NA DANAŠNJI DAN: Opsada Beča, Zrinjevac, Ivo Badalić, Otto Skorzeny, David Rockefeller, Dragutin Lerman, Anne Frank, Nelson Mandela, Venera 4, Boris Jeljcin, Gregory Peck, Luka Ritz

Turska opsada Beča – 1683.

Osmanlijski osvajači koji su iz Azije dobrano zakoračili u Europu, našli su se 12. lipnja 1683. s golemom vojnom silom ispred carskog Beča. Turci su vjerovali u uspjeh jer je austrijski dvor bio zaokupljen uređenjem odnosa s ugarskim velikašima i agresivnom politikom francuskog kralja Louisa XIV. na zapadnim granicama Njemačke.

Pod vodstvom velikog vezira Kara Mustafe Turci su najprije ratovali u Ugarskoj, a zatim su ostatak vojske usmjerili prema Beču. U prvom naletu Beč nije pao i Turci poduzimaju veliku opsadu austrijske prijestolnice. Položaj Beča bio je vrlo težak jer je za obranu imao 20-tak tisuća ljudi, a bečke utvrde nisu bile spremne za dugotrajnu opsadu. No, opkoljeni su se grčevito branili očekujući spas od Poljaka i Saksonaca s kojima je Austrija već prije sklopila savez protiv Turaka.

Mehmed IV

Kad su već snage branitelja bile na izmaku, u posljednjem trenutku na poprište bitke stupa poljski kralj Jan Sobjeski koji je zapovijedao združenim savezničkim snagama. Turci nisu izdržali iznenadnu navalu poljske konjice i saksonskih pješaka te su 13. rujna 1683. u paničnom bijegu napustili položaje, opsadno topništvo i šatore pune napljačkanog plijena, izgubivši oko 20 tisuća, što mrtvih što ranjenih vojnika.

Turski sultan Mehmed Četvrti toliko se zbog tog poraza razljutio da je naredio beogradskom paši da mu u Carigrad pošalje glavu Kara Mustafe. Sam je počeo skupljati novu vojsku s kojom je nakanio ponovo pod Beč. Do toga, međutim, nikada nije došlo. Poraz turske vojske bod Beča bio je posljedica trajnog opadanja i raspadanja turske vojno-feudalne države. Poslije poraza 1683. turska vojna sila stalno uzmiče pred koalicijskim protuosmanskim snagama koje čine vojske Austrije, Venecije, Poljske, Rusije i drugih zemalja.

Ivo Badalić, glumac – 1890.

Badalić, Ivo, hrvatski glumac i kazališni redatelj (Zagreb, 12. VI. 1890 – Zagreb, 20. XI. 1937). Član Drame HNK-a u Zagrebu 1907–20. S osnutkom Narodnoga kazališta za Dalmaciju 1920. otišao je u Split, a sljedeću kazališnu sezonu u HNK u Osijeku; od 1921. ponovno je u zagrebačkom HNK-u.

Ivo Badalić

Glumio je mlade ljubavnike u salonskom repertoaru i u Molièreovim komedijama. Ulogom Jaga (William Shakespeare, Otelo) 1919 (u režiji Branka Gavelle) započeo karijeru karakternoga glumca. Ostvario više vodećih uloga: Lenbach (Miroslav Krleža, U agoniji), Janković (August Šenoa i Milan Begović, Hrvatski Diogenes), Ignjat Glembay (Miroslav Krleža, Glembajevi), Lisandar (W. Shakespeare, San Ivanjske noći), Shylock (W. Shakespeare, Mletački trgovac), Julije Cezar (W. Shakespeare, Julije Cezar), Rank (Henrik Ibsen, Nora ili lutkina kuća), Kapetan (August Strindberg, Otac).

