NA DANAŠNJI DAN: Petar Snačić, Isadora Duncan, Dragutin Antun Parčić, Oto Šolc, Stjepan Tomičić, Milan Amruš, Martin Heidegger, John Wayne, opsada Dubrovnika, Dan presađivanja organa

Petar Snačić (Svačić), posljednji hrvatski kralj narodne krvi

Petar Snačić (Svačić) bio je hrvatski kralj koje je vladao od 1093. do 1097. godine. Kao vođa anti-mađarskog otpora u Hrvatskoj izabran je za kralja 1093., u jeku dinastičkih sukoba oko vladavine Hrvatskom između dinastije Trpimirovića i Arpadovića. Naime, poslije smrti kralja Stjepana II., posljednjeg izdanka dinastije Trpimirovića, Jelena Lijepa, udovica kralja Zvonimira poziva svoga brata, ugarskog kralja Ladislava da zauzme Hrvatsku, kao Zvonimirov legalni nasljednik. To izaziva revolt većeg dijela hrvatskog plemstva koje se vojno odupire Mađarima.

Kralj Petar Svačić

Kralj Petar stolovao je u Kninu i pretpostavlja se da je u njegovoj vlasti bila stara jezgra hrvatske države, bez dalmatinskih gradova i područja između Save i Drave, iako neki povjesničari misle da je Petar Snačić uspio prognati Almoša sa sjevera Hrvatske. Ipak, zasigurno se zna da nikad nije okrunjen za kralja.

Nakon smrti ugarskog kralja Ladislava 1095. godine, na prijestolje dolazi njegov najstariji nećak Koloman, koji je nakon pomirbe s papom Urbanom II. krenuo u vojni pohod na Hrvatsku.

Potkraj travnja, odnosno početkom svibnja 1097. godine došlo je do bitke na Gvozdu (najvjerojatnije na sjevernom podnožju gore Gvozd, današnje Petrove gore), u kojoj je kralj Petar izgubio život na bojištu i tako ostao zapamćen kao posljednji hrvatski kralj “narodne krvi”. U spomen na nesretnog hrvatskog junaka planina dotada nazivana Gvozd, naziva se Petrov gvozd, odnosno Petrova gora.

Isadora Duncan, plesačica – 1878.

DUNCAN, Isadora

Duncan, Isadora (pravo ime Angela), američka plesačica (San Francisco, 26. V. 1877 – Nica, 14. IX. 1927). Neškolovana plesačica, začetnica slobodnoga plesnog smjera, stvorila vlastitu filozofiju pokreta izražavanja. Odbacivši tradicionalni baletni kostim i papuče, plesala je bosa u grčkoj tunici.

Prvi put je nastupila 1899. u Chicagu, uslijedili su trijumfi u Parizu, Budimpešti i Berlinu, gdje je sa sestrom Elizabeth 1904. osnovala plesnu školu. Godine 1905. gostovala je u Rusiji i svojim plesom utjecala na baletnu reformu Mihaila Mihailoviča Fokina. Koreografirala je na glazbu koja nije skladana za ples (R. Wagner, L. van Beethoven, F. Chopin).

Svoje reformatorske ideje i napore da ih ostvari prikazala je u autobiografiji Moj život (My Life, 1927) i u djelu Umjetnost plesa (The Art of the Dance, 1928).

Napoleon Bonaparte okupirao je Dubrovačku Republiku – 1806.

Nakon sloma Mletačke Republike 1797. dalmatinski obalni pojas dolazi pod jurisdikciju Habsburške Monarhije. Požunskim mirom 1805. svu Dalmaciju i Boku kotorsku dobivaju Francuzi, a jedino je teritorij Dubrovačke Republike prekidao kopnenu vezu među njima. Pojavom Napoleona s jedne, a slabošću Turske s druge strane, Dubrovačka Republika više nije bila sigurna u ustaljenom sustavu zaštite.

Napoleon Bonaparte

Požunskim mirom 1805. odreženo je da Austrija Francuskoj mora prepustiti Istru, Dalmaciju i bivšu mletačku Dalmaciju, odnosno Boku kotorsku i dio Crnogorskog primorja. Ali, Kotor nisu predali Francuzima nego Rusima, čime se zaoštrila borba za južnu Dalmaciju. Dolazak Rusije poremetio je Napoleonove dugoročne planove koje je on želio ostvariti preko jugoistočne Europe i u sporazumu s Turskom. Tako se Dubrovačka Republika našla ukliještena između dviju europskih velesila. Da bi istjerali Ruse i spriječili rusko-crnogorsko zauzimanje Dubrovnika, francuske postroje su požurile ka Kotoru i pod izgovorom da prolaska u Kotor u svibnju 1806. ušla u Dubrovnik i okupirala ga.

