NA DANAŠNJI DAN: Pere Ljubić, SOS signal, Bitka na Sommi, KP Kine, Vjekoslav Klaić, Slavko Mađer, Drago Gervais, princeza Diana, Robert Mitchum, Marlon Brando, Hrvatska u UN

Pere Ljubić, hrvatski književnik – 1901.

Pere Ljubić (Vrbanj, 1. srpnja 1901. – Zagreb, 21. studenoga 1952.) je bio hrvatski književnik. Pisao je pjesme i eseje. Rodom je iz mjesta Vrbnja na otoku Hvaru. Kao dio stvaratelja hrvatskih pjesama na čakavštini, bio je dijelom prvog vala tuzemne generacije suvremenih pjesnika koji su stvarali na tom narječju (Vladimir Nazor, Drago Gervais, Mate Dvorničić, Ante Dukić, Mate Balota, Marin Franičević, Ivan Bostjančić, Zvane Črnja), kasneći nekoliko godina za hrvatskim pjesnicima iz inozemstva (Mate Meršić Miloradić, File Sedenik, Tome Bedenik. Štoviše, smatra ga se inicijatorom tog čakavskog vala. Službovao je kao gimnazijski profesor u Šibeniku, Zemunu, Rumi, Sisku, Križevcima i Zagrebu. Pjesme je prvi put objavio u dubrovačkom listu Vrelu 1918. godine. Tematski je pisao o uspomenama iz djetinjstva te slikama iz otočkog života.

Prihvaćen SOS signal – 1908.

Signal SOS je 1908. godine globalno prihvaćen kao univerzalni poziv za pomoć. SOS je opis za međunarodni poziv u pomoć putem Morseove abecede (· · · – – – · · ·), a prvi je put prihvaćen od strane njemačke vlade u regulativi o radio uređajima donesenoj 1. travnja 1905. Svjetski prihvaćen standard postao je nakon potpisivanja zaključaka druge Međunarodne radiotelegrafske konvencije 3. studenoga 1906. koji su stupili na snagu na današnji dan 1908. godine. SOS je ostao pomorski poziv u pomoć do 1999. kada ga je zamijenio Global Maritime Distress Safety System (koji koristi brojne protokole i procedure), ali SOS je ostao priznat kao vizualni poziv u pomoć. Od početaka korištenja SOS se sastojao od trajnog odašiljanja sekvence tri-točke/tri-crte/tri-točke koje se ponavljaju bez razmaka među znakovima. U modernoj međunarodnoj Morseovoj abecedi SOS je još uvijek proceduralni signal (prosign), a pravilno se zapisuje s crtom iznad tri slova. U popularnoj uporabi SOS se povezuje s frazama kao što su ‘Save Our Seamen’ (spasite naše pomorce), ‘Save Our Ship’ (spasite naš brod),’Survivors On Shore’ (preživjeli na obali) i ‘Save Our Souls’ (spasite naše duše), no ti su izrazi u uporabu ušli mnogo nakon samog poziva u pomoć, a vjeruje se kako je razlog lakše pamćenje rasporeda slova.

Bitka na Sommi – 1916.

Bitka na Sommi počela je 1. srpnja 1916. a završila 18. studenog iste godine. To je bila bitka s najvećim gubitcima u Prvom svjetskom ratu.

Njemačka obavještajna služba je doznala za napad, samo se nije znao datum. Snage Antante planirale su napad 25. ili 27. lipnja, no zbog lošeg vremena je prebačen na 1. srpnja. Bilo je planirano višesatno uvodno bombardiranje prije napada, na što su se Nijemci pripremili izgradivši duboke bunkere 20-ak metara pod zemljom. Bunkeri su dobili i električnu rasvjetu i ventilaciju, kako bi poslužili kao stambeni prostori.

Bitka na Sommi

Artiljerija nije oslabila njemačke položaje, a nije uništena ni bodljikava žica koju su snage Antante planirale uništiti šrapnelima.

Na samom početku napada, dvije su se divizije, irska iz Tynesida i 34. britanska divizija napale selo La Boisselle.

No, kada je 34. britanska divizija u pravilnoj vrsti jurnula naprijed, bila je strašno desetkovana preciznom njemačkom strojničkom vatrom. Irci nisu bili ništa bolje sreće. Imali su jako velike gubitke, pa su se sklonili u rovove i rupe od granata.

Ispred mjesta Beaumont Hamel, Britanci su zauzeli položaje ispred kojih su položili ogromne mine i detonirali ih. Mislili su time raznijeti Nijemce, ili barem dimom, prašinom i zemljom sakriti svoj napad, no, doživjeli su čak gore gubitke od onih kod La Boissella.