Glumio je i u prvim hrvatskim filmovima, Dama sa crnom krinkom (Robert Staerk, 1918) u produkciji Prvoga hrvatskoga kinematografskog poduzeća »Croatia« te Brišem i sudim (Arnošt Grund, 1919), U lavljem kavezu (A. Grund, 1920) i Kovač raspela (Heinz Hanus, 1920) u produkciji Jugoslavije, tvornice filmova d.d. Bavio se i kazališnom režijom.

Otto Skorzeny, nacistički specijalac za tajne operacije – 1908.

Otto Skorzeny, rođen u Beču 12. lipnja 1908., bio je austrijski časnik Waffen SS-a (Obersturmbannführer/potpukovnik), vođa njemačkih komandosa u 2. svjetskom ratu, poznat po oslobađanju Benita Mussolinija 1943. i neuspjelom lovu na Josipa Broza Tita 1944. godine.

Otto Skorzeny

Skorzenyjeve prve operacije bile su organiziranje neuspješnog pokušaja dizanja ustanka plemenskih vođa u Iranu (Operacija Franz), sudjelovanje u špijunskim aktivnostima protiv Britanaca u Nizozemskoj i razmatranje mogućnosti napada na sovjetska industrijska postrojenja iza Urala što je kasnije napušteno. U srpnju 1943. pozvan je, zajedno s još nekoliko istaknutih časnika, na razgovor kod Adolfa Hitlera u Glavni stožer. Među pozvanima on je bio izabran za operaciju pronalaženja i oslobađanja Benita Mussolinija, fašističkog diktatora kojeg su nove talijanske vlasti smijenile i zatočile. Skorzenyjev pomoćnik, general Karl Student, je bio obavješten da je Mussolini zatočen u zatvoru Maddalena kraj Sardinije, no uskoro otkrivaju da je potajno premješten u zimski sportski centar Grand Sasso na visini od 2000 metara.

Na takvoj visini nije bilo moguće iskočiti padobranima pa su se njemački komandosi morali spustiti avionima na malenom prostoru i teško pristupačnom terenu. Njemački stratezi su predviđali da će operacija biti potpuni promašaj. Usprkos svemu, 12. rujna 1943. komandosi su sletjeli i zauzeli hotel u kojem je Mussolini zatočen bez ijednog ispaljenog metka. Skorzeny je odmah sa Mussolinijem i jednim pilotom odletio na sigurno. Nekoliko dana kasnije i Mussolinijeva obitelj je prevezena na sigurno, a Hitler je postavio Mussolinija na čelo Talijanske Socijalne Republike. Nakon toga Skorzenyju je povjereno organiziranje hvatanja Josipa Broza Tita i uništenje vrhovnog zapovjedništva partizanskog pokreta otpora u Jugoslaviji. U svibnju 1944. u desantu na gradić Drvar njemačke snage pod zapovjedništvom generala Lothara von Rendulitza su uspjele uništiti većinu tamošnjih partizanskih snaga ali nisu uspjeli uhvatiti Tita. Otto Skorzeny umro je u Madridu, 5. srpnja 1975. godine.

David Rockefeller, američki bankar – 1915.

Američki bankar David Rockefeller, najmlađi sin Johna D. Rockefellera Mlađeg i jedini preživjeli unuk poznatog naftnog tajkuna Johna D. Rockefellera, utjecajni nasljednik multimilijarderskog obiteljskog biznisa i globalist s čvrstim vezama s Bilderberg grupom, Trilateralnom komisijom i Vijećem za vanjske odnose, rođen je 12. lipnja 1915. godine u New Yorku.

Obitelji Rockefeller većinu svojeg bogatstva duguje iznimno profitabilnom poslovanju nekadašnjeg Standard Oil-a; kompanije koja je zbog protuzakonitog stvaranja monopola bila 1911. godine odlukom vlasti SAD-a prisilno razdijeljena na 34 kompanije. Tijekom života David Rockefeller uspio je ostvariti utjecaj dostojan nasljeđa jedne od najmoćnijih kapitalističkih dinastija u povijesti, te ga drži do danas.