Dana 26. svibnja 1806. vojska francuskog generala Lauristona nedopušteno je ušla na teritorij neutralne Dubrovačke Republike, a sljedećeg dana je na prijevaru ušla u Grad, tražeći da se samo odmori i okrijepi na putu za tadašnje francuske posjede u Boki kotorskoj. Umjesto toga, odmah je okupirala Grad u ime Napoleona. Vrlo brzo nakon početka francuske okupacije, ruska i crnogorska vojska ušla je na dubrovački teritorij i počela se boriti s francuskom vojskom, pljačkajući i paleći sve na putu. To je kulminiralo opsadom okupiranog Grada (u kojoj je na njega palo 3000 topovskih kugla).[24] Od zauzimanja 1806. podizanje zastave sv. Vlaha bilo je zabranjeno.

Bojeći se za vlastitu neovisnost, dubrovačka vlastela pokušala je preko vrhovnih osmanskih vlasti održati samostalnost Republike, jer su bili pod osmanskim protektoratom. Francuska reakcija bila je brza, bezobzirna prema prema savezničkoj Turskoj te bez obzira na odnos Dubrovnika prema njoj.

Dragutin Antun Parčić, hrvatski jezikoslovac – 1832.

Parčić, Dragutin Antun, hrvatski jezikoslovac (Vrbnik na Krku, 26. V. 1832 – Rim, 25. XII. 1902). Završio je bogosloviju u Zadru. Radio kao profesor, boravio u mnogim samostanima; 1876. odobren mu je izlazak iz franjevačkoga reda trećoredaca i imenovan je kanonikom u Zavodu sv. Jeronima u Rimu.

Parčić je bio svestran, bavio se tiskarstvom, botanikom, zemljopisom, astronomijom, prevođenjem, bio je pionir hrvatske fotografije; od 1859. okušao se na svim područjima fotografije, sve do snimanja s pomoću mikroskopa i teleskopa (tri faze pomrčine Sunca, 1861). Glavni su mu prinosi glagolizmu i leksikografiji. Priredio je izdanje glagoljskoga Misala i Obrednika (1893) na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije. Njegov je jezikoslovni rad na tragu zagrebačke filološke škole i u oporbi hrvatskim vukovcima. Izišlo mu je više izdanja hrvatsko-talijanskoga i talijansko-hrvatskoga rječnika. Rječnik hrvatsko-talijanski iz 1901. god. (pretisak 1995) plod je velike skrbi za hrvatski leksik, bogat novotvorenicama i prevedenicama, ali i riječima skupljenima u narodu.

Hrvatska gramatika na talijanskome (Grammatica della lingua slava /illirica/, 1873., 1878) izišla je u francuskom prijevodu u Parizu 1877. Ostali su nezavršeni staroslavenska gramatika i Rječnik latinsko-glagolski kao dokazi velika truda njihova autora na očuvanju i oživljavanju hrvatske glagoljske baštine.

Oto Šolc, književnik – 1913.

Šolc, Oto, hrvatski pjesnik i prevoditelj (Karlovac, 26. V. 1913 – Zagreb, 7. XII. 1994). Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; radio kao srednjoškolski nastavnik, knjižničar u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, tajnik Drame HNK-a u Zagrebu te kao glavni urednik nakladničkoga poduzeća Mladost.

Oto Šolc

Stvorio je opsežan i kvalitativno ujednačen pjesnički opus od petnaestak knjiga. Do 1950-ih stilski se i tematski nastavljao na trendove hrvatskog pjesništva 1930-ih, pišući vezanim stihom, u osebujnom spoju tradicionalnog impresionizma i ekspresionističkih socijalnih motiva, tematizirajući intimni sukob pojedinca s nehumanošću društvene situacije.

Poslije prelazi na nevezani stih, napuštajući rimu, a pjesme se okreću suprotstavljanju senzibilnoga lirskog subjekta svagdašnjici života i refleksiji (Lirika, 1935; Mit izvora Reduse, 1938; Treća knjiga pjesama, 1940; Zvuci i dodiri, 1943; Noć, 1950; Ranjena ptica, 1954; Hljeb nasušni, 1957; Rub, 1958; Pjevač, 1965; Tišine, 1968; Krov: 1950–1970., 1971; Pjesme, 1974; Takav, 1975; Requiem, 1981; Vatra dugog bdjenja nad mojim Karlovcem, 1983). Prevodio je pjesme T. S. Eliota, E. Lasker-Schüler, R. M. Rilkea i G. Trakla.

