NA DANAŠNJI DAN: Niccolò Machiavelli, Galileo Galilei, Vjekoslav Klaić, Jean-Paul Sartre Tomislav Tanhofer, Saša Britvić, Hrvatska – Argentina 3:0

Niccolò Machiavelli, filozof – 1527.

Machiavelli Niccolò, talijanski politički teoretičar i književnik (Firenca, 3. V. 1469 – Firenca, 21. VI. 1527). Humanistički odgojen, bio je i praktičar i izvorni mislilac. U službi Firentinske Republike (1498) bio je tajnik Druge kancelarije (za unutarnje i vanjske poslove i rat).

Machiavelli je sudjelovao u ratu protiv Pise, putovao u Francusku i Tirol, slijedio pokrete i uspon Cezara Borgije. Bila mu je povjerena i organizacija nove vojske iz naroda, koja je trebala isključiti pogubnu praksu plaćeničkih družina, no u tome nije postigao uspjeh. U Firenci su Medici ponovno bili na vlasti 1512., pa je Machiavelli izgubio službu, bio konfiniran, zatvoren i mučen. Od tada se posvetio uglavnom književnom radu.

Novi gospodari povjerili su mu pisanje firentinske povijesti, što mu je otuđilo republikanske prijatelje, pa se druga republika nije koristila njegovim uslugama (1527). – Za prisilne političke neaktivnosti (1512–20) napisao je glavna djela. Poput mnogih suvremenika, i on je posegnuo za antičkim uzorima, ali kao genijalan predstavnik renesansne epohe nadahnjivao se u prvom redu istinom o stvarima, a ne teološkim i etičkim konstrukcijama. U političkoj zbilji tražio je unutrašnju zakonitost i tako uspostavio politiku kao autonomnu disciplinu utemeljenu na promatranju, iskustvu i osobnoj interpretaciji. U povijesti je otkrio pojedinca s njegovom krjepkom vrlinom, ali i strastima i egoizmom; državni organizam (republikanski ili monarhijski) kao autonoman sustav usmjeren dobru većine; političku praksu kojoj je viši cilj – interes države, kojemu je podvrgnuto sve, pa i religija. Svoje je misli najbriljantnije izložio u raspravi Vladar (Il Principe, 1513), u kojoj govori o potrebi čvrste, apsolutne monarhije, savjetuje kneza i zauzima se za jedinstvo Talijana protiv stranih osvajača.

Machiavelli je postao poznat izvan granica domovine, a njegov je Vladar imao znatan utjecaj na mnogim apsolutističkim dvorovima. Protureformacija je napadala njegov nauk, a isusovci i protestantski pisci polemizirali su s njim, ali su pomalo prihvaćali teoriju o državnom probitku. Prosvjetitelji i romantici vidjeli su u njemu rodoljuba i demokrata koji je prikriveno razotkrivao apsolutizam. Po Machiavellijevu imenu nastao je pojam makijavelizam, kojim se pretežito označava beskrupuloznost u postizanju osobnih ili općih ciljeva.

Galileo Galilei: Ipak se kreće! – 1633.

Na današnji je dan davne 1633. godine legendarni Galileo Galilei bio prisiljen od strane Inkvizicije da prokle, prezre i da se odrekne svojih kopernikansko heliocentričnih stavova, sve kako bi izbjegao lomaču kao Giordano Bruno tridesetak godina ranije. Navodno je Galileo u trenutku smrti promrmljao “Eppur si muove”(Ipak se kreće), iako se odrekao svih tvrdnji o heliocentričnom sustavu.

Galilei je talijanski matematičar, fizičar, astronom i filozof. Nakon završenih medicinskih studija, posvetio se proučavanju geometrije i Arhimedovih djela, te postao jedan od najvećih fizičara i astronoma.

Izumom dalekozora započelo je plodno razdoblje Galileijevih astronomskih istraživanja i došla jedno za drugim značajna otkrića: Mliječna staza pokazala se kao golem skup zvijezda slaba sjaja; Mjesečeva površina pokazala se izbrazdanom dolinama i brjegovima; oko Jupitera kruže četiri satelita; Venera pokazuje faze kao i Mjesec; na Sunčevoj površini vide se pjege.

Veličina Galileijeva nije u njegovu izumu, iako se može smatrati najvećim fizičarem svojega doba, nego u tome što je dalekozor usmjerio prema nebu. Prva svoja astronomska otkrića objavio je 1610. u djelu Vjesnik zviježđa (lat. Siderius nuncius). Zalaganje za Kopernikov sustav, kao jedini točan i istinit, dovelo je Galileija u sukob s crkvenim naučavanjem, pa mu je odlukom Inkvizicije 1616. bilo zabranjeno naučavanje da se Zemlja giba oko Sunca i da je ono središte svijeta. Iako je obećao da će odustati od svojeg uvjerenja, nije mogao, potaknut otkrićima do kojih je došao, odustati od znanstvene istine.

Vjekoslav Klaić, hrvatski povjesničar i pisac – 1849.

Vjekoslav Klaić rođen je u Garčinu 21. lipnja 1849. godine. Bio je hrvatski povjesničar, pisac i rektor zagrebačkog Sveučilšta. Budući da mu je majka bila Njemica, Klaić je odgajan u njemačkome duhu i jeziku.

