NA DANAŠNJI DAN: Paul Valery, Henri Dunant, Osmansko Carstvo, Rat svjetova, Waless, Maradona, Krklec

Paul Valéry, simbolist i erudit, francuski pjesnik – 1871.

Valéry Paul, francuski pjesnik i esejist (Sète, 30. X. 1871 – Pariz, 20. VII. 1945). Diplomirao pravo u Montpellieru 1892. Od 1894. živio u Parizu. Bio je tajnik u Ministarstvu rata te osobni tajnik ravnatelja novinske agencije Havas.

Predsjednik francuskoga PEN centra, ravnatelj Sveučilišnoga mediteranskog centra u Nici ; od 1937. bio profesor poetike na Collège de France. Član Francuske akademije od 1925. Od 1889. objavljivao simbolističke pjesme, pozornost privukao proznim tekstovima Uvod u metodu Leonarda da Vincija, s portretom idealnoga renesansnog univerzalnog čovjeka, i Večer s gospodinom Testeom, poluironični autoportret, o umu koji nastoji doći do apsolutne samosvijesti.

Nakon 1898. prekinuo je pisati pjesme te se posvetio proučavanju matematike i filozofije. Književnosti se vratio poemom u aleksandrincima Mlada Parka, snolika ugođaja, stihova nejasna smisla ali magične sugestivnosti i razrađene aliterativnosti, s prikazom mijena svijesti, u formi lirskoga monologa.

Njegovu intelektualnu skepsu i svijest o civilizacijskoj krizi dijele i razrađenim aforizmima i erudicijom bogati književni, filozofski, poetički, politički i memoarski eseji.

Henri Dunant, osnivač Crvenog križa, švicarski filantrop – 1910.

Dunant Henri, švicarski filantrop i osnivač Društva Crvenoga križa (Ženeva, 8. V. 1828 – Heiden, 30. X. 1910). Potaknut strahotama u bitki kod Solferina (1859), pokrenuo osnivanje međunarodne organizacije za pomoć postradalima u ratu na konferenciji u Ženevi. Potaknuo i međunarodnu konferenciju na kojoj je prihvaćena Ženevska konvencija . Godine 1901. dobio je prvu Nobelovu nagradu za mir (zajedno s F. Passyjem). Napisao: Sjećanje na Solferino (Un souvenir de Solférino, 1862).

Kada je u talijansko-austrijskom ratu 1859. u bitki kraj Solferina ostalo na bojištu 40 000 ranjenika bez vode, hrane i liječničke pomoći, očevidac te bitke Švicarac Henry Dunant potaknuo je u Ženevi osnivanje međunarodne filantropske organizacije za pomoć ranjenima i bolesnima u ratu, a pod nazivom i znakom Crvenoga križa (29. X. 1863). Sljedeće su godine predstavnici 12 europskih zemalja potpisali Prvu ženevsku konvenciju, međunarodni ugovor o neutralizaciji ranjenika i saniteta za vrijeme rata te o ravnopravnom postupku prema ranjenicima svih zaraćenih strana. Tijekom vremena slijedile su i druge konvencije, posebno ona o postupku s ratnim zarobljenicima te o zaštiti civilnoga stanovništva za vrijeme rata.

Osnovan za pripomoć vojnomu sanitetu, Crveni križ postupno se pretvorio u važnu mirnodopsku humanitarnu organizaciju za pružanje pomoći kod elementarnih nesreća, u dragovoljnom davanju krvi, u borbi protiv tuberkuloze i bolesti ovisnosti, u obuci zdravstvenog osoblja, u socijalno-medicinskom radu, u općem poboljšanju životnih uvjeta pa je važan čimbenik mira u svijetu. Sa stajališta međunarodnog prava vrlo je važna uloga što su je navedene organizacije Crvenoga križa imale pri izradbi Ženevskih konvencija o žrtvama rata (1949), kao i pri njihovoj ispravnoj primjeni.

Kapitulacija Osmanskog Carstva u Prvom svjetskom ratu – 1918.

Osmansko Carstvo je bilo tursko carstvo koje je 1299. godine osnovao Osman I. na Bliskom Istoku, koje je na vrhuncu moći kontroliralo teritorije u današnjoj Turskoj, jugozapadnoj Aziji, sjevernoj Africi i jugoistočnoj Europi između 14. i 20. stoljeća. U 16. i 17. stoljeću, Osmansko Carstvo bila je jedna od najjačih država na svijetu.

U prvoj polovici 19. stoljeća počinje opadati utjecaj carstva, a konačan udarac dobiva porazom u Prvom svjetskom ratu u koji je ušla u savezu s Njemačkom. Francuska i Velika Britanija prije su obećale stvaranje armenske države u istočnom dijelu Anatolije, što je osmanska vlast vidjela kao udar na teritorijalni integritet zemlje. Pod izgovorom preseljenja, veliki broj Armenaca je ubijen ili je umro od iscrpljenosti u sirijskoj pustinji. Sveukupno je između 1915. i 1917. ubijeno 1,5 milijun Armenaca. Turska vlada i danas službeno poriče genocid nad Armencima.

