I smještenoj u južnom dijelu Meksičkog zaljeva 1979. godine rezultirala je drugim najvećim izlijevanjem nafte u more u povijesti. Ixtoc I bila je platforma u vlasništvu meksičke naftne kompanije Pemex. Na njoj je tijekom bušenja do dubine od 3.2 kilometra kada je došlo do komplikacija s cirkulacijom otpadnog mulja u bušotini. Suvremena tehnika rotacijskog bušenja uključuje cirkulaciju mulja u i iz bušotine kako bi se izjednačili tlakovi i pratila pojava plina u bušotini. Upravo je džep plina pod visokim tlakom uzrokovao eksploziju koja je srušila Ixtoc I i ostavila otvorenu bušotinu na dnu zaljeva. Tijekom narednih mjeseci u more se iz bušotine izlijevalo između 10 i 30 tisuća barela sirove nafte na dan, a zatvaranje je uspjelo tek krajem ožujka 1980. Naftna mrlja je nošena strujama kroz dva mjeseca stigla do obala Teksasa, a Meksiko je odbio američku molbu da kompenzira troškove prevencije i čišćenja obale. Naftna mrlja je pogodila i Rancho Nuevo u meksičkoj državi Tamaulipas, jedno od rijetkih staništa Kemp Ridley morskih kornjača koje su u tisućama zrakoplovima evakuirane na druge lokacije čime je ta rijetka vrsta spašena od dolaska na sam rub izumiranja.