David Rockefeller

Tijekom Drugog svjetskog rata (1939.-1945.) služio je u vojnoj obavještajnoj službi, na poslovima vezanima uz gospodarsku špijunažu, a kraj rata je dočekao sa činom satnika. U tom je razdoblju bio sedam mjeseci akreditiran kao ataše kod Američkog veleposlanstva u Parizu.[5]

Od 1946. do 1981. godine bio je dužnosnik (od 1969. do 1980. glavni izvršni direktor) u Chase Manhattan Bank (danas JP Morgan and Chase Bank), vodećoj svjetskoj banci i uporištu dinastije Rockefeller iz vremena Standard Oil-a.

Slično kao što poslovanje dinastije Rockefeller – koja u najvećoj mjeri nastoji zaslužiti povjerenje američke i svjetske javnosti vrlo obilnim humanitarnim donacijama – stoji i nakon 1911. godine pod stalnom sumnjom je li doista propustila tajno koordinirati poslovanje kompanija koje su nastale razbijanjem njihovog globalnog naftnog monopola (među tim kompanijama je, primjerice, Saudi Aramco, glavni akter u crpljenju nafte u Arapskom zaljevu, te – prema procjeni “Financial Timesa” iz 2010. god. – najvrjednija kompanija na svijetu, tako i javno poznate aktivnosti Davida Rockefellera izazivaju nedoumice u pogledu ciljeva i dosega povezivanja financijske i političke moći, koju on uspješno provodi.

David Rockefeller je 1954. godine pokrenuo Bilderberg grupu, gdje se do danas neprikosnoveno odlučuje o pozivanju novih članova, a 1973. godine osnovao je Trilateralnu komisiju. Utjecaj tih udruženja na svjetska kretanja je velik, ali ne do kraja prepoznatljiv.

Dragutin Lerman, hrvatski istraživač i putopisac – 1918.

Poznati hrvatski istraživač Dragutin Lerman umro je u 54. godini, 12. lipnja 1918., iscrpljen od malarije i posljedica tropskih groznica. Lerman je bio sudionik Stanlayevih ekspedicija u porječje Konga, sudjelovao je u pregovorima i sklapanjima sporazuma s domorodačim poglavicama.

Dragutin Lerman

Kao generalni tajnik belgijske vlade za istočni Kongo (današnji DR Kongo) uspostavio je belgijsku kolonijalnu upravu. Jedan od slapova na rijeci Kwilu nazvao je Zrinski Chutes – Slapovi Zrinskih. Darovao je Hrvatskom narodnom muzeju vrijednu zbirku predmeta naroda istočnog Konga (sada u Etnografskom muzeju u Zagrebu). Njegov dnevnik pretvoren je u dvije knjige. Prvu, objavljena 1891. pod nazivom Dnevnik iz Afrike, napisao je i tiskao njegov prijatelj iz Požege, Julije Kempf, kojeg je Lerman obavještavao o tijeku ekspedicije.

Druga knjiga je objavljena 1894. pod nazivom Novi dnevnik iz Afrike. Lerman je inspirirao dvojicu drugih hrvatskih istraživača Mirka i Stjepana Seljana koji su kartografirali Afriku i Južnu Ameriku početkom 20. stoljeća. Umro je u Kreševu, gdje se još može vidjeti njegov spomenik.

Anne Frank, spisateljica – 1929.

Anne Frank

Frank, Anne (pravo ime Annelies Marie), nizozemska spisateljica njemačko-židovskoga podrijetla (Frankfurt na Majni, 12. VI. 1929 – koncentracijski logor Bergen-Belsen, V. 1945).

Napisala vjerojatno najpoznatiji dnevnik XX. stoljeća. God. 1933. prebjegla u Amsterdam s roditeljima, s kojima je skrivena provela i ratne godine do 1944., kada su ih otkrili Nijemci i odveli u koncentracijski logor u kojem je cijela obitelj, osim oca, izgubila život.