Stjepan Tomičić, novinar – 1919.

Stjepan Tomičić alias Alfons Dalma (Otočac, 26. svibnja 1919. – Beč, 28. srpnja 1999.), hrvatski novinar.

Stjepan Tomičić

Već sa 17 godina je otišao u Zagreb i radio je kao slobodni novinar za katolički list “Hrvatska straža”. Bio je i dopisnik iz Pariza za ovaj list. Godine 1939. mijenja prelazi u katolički list “Hrvatski Glas”. Nakon upostave NDH i zabrane tog lista, Tomičić prelazi u novinsku agenciju “Croatia”. Od 1941. do 1943. radio je za novine NDH. Godine 1945. probio se do Beča i kasnije u Salzburg, gdje mijenja ime u Alfons Dalma.

Godine 1945. počinje novu karijeru kod “Salzburger Nachrichten” gdje je do 1954 urednik. Od 1954 do 1967 je glavni urednik Minhenskog lista ” Münchner Merkur”. Dok ga 1967. ne pozove gosp. Bacher, glavni intendant austrijske državne televizije za glavnog urednika ORF-a (Radio i televizija). Od 1974 do 1986 je bio je dopisnik iz Rima za ORF. Pored toga, 1982. je postao i profesor.

Milan Amruš, hrvatski liječnik i političar – 1848.

Milan Amruš (Brod na Savi, 1. listopada 1848. – Zagreb, 26. svibnja 1919.), hrvatski liječnik i političar. Bio je zagrebački gradonačelnik u dva mandata.

Milan Amruš

Studij medicine završio 1872. u Beču, kao vojni liječnik radio je u Zagrebu, Beču i Sarajevu, gdje je utemeljio modernu zdravstvenu organizaciju u BiH te bio imenovan zdravstvenim savjetnikom i izvjestiteljem za zdravstvo i veterinarstvo Zemaljske vlade. Godine 1883. napustio je vojnu službu, otišao u Beč i posvetio se studiju prava, koji je završio 1890. Tijekom studija radio je u tamošnjem Institutu za patologiju, istražujući morfologiju bacila tuberkuloze.

Njegova rasprava o toj temi, tiskana 1886., bitno je ubrzala prihvaćanje Kochovih zaključaka. Godine l887. vratio se u Zagreb i uključio u politički život. Isprva je djelovao kao član Neodvisne narodne stranke (obzoraši), a potom kao izvanstranački političar, razmjerno blizak režimu bana Khuen-Héderváryja. Od 1887. do 1901. bio je zastupnik u Hrvatskom saboru, a u dva je navrata obnašao i dužnost zagrebačkoga gradonačelnika (1890–92; 1904–10). Od 1910. do 1912. bio je predstojnik vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu. Nakon toga povukao se iz političkoga života. Za I. svjetskog rata sudjelovao je u mnogobrojnim zdravstvenim akcijama. Kao gradonačelnik bitno je pridonio razvoju Zagreba (uvođenje tramvaja, izgradnja novoga kolodvora, električne centrale, poboljšanje zdravstveno-higijenskih prilika i dr.).

Martin Heidegger, filozof – 1976.

Martin Heidegger

Martin Heidegger (Meßkirch, 26. rujna 1889. – Freiburg im Breisgau, 26. svibnja 1976.), njemački filozof egzistencijalizma. Nasljednik učenja fenomenologije Edmunda Husserla. Jedan od važnijih filozofa 20. stoljeća. Njegovo opsežno učenje o ontologiji spada među najveće pothvate u filozofiji 20. stoljeća.

Bio je profesor u Marburgu i Freiburgu, a 1933. imenovan je za rektora u Freiburgu. Nakon rata povremeno drži javna predavanja, ali tiska mnoga djela, koja imaju najživlji utjecaj na suvremenu filozofiju u svijetu.

Čitavo njegovo mišljenje posvećeno je pitanju o bitku. Ispitivanja egzistencije o njenoj vremenitosti, kao bitka ljudskog opstojanja, služe za pripremanje pitanja o bitku samom. Kao neprimjerene suvremenoj situaciji čovjeka i bitnom određenju mišljenja odbacuje sve tradicionalne filozofske discipline (logiku, etiku, estetiku).

John Wayne, glumac – 1979.