U kolovozu 1914. Turska je prešla na stranu Centralnih sila. Do kraja godine ratovala je s Rusijom bez teritorijalnih pomaka. U 1915. položaj Turske se pogoršao zbog ruskih pritiska na Kavkazu i u Kaspijskome moru, te britanskih pritiska u Iranu. Britansko-francuska desantna operacija na Dardanelima završila je u prosincu neuspjehom. U 1917. glavne borbe bile su u Mezopotamiji i Palestini u kojoj su Britanci potkraj godine osvojili Gazu, Jafu i Jeruzalem. U rujnu 1918. počela je britanska ofenziva u Palestini. Do kraja listopada osvojeni su Damask i Alep i presječene logističke prometnice turskih snaga u Mezopotamiji, što je dovelo do raspada turskih snaga u srednjoj Aziji.

Nakon rata sile Antante podijelile su teritorij carstva sporazumom u Sèvresu 1920. godine. Osmansko Carstvo izgubilo je sve teritorije izuzev Anatolije i Tracije. Teritorij današnje Turske podijeljen je u više dijelova.

Rat svijetova – Radio drama koja je uzdrmala svijet – 1938.

Na današnji dan Orson Welles je na radiju izveo Rat svjetova H. G. Wellsa tako uvjerljivo da je prestravio Ameriku.

Radio-drama od 30. listopada, Rat svjetova H.G. Wellsa, dovela je Wellesa na loš glas i donijela mu trenutnu slavu na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Nepredviđena kombinacija izvještaja i navika slušatelja da mijenjaju postaje tijekom stanki, stvorila je pomutnju među slušateljima. Među slušateljima koji su povjerovali vijesti o invaziji Marsovaca proširila se panika. Vijesti o nastaloj panici obišle su svijet, a prezirno ju je spomenuo i Adolf Hitler u jednom od svojih javnih nastupa nekoliko mjeseci kasnije. Wellesova sve veća slava privukla je Hollywood.

Njegov se prvi cjelovečernji film Građanin Kane (Citizen Kane, 1941), o sudbini novinskoga magnata (s aluzijama na W. R. Hearsta), kojega je sam tumačio, zbog mnogobrojnih elemenata – artističke montaže zvuka, složene narativne strukture, retorične uporabe dubinskih kadrova, osebujnih rakursa i ekspresionističkih kompozicija – smatra pretečom modernizma zvučnoga filma i često navodi kao najbolji film svih vremena.

Diego Armando Maradona, nogometaš – 1960.

Diego Armando Maradona (Villa Fiorito, Buenos Aires, 30. listopada 1960.), bivši argentinski nogometaš, svjetski prvak s Argentinom iz Meksika 1986., jedan od najboljih i najpopularnijih nogometaša svih vremena.

Bio je svjetski prvak s Argentinom iz Meksika 1986. Po ocu je talijanskih i indijanskih korijena, a po majci španjolskih i hrvatskih korijena.

Prezime mu je iz španjolske Galicije. Porijeklo s majčine strane Maradona vuče iz Dalmacije, djed mu je bio Mateo Kariolić podrijetlom s otoka Korčule. Stariju kćer Dalmu nazvao je po Dalmaciji.

Gustav Krklec, književnik 1977.

Gustav Krklec (Udbinja kraj Karlovca, 23. lipnja 1899. – Zagreb 30. listopada 1977.), hrvatski književnik, prevoditelj s ruskog, češkog i njemačkog, prvi predsjednik Društva hrvatskih književnih prevodilaca.

Djetinjstvo je proveo u Maruševcu, u Hrvatskom zagorju, što je ostavilo trajan trag u njegovu poetskom opusu. Gimnaziju je polazio u Varaždinu, Zagrebu i na Sušaku, a u Zagrebu je studirao filozofiju. Najvažniji dio Krklecova književnoga djela čine stihovi.

Njegovo antologijsko pjesništvo konciznog, neposrednog i jasnog izraza očituje vedrinu i životnu radost, ali i metafizičku tjeskobu. Pisao je i eseje, kritike, putopise, feljtone i aforizme. Mnogo je prevodio, najviše s ruskoga, njemačkog, ali i sa slovenskoga i češkoga jezika.

Krklec se bavio i takozvanom dnevnom kritikom. Posebno se ističu njegovi prijevodi Puškina, Prešerna i Brechta. Pod pseudonimom Martin Lipnjak napisao je niz kritičkih zapisa i eseja.

Matko Peić, slikar i književnik – 1999.

Matko Peić (Požega, 10. veljače 1923. – Zagreb, 30. listopada 1999.), hrvatski povjesničar umjetnosti, slikar i književnik. Pisao je putopise, eseje i feljtone.

Diplomirao je Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a od 1956. godine predavao je povijest umjetnosti na ALU. Gimnaziju je završio u Požegi, a Akademiju likovnih umjetnosti i Filozofski fakultet (povijest umjetnosti), u Zagrebu.

Studirajući u Parizu i Londonu usavršio je stručno znanje i stekao široku erudiciju povjesničara umjetnosti i književnika. Bavi se slikarstvom i piše poeziju i prozu. Iz područja likovne umjetnosti i književnosti objavio je velik broj eseja, feljtona, studija i kritika u gotovo svim našim časopisima.

Vrstan je stilist, lirski putopisac, dobar portretist.