Njezin dnevnik (poznat kao Dnevnik Anne Frank) pronađen je nakon oslobođenja Nizozemske u stanu u kojem se obitelj skrivala, a prvi je put objavljen pod naslovom Stražnja kuća (Het achterhuis, 1947); on svjedoči o životu djevojčice u pubertetu pod nemogućim okolnostima ilegale. Nakon izdanja u izvornom obliku, dnevnik je prerađen za kazalište, a po njemu je (1959) snimljen i film. Frank je pisala i pripovijetke i bajke za djecu. Ostali, posmrtno objavljeni radovi: Sjećaš li se? Pripovijetke i bajke (Weet je nog? Verhalen en sprokjes, 1949), Pripovijetke o stražnjoj kući (Verhalen rondom het achterhuis, 1960).

Nelson Mandela osuđen na doživotni zatvor – 1964.

Južnoafrički aktivist protiv apartheida i vođa Afričkog nacionalnog kongresa (ANC) Nelson Mandela, 12. lipnja 1964. godine osuđen je na doživotnu robiju zbog sabotaže. Mandela se kao student 1942. priključio Afričkom nacionalnom kongresu, organizaciji koja se borila za prava većinskog crnog stanovništva u Južnoj Africi.

Nelson Mendela

Kasnije je postao jedan od glavnih organizatora u početku nenasilne borbe protiv apartheida, no nakon što te mjere nisu polučile rezultate, Mandela je postao uvjeren da jedino oružana borba može srušiti apartheid. Organizirao je vojno krilo ANC-a i započeo kampanju sabotaža, ali prije nego što se ona intenzivirala, on i njegovi drugovi su uhapšeni i osuđeni na doživotni zatvor. Iako je u zatvoru bio izoliran, njegovo dugogodišnje robijanje postalo je simbol borbe protiv apartheida, a vlada Južne Afrike našla se pod sve većim pritiskom da ga pusti na slobodu. 1990. Mandela je pušten i s tadašnjim južnoafričkim predsjednikom Frederikom W. De Klerkom započeo pregovore s ciljem mirnog okončanja apartheida i prijenosa vlasti na crnačku većinu.

Za te su napore Mandela i De Klerk 1993. dobili Nobelovu nagradu za mir. ANC je 1994. dobio izbore i Mandela je proglašen za prvog crnog predsjednika Južne Afrike, a tu dužnost je obavljao do 1999. Iako je njegov mandat bio obilježen dramatičnim porastom stope kriminala i epidemijom HIV-a, mnogi hvale njegovu politiku nacionalnog pomirenja i vjernost demokratskim institucijama. Nakon odlaska s vlasti posvetio se humanitarnom radu i postao jedna od najpopularnijih ikona suvremenog svijeta, a mnogi ga drže jednim od rijetkih univerzalnih moralnih autoriteta u današnjem svijetu.

Lansirana Venera 4, prva svemirska letjelica koja je uspješno ušla u atmosferu nekog drugog planeta – 1967.

Dana 12. lipnja 1967. godine lansirana je sovjetska svemirska misija Venera 4, prva svemirska letjelica koja je uspješno ušla u atmosferu nekog drugog planeta i prikupljene podatke poslala znanstvenicima na Zemlji. Lansirana je prema Veneri raketom Tyazheliy Sputnik (67-058B) s ciljem da prikupi podatke o njenoj atmosferi. Na cilj je stigla u listopadu i uspješno u atmosferi ispustila dva termometra, barometar, radijski visinomjer, atmosferski mjerač gustoće, 11 plinskih analizatora i dva radijska odašiljača.