Američki filmski glumac John Wayne, pravim imenom Marion Michael Morrison rođen je u Wintersetu, 26. svibnja 1907. Umro je u Los Angelesu, 11. lipnja 1979.

John Wayne

Jedna je od najvećih legendi ne samo Hollywooda već i svjetskoga filma uopće. Sa svojih više od stotinu snimljenih filmova ubraja se među najplodnije filmske stvaraoce. Tijekom gotovo pedeset godina, ostvario je nekoliko povijesnih uloga. John Wayne je kao glumac bio veliki profesionalac, uzorno discipliniran i neuništiv u izdržljivosti. To je dokazao i time što je, iako teško bolestan, snimao gotovo do posljednjeg daha. Stradao je prigodom snimanja filma Džingiskan u pustinjama Nevade, gdje ga je dohvatila radijacija, kao posljedica vojnog atomskog pokusa.

Zahvaljujući prijateljstvu s Johnom Fordom dobio je glavnu ulogu u klasičnom vesternu Poštanska kočija, što je predstavljalo prekretnicu u njegovoj karijeri. Od tada je dominirao u tom žanru, postajući njezinim glumačkim sinonimom.

Dobitnik je Oscara za glavnu mušku ulogu u filmu Čovjek zvan hrabrost.

Deblokiran Dubrovnik nakon osmomjesečne opsade – 1992.

Opsadu Dubrovnika izvele su kombinirane snage JNA, JRM i JRZ, potpomognute crnogorskim snagama i dobrovoljcima. U brzom naletu neprijateljskih snaga postignut je cilj okupacije od Prevlake do Stona, a samim time i blokade Dubrovnika, koji se našao pod divljačkim napadima neprijateljskih snaga.

Potpisivanje Sarajevskog primirja donijelo je smirenje situacije na području Dubrovnika, no rat nije jenjavao u Hercegovini, u kojoj je cilj agresora bilo izbijanje na Neretvu i potpuno odsijecanje juga Hrvatske. Zbog toga se 10. travnja 1992. godine zapovjednikom Južnog bojišta imenuje general Janko Bobetko, na čiju je zapovijed 16. svibnja započela akcija deblokade Dubrovnika.

Janko Bobetko

Uslijed pritiska međunarodne zajednice, a nakon što su hrvatske snage uspjele u naumu osloboditi Slano, pripadnici neprijateljske vojske prisiljeni su na povlačenje iz hrvatskih mjesta (te iz predgrađa Dubrovnika – Mokošice) na područja unutar granice BiH. Time je 26. svibnja postignuta (djelomična) deblokada Dubrovnika.

Ipak, neprijateljske su snage na području BiH zauzimale dominantne kote i visove u blizini hrvatske granice, napadajući sva vozila koja su prolazila Jadranskom magistralom, čime su i dalje vršili kopnenu blokadu juga Hrvatske. Tek je akcijama koje će uslijediti – “Čagalj”, “Tigar”, “Oslobođena zemlja”, “Vlaštica” i “Konavle” postignuta potpuna deblokada Dubrovnika, a hrvatski je jug uspješno obranjen.

Tijekom opsade Dubrovnika i dubrovačkog područja počinjena je materijalna šteta velikih razmjera – razarali su se gospodarski objekti, crkve, groblja, spomenici kulture i domovi. Izravna se šteta procjenjuje na milijardu i pol eura. U obrani i opsadi Dubrovnika, njegove okolice i zaleđa poginula su 182 branitelja i 11 pripadnika Narodne zaštite iz Dubrovačko-neretvanske županije, 235 branitelja iz postrojbi pristiglih iz drugih krajeva Hrvatske te 92 civila, a mnogi su branitelji i civili odvedeni u logore Bileća u BiH i Morinj u Crnoj Gori, gdje su svakodnevno mučeni.

Nacionalni dan darivanja i presađivanja organa i tkiva

Presađivanje organa danas je širom svijeta prihvaćena i uspješna metoda liječenja kod bolesnika kod kojih je došlo do nepovratnog zatajenja funkcije organa, a za neke organe kao što su jetra, srce i pluća presađivanje je ujedno i jedina metoda liječenja. Na području međunarodne suradnje, Hrvatska je, potpisivanjem Sporazuma o suradnji između Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi i Eurotransplant International Foundationa (EIF) 26. svibnja 2006. godine, postala pridružena članica ugledne, međunarodne neprofitabilne organizacije koja koordinira dodjelu i razmjenu organa na principu solidarnosti zemalja članica.