Školovao se u Varaždinu i Zagrebu. U Beču je studirao povijest i zemljopis, a poslije završenoga studija više od pedeset godina službovao je kao profesor, u početku gimnazijski, a od 1893. na Zagrebačkome sveučilištu. Uz manje prjekide ostaje na katedri opće povijesti do 1922. godine kada je umirovljen.

Godine 1896. postao je pravim članom JAZU/HAZU, a bio je i počasni doktor praškoga sveučilišta i vanjski član Češke akademije znanosti. Surađivao je u pravaškom tjedniku Hrvatska lipa, a bio je dugogodišnji urednik Vienca (1882.-1889.) te istodobno i osnivač orkestra i dirigent, promičući hrvatsku glazbu. Godine 1892. pokrenuo je i uređivao glazbeni časopis Gusle. Pisao je i uspjele pripovijetke i političke članke u hrvatskom duhu. Monumentalno historiografsko djelo Povijest Hrvata, objavljeno kod Kuglija u pet knjiga, nije, na žalost, uspio završiti. Umro je u Zagrebu, 1. srpnja 1928. godine.

Sartreova misao o slobodi – 1905.

Dana 21. lipnja 1905. u Parizu se rodio Jean-Paul Sartre. Nakon II. svjetskog rata, kroz egzistencijalizam, postao je vodećom figurom europske inteligencije. Ovaj je francuski mislilac svojim opusom, koji se protezao od filozofije, proze do drame, imao snažan utjecaj na društveno-politički život svoga vremena te na svoje brojne suvremenike.

«Čovjek mora pronaći smisao vlastitog života. Prije svega, sam ga mora osmisliti, jer tko će to inače učiniti za njega u vremenu kada religija prestaje biti oslonac?» – ovo je jezgra filozofije Jean-Paula Sartrea o kojoj je stalno promišljao u svim svojim djelima.

Sami smo, uvijek. Ljude ništa ne može spasiti od njih samih, čak ni dokaz postojanja Boga. No, ipak, kada Sartre tvrdi kako Bog ne postoji, tada je čovjek slobodan preuzeti odgovornost za samoga sebe. A kada vlastiti život uzme u svoje ruke, čovjek je tek tada slobodan.

Sartre je pisao i razmišljao i o svjetskoj politici i problematici. Nakon II. svjetskog rata bio je snažan zagovornik pokreta oslobođenja Trećeg svijeta te zagovornik komunizma. Diktatori Kine, Kube ili SSSR-a smatrali su ga svojim angažiranim zastupnikom. Prema mišljenju kritičara, svojim je političkim angažmanom diskreditirao svoju filozofiju.

Saša Britvić, dirigent – 1965.

Saša Britvić (Zagreb, 21. lipnja 1965. – Zagreb, 10. listopada 2015.) bio je hrvatski dirigent, glazbeni pedagog, jedan od utemeljitelja Hrvatskog baroknog ansambla i Hrvatskoga komornoga orkestra te Cantus Ansambla pri Hrvatskom društvu skladatelja. Bio je i organizator raznih glazbenih priredba i festivala u Hrvatskoj. Sin je poznatog pjesnika, novinara i tekstopisca Drage Britvića.

Tijekom uspješne umjetničke karijere ravnao je mnogim orkestrima i ansamblima u Hrvatskoj i inozemstvu, primjerice Zagrebačkom filharmonijom, zborom i orkestrom Opere HNK u Zagrebu, Simfonijskim orkestrom i zborom Hrvatske radiotelevizije, Varaždinskim komornim orkestrom, Simfonijskim puhačkim orkestrom OSRH, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Hrvatskim komornim orkestrom, Splitskim komornim orkestrom, orkestrom Opere HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, Slovenskom filharmonijom, Sarajevskom filharmonijom, Državnim simfonijskim orkestrom i Akademskim državnim zborom » Mihail Ivanovič Glinka« iz Sankt-Peterburga, Simfonijskim orkestrom Emilia Romagna iz Parme, ansamblom Icarus, Orkestarom mladih Europe, Orkestrom zaklade »Yehudi Menuhin«, Orkestrom Alpe-Adria itd.

Saša Britvić bio je jednako uspješan i kao operni dirigent, pa stoga značajno poglavlje njegove umjetničke karijere čini i suradnja s mnogim najznačajnijim opernim pjevačima današnjice, primjerice Joséom Carrerasom, Pierom Capucillijem, Grace Bumbry, Ružom Pospiš Baldani, Dunjom Vejzović, Elenom Obrazcovom, Katjom Ricciarelli i mnogim drugima. Bio je dugogodišnji stalni vanjski suradnik Opere Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu.

Tragično je preminuo u Zagrebu 10. listopada 2015. u 51. godini života.

Od 1994. bio je angažiran kao predavač, a od 1996. kao docent na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Tomislav Tanhofer, hrvatski glumac i redatelj – 1971.

Dana 21. lipnja 1971. godine u Splitu je umro Tomislav Tanhofer, hrvatski glumac i redatelj. Tanhofer je bio jedan