Glavni dio letjelice u sebi je nosio i magnetometar, detektor kozmičkog zračenja, Lyman-alpha spektrometre za detekciju atoma dušika i vodika, te detektore solarnog vjetra. Ona se nakon slanja prvih podataka na Zemlju padobranom počela spuštati kroz atmosferu prema površini, no temperatura znatno viša od očekivane i nevjerojatan pritisak uništili su sondu prije nego je dospjela na površinu, a isto se dogodilo i kasnijim sondama s Venere 5 i 6. No, unatoč ‘prisilnom slijetanju’ Venera 4 prikupila je neprocjenjive podatke, prvu kemijsku analizu Venerine atmosfere, za koju se ispostavilo da se sastoji od ugljičnog dioksida i malog postotka dušika, te je uspješno izmjerila temperaturu i gustoću atmosfere za koje se ispostavilo da su mnogo više nego se ranije vjerovalo.

Boris Jeljcin izabran za predsjednika Ruske Federacije – 1991.

Boris Jeljcin

Dana 12. lipnja 1991. godine Boris Nikolajevič Jeljcin izabran je za prvog predsjednika Ruske Federacije. Skupina vodećih ortodoksnih komunista tada je pokušala uz pomoć vojske državnim udarom zaustaviti Jeljcinov pohod ka vlasti.

No, uz svestranu podršku naroda puč je neslavno propao, a u trenucima najteže krize Jeljcin se obratio masi s oklopnog transportera i u oštrom govoru pozvao narod i vojsku na utemeljenje nove, samostalne i suverene Rusije.

Krajem kolovoza 1991. godine Jeljcin je potpisao dekret o zabrani djelovanja KPSS-a i konfiskaciji partijske imovine, a početkom prosinca iste godine, uz potporu predsjednika parlamenata Ukrajine i Bjelorusije, Kravčuka i Šuškeviča, Sovjetski Savez bio je izbrisan s političke karte svijeta. Jeljcin je dužnost predsjednika Rusije obnašao do 31. prosinca 1999. godine.

Gregory Peck, glumac – 2003.

Peck, Gregory (puno ime Eldred Gregory Peck), američki filmski i kazališni glumac (La Jolla, 5. IV. 1916 – Los Angeles, 12. VI. 2003). Za glumu se zainteresirao studirajući na sveučilištu Berkeley; nastupao u putujućoj kazališnoj družini, zatim učio glumu u newyorškome Neighborhood Playhouse. U New Yorku je s uspjehom debitirao 1942., od 1944. angažiran u Hollywoodu.

Gregory Peck

Visok, privlačiv, utjelovljujući iskrenost, dobronamjernost i moralnu čvrstoću, ubrzo je postao jedan od najpopularnijih američkih glumaca u obnovljenom tipu mladića iz susjedstva, često u likovima nepokolebljivih idealista, npr. u Ubiti pticu rugalicu (To Kill a Mockingbird, 1962) Roberta Mulligana, za koji je bio nagrađen Oscarom, ali i u romantičnim likovima u filmovima s izrazito ljubavnom pričom, npr. u paru s A. Gardner (Snjegovi Kilimandžara), pa s A. Hepburn (Praznik u Rimu). Popularnost je održavao sve do polovice 1970-ih. Bio je još četiri puta nominiran za Oscara. Bio je predsjednik Američkoga filmskog instituta, Američke akademije filmske umjetnosti, dobitnik niza odlikovanja i nagrada za životno djelo te Oscara za humanitarno djelovanje.

Bio je jedan od najpopularnijih filmskih zvijezda studija 20th Century Fox, od četrdesetih do šezdesetih, a nastupao je sve do devedesetih. Jedna od njegovih najpoznatijih uloga bila je ona Atticusa Fincha u filmskoj verziji Ubiti pticu rugalicu iz 1963., za koju je dobio Oscara.

Luka Ritz – 2008.

Luka Ritz (Zagreb, 22. travnja 1990. – Zagreb, 12. lipnja 2008.) tragično je preminuli zagrebački maturant.

Rođen je u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu. Bio je pred polaganjem mature u srednjoj Grafičkoj školi. Dana 1. lipnja 2008. vraćajući se u kasnim večernjim satima kući zajedno s kolegom, brutalno je pretučen na zagrebačkom Mostu slobode, kraj Bundeka. Od zadobivenih ozljeda, umro je nekoliko dana kasnije, 12. lipnja 2008.

Istraga mjesecima nije otkrila napadače, unatoč objavljenim fotorobotima i iskazima prolaznika koji su vidjeli napadače. U studenome iste godine, čak 5 mjeseci od ubojstva, uhićena su petorica maloljetnika i mlađih punoljetnika koje se sumnjiči da su sudjelovali u cipelarenju i premlaćivanju Luke i njegovog kolege, zbog čega je Luka kasnije preminuo. Nakon smrti, Lukini organi su donirani pacijentima i transplantirani.

Luka Ritz

Lukina smrt izazvala je šok i glasno odjeknula u cijeloj Hrvatskoj. Postao je simbol borbe protiv uličnog nasilja koje je znatno poraslo u cijeloj državi. Održani su razni koncerti, mirni prosvjedi i manifestacije u čast preminulom maturantu. Zagrebački sastav Adastra snimio je spot i pjesmu “Surovi grade” posvećenu upravo Luki, koja tematizira borbu protiv nasilja. Također se na koncertima pridružuje i Lukina grupa Shangri La.

Lukini roditelji Suzana i Reno Ritz su bili prisutni na koncertima i izjavili da se žele pridružiti borbi protiv uličnog nasilja i nasilja u školama, da Lukina smrt ne bude uzaludna, i poručili da širimo ljubav, toleranciju i mir.

Svake se godine u lipnju, počevši od 2009., nagrađuju osnovne i srednje škole u Hrvatskoj te njihovi učenici za promicanje tolerancije i škole bez nasilja. Oni učenici koji osvoje nagradu dobit će godišnju stipendiju, oko tisuću kuna svaki mjesec.

Centar za pružanje usluga u zajednici “Savjetovalište Luka Ritz” je osnovan 2014. godine, a sa stručnim radom započeo je u studenome 2017. godine. Djelatnost Centra Luka Ritz obuhvaća savjetovanje i psihosocijalnu podršku djeci, mladima i njihovim roditeljima, a s ciljem pomoći pri prevladavanju poteškoća kod djece i mladih, prevencije nasilja i drugih oblika rizičnih ponašanja, pomoći djeci uključenoj u vršnjačko nasilje, unapređenja socijalnih vještina djece i mladih te unapređenja roditeljskih vještina. Centar u radu naglasak stavlja na prevenciju i sprečavanje, odgađanje ili umanjivanje rizičnih čimbenika koji kod djece i mladih povećavaju vjerojatnost nastanka problema u ponašanju.

Svjetski dan borbe protiv dječjeg rada

Trenutno je u dobi od 5 do 14 godina u svijetu prisiljeno raditi oko 218 milijuna djece, od čega 122 milijuna na području Azije, prema podacima Nezavisnog hrvatskog sindikata. Njih 70% radi u poljoprivrednom sektoru, a ostatak u industriji, uslužnom sektoru, rudnicima, kamenolomima i kućanstvima. Na opasnim poslovima u uvjetima koji su izrazito štetni ili opasni za njih radi 132 milijuna djece. Dječje roblje postaje čak 1.2 milijuna djece kao žrtve prodaje, uključujući i tek rođene bebe. 300.000 djece nose oružje i bore se u ratovima diljem svijeta. Mlađe od 10 godina je 73 miljuna zaposlene djece, a svake godine od posljedica nesreća na radu umre oko 22.000 djece.

Svjetski dan borbe protiv dječjeg rada obilježen je prvi puta 2002. godine, u organizaciji Međunarodne organizacije rada, s ciljem podizanja svijesti i pokretanja akcija u svijetu protiv dječjeg rada i zapošljavanja djece tražeći potporu pojedinih vlada, socijalnih partnera, civilnog društva, kao i medija u kampanji protiv svakog oblika izrabljivanja djece. Upravo je dječji rad posljedica, ali i jedan od uzroka siromaštva koji pogoduje povećanju nejednakosti i diskriminacije u društvu.