Između La Boissella i Beaumont Hamela nalazi se šuma Thipval. U nju su uz dosta male gubitke, ušli Ulsterovci. Oni su odmah 1. srpnja dopuzali do njemačkih položaja i zauzeli vanjske dijelove Švapske redute. Tu su se Nijemci žilavo branili, pa su se morali skloniti u rovove.

U sljedećih nekoliko dana Britanci su zauzeli Švapsku redutu, ali su bili odsječeni. Bili bi zbrisani da im u pomoć nije stigla pomoć regimente iz Yorkshirea. Borbe su se nastavile, a na kraju borbe Ulsterovci su imali 2000 mrtvih i 2865 ranjenih i zarobljenih.

Za to je vrijeme trajao napad i na jugu. Britanci i Francuzi su s promjenjivom srećom i gubitcima zauzeli nekoliko kilometara bojišnice u dubinu.

Gubitci su do kraja kolovoza bili veoma veliki za obje strane, pa su Saveznici poslali na bojište novost: tenkove. Ova su primitivna vozila bila spora, bučna, krhka i nepouzdana. Kada ih je 13. rujna krenulo 50-ak u napad, 7 se pokvarilo, 17 se uništilo ili zapelo, ali 25 ih se čudno kotrljalo naprijed. Neki su bili uništeni od granata, ali su mnogi zauzeli ciljeve za manje od pola sata, što je izvanredan uspjeh, uzme li se u obzir udaljenost cilja, brzina tenka i prisustvo neprijatelja.

Osnovana Komunistička partija Kine – 1921.

Dana 1. srpnja 1921. godine, na tajnom sastanku u Šangaju, osnovana je Komunistička partija Kine. Na vlast je došla 1949., poslije građanskog rata koji je okončan bijegom nacionalista poražene vlade na Tajvan. Ona je vladajuća stranka u Kini i predstavlja interese cijele kineske nacije. Poslije 28 godina naporne borbe KSK je odvela kineske narode do pobjede u novoj demokratskoj revoluciji i osnivanja Narodne Republike Kine. Od onda je savladavala razne prepreke, pretvarajući Kinu od siromašne i zaostale polukolonijske i polufeudalne države u socijalističku državu koja se ubrzano razvija. KSK ostvaruje ideološko i političko vodstvo. Stranka razvija svoje ideje i politiku na temelju koncentrirane volje naroda te ih transformira u državne zakone i odluke koje usvaja KSK. Ipak, stranka ne zauzima mjesto Vlade u vodstvu države. Njene aktivnosti su u okviru ustava i zakona koje mora poštivati. Svi članovi stranke, kao i ostali građani, su jednaki pred zakonom. Na trećoj plenarnoj sjednici središnjeg odbora KSK održanoj prosinca 1978. godine, odlučilo se strančin rad usmjeriti na osuvremenjenje socijalizma, reforme i politiku otvaranja. Međutim, u svojih 90 godina političkog djelovanja, KSK se koristi najokrutnijim metodama obračuna sa protivnicima i neistomišljenicima.Smatra se da da je više od 40 milijuna ljudi ubijeno za vrijeme Maove Kulturne revolucije, a sveukupni broj žrtava premašio je 80 milijuna.

Vjekoslav Klaić, povjesničar – 1928.

Vjekoslav Klaić (Garčin, 21. lipnja 1849. – Zagreb, 1. srpnja 1928.), bio je hrvatski povjesničar, pisac, rektor zagrebačkog Sveučilšta, književnik i muzikolog. Djed je povjesničarke Nade Klaić.

Bio je hrvatski povjesničar, pisac i rektor zagrebačkog Sveučilšta. Budući da mu je majka bila Njemica, Klaić je odgajan u njemačkome duhu i jeziku.

Vjekoslav Klaić,

Školovao se u Varaždinu i Zagrebu. U Beču je studirao povijest i zemljopis, a poslije završenoga studija više od pedeset godina službovao je kao profesor, u početku gimnazijski, a od 1893. na Zagrebačkome sveučilištu. Uz manje prjekide ostaje na katedri opće povijesti do 1922. godine kada je umirovljen.

Godine 1896. postao je pravim članom JAZU/HAZU, a bio je i počasni doktor praškoga sveučilišta i vanjski član Češke akademije znanosti. Surađivao je u pravaškom tjedniku Hrvatska lipa, a bio je dugogodišnji urednik Vienca (1882.-1889.) te istodobno i osnivač orkestra i dirigent, promičući hrvatsku glazbu. Godine 1892. pokrenuo je i uređivao glazbeni časopis Gusle. Pisao je i uspjele pripovijetke i političke članke u hrvatskom duhu. Monumentalno historiografsko djelo Povijest Hrvata, objavljeno kod Kuglija u pet knjiga, nije, na žalost, uspio završiti. Umro je u Zagrebu, 1. srpnja 1928. godine.

Slavko Mađer, književnik – 1929.

Slavko Mađer

Prof. Miroslav Slavko Mađer (Miroslav S. Mađer) (1. srpnja 1929., Hrtkovci – 14.08.2015., Zagreb), hrvatski književnik i književni kritičar.

Glavni dio opusa su mu pjesme, ali i prozni oblici: drame, radijske drame, televizijske drame, kratke priče, oglede, eseje, crtice, novele i humoreske. Piše i djela za djecu.

Jedan je od istaknutih pisaca krugovaša. Radio je kao novinar. Brojna djela su mu doživjela i uprizorenje na hrvatskim kazališnim pozornicama.

Djela su mu prevedena i na talijanski, mađarski i ine jezika. Njegova djela je u njenoj antologiji Zywe zradla iz 1996. sa hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.

Drago Gervais, pjesnik Istre – 1957.

Drago Gervais, rođen u Opatiji, 18. travnja 1904., umro 1. srpnja 1957. u Sežani hrvatski je književnik i pjesnik, zaljubljenik i veliki poklonik Istre

Rodna kuća u Opatiji mu je nosila adresu: Abbazia 227, a u matičnoj knjizi rođenih upisan je pod imenom Carolus Iulius Oscar Gervais. Srednje škole polazio je u Opatiji i na Sušaku, dok je Sveučilište (Pravni fakultet) završio u Zagrebu.

Drago Geirvais

Kao 14-godišnjak morao je zbog fašističke okupacije Opatije napustiti rodni kraj. Gimnaziju je završio na Sušaku, pravo je studirao u Ljubljani i Zagrebu. Za vrijeme svog prvoga zaposlenja u Crikvenici družio se s Vladimirom Nazorom, koji je u to vrijeme također živio u Crikvenici kao upravitelj Đačkoga doma. Boravio je i radio u Bakru i služio kao odvjetnički pripravnik u Bjelovaru i Beogradu. Odmah i poslije rata vratio se u svoju oslobođenu domovinu, da bude pri ruci narodnim vlastima oko sređivanja prilika u Istri, iz koje je za vrijeme krute fašističke vladavine morao emigrirati kao brojni istarski Hrvati.

U Drugom svjetskom ratu, za vrijeme NDH, službovao je u Bjelovaru. Zbog straha je prešao u Beograd, gdje je sreo druge poznate Hrvate Istrane i Primorce kao što su Ivan Matetić Ronjgov, Mate Balota (Mijo Mirković) i David Kabalin. Djelovao je u ediciji Oko Trsta. Neko je vrijeme radio u Tanjugu, zatim u Ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu. Kuriozitet je da su mu pjesme na čakavskom narječju objavili u izdanjima Između dva rata – novija hrvatska lirika iz 1942. godine (ur. Vinko Nikolić), Hrvatska majka u pjesmi iz 1941. godine te Četrdeset dvojica iz 1942. godine (ur. Ljubo Wiesner) dok je bio u emigraciji, iako nije za to znao.

Nakon oslobođenja se opet vratio u Rijeku, gdje je pokrenuo hrvatski tisak. Preuzeo je funkciju direktora drame Hrvatskog narodnog kazališta »Ivan Zajc«, kojemu nešto kasnije dolazi na čelo kao intendant, te ostaje na tom položaju sve do svoje nenadane i tragične smrti, 1. srpnja 1957., u Sežani.

Diana, velška princeza – 1961.

Diana, velška princeza (Sandringham, Norfolk, Engleska, 1. srpnja 1961. – Pariz, 31. kolovoza 1997.), znana kao Diana, princeza od Walesa ili Lady Di i prva supruga Charlesa, princa od Walesa.

princeza Diana

Velška princeza Diana, poznata kao Lady Di, poginula je u prometnoj nesreći u pariškom tunelu 31.8.1997. S njom u automobilu bio je i Dodi Al-Fayed, sin egipatskog milijardera Mohameda Al-Fayeda i njezin dečko, koji je također poginuo. Gotovo 11 godina nakon nesreće, istražna porota presudila je da su za smrt slavnog para krivi vozač i paparazzi koji su ih slijedili.

Britanska javnost u tuzi se okrenula protiv kraljevske obitelji, prozivajući ih za neprimjerenu reakciju. Mediji su Dianu prozvali sveticom, a milijuni cvjetova ostavljeni su pred Kensingtonskom palačom. Pogreb je na televiziji pratilo 2,5 milijardi ljudi, a od Diane su se oprostili uglednici iz cijelog svijeta.

Dani nakon njezine pogibije bili su najmračniji u dugoj vladavini kraljice Elizabete II. Popularnost monarhije bila je uzdrmana, mnogi Britanci bili su ljutiti načinom na koji se kraljevska obitelj ophodila prema Diani.

Kraljica Elizabeta II. o Dianinoj se smrti oglasila tek nakon nekoliko dana, nakon velikog pritiska javnosti i tadašnjeg premijera Tonyja Blaira.

Robert Mitchum, glumac – 1997.

Robert Mitchum

Mitchum, Robert (Charles Durnam), američki filmski glumac (Bridgeport, 6. VIII. 1917 – Santa Barbara, 1. VII. 1997). Nakon djetinjstva ispunjena delinkventskim ekscesima i bavljenja različitim poslovima (prodavač, boksač, rudar), na filmu je 1943. započeo glumačku karijeru. Nakon niza vrlo malih uloga, bio je zapažen ulogom poručnika u filmu Priča o ročniku Joeu (The Story of G. I. Joe, 1945) W. Wellmana, za koju je nominiran za Oscara za epizodnu ulogu, a 1946. dobio je prvu glavnu ulogu (Podzemna struja – Undercurrent, V. Minnelli). Snažan, flegmatična držanja i umorna izraza, ubrzo se pokazao idealnim za uloge u tipu gubitnika, osamljenika, grubih momaka (tough guy) karakterističnih za struju film-noir, npr. Iz prošlosti (Out of the Past) J. Tourneura, Progonjen (Pursued) R. Walsha (oba 1947), Rodeo (The Lusty Men, 1952) N. Raya, kakve će obnavljati sve do starije dobi, npr. Zbogom, ljepotice (Farewell, My Lovely, 1974) Dicka Richardsa. Postupno je, međutim, pokazao sve veću kompetentnost i u karakternim ulogama (Lutalice – The Sundowners F. Zinnemanna, Kuća na brežuljku – Home from the Hill V. Minnellija – oba 1960., Ryanova kći – Ryan’s Daughter D. Leana, 1970) pa i psihopatskih ličnosti kao u Noći lovca (Night of the Hunter, 1955) Ch. Laughtona i Rtu straha (Cape Fear, 1962) Johna Leeja Thompsona. Nastupio je u više od sto filmova, na kraju karijere s uspjehom i na televiziji (Vjetrovi rata – The Winds of War, 1983).

Marlon Brando, glumac – 2004.

Marlon Brando

Marlon Brando (Omaha, 3. travnja 1924. – Los Angeles, 1. srpnja 2004.), američki glumac, dvostruki dobitnik Oscara i jedan od najutjecajnijih glumaca dvadesetog stoljeća.

Brando je najpoznatiji po svojim ulogama u filmovima Tramvaj zvan čežnja i Na dokovima New Yorka koje je režirao Elia Kazan početkom pedesetih, te svojim izvedbama u Kumu kao Vito Corleone i Apokalipsi danas, kao pukovnik Walter E. Kurtz.

Brando je bio i aktivist za građanska prava i član Indijanskog pokreta.

Američki filmski institut proglasio ga je četvrtom najvećom muškom filmskom zvijezdom svih vremena.

Hrvatska postala punopravna članica Europske unije – 2013.

Dana 1. srpnja 2013. godine Republika Hrvatska postala je 28. punopravna članica Europske unije. Hrvatska je podnijela zahtjev za punopravno članstvo 21. veljače 2003. godine, a službeni status kandidata za članstvo u EU dobila je 18. lipnja 2004.

Pristupni progovori, koji su trebali započeti u ožujku 2005., odgođeni su, a kao uvjet za početak pregovora istaknuta je potpuna suradnja s Haškim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Pregovori su službeno otvoreni 3. listopada 2005. godine, nakon što je glavna haška tužiteljica potvrdila potpunu suradnju Hrvatske s Haškim sudom.

Nakon više od osam godina od podnošenja zahtjeva za članstvo, te gotovo šest godina pregovaranja, 10. lipnja 2011. José Manuel Barosso je u ime Europske komisije predložio zatvaranje pristupnih pregovora s Hrvatskom. Tu odluku je 24. lipnja iste godine podržalo i Europsko vijeće pozivajući na zatvaranje preostalih pregovaračkih poglavlja do kraja lipnja 2011. te na potpisivanje pristupnog ugovora s Hrvatskom do kraja iste godine. Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji potpisan je u Bruxellesu 9. prosinca 2011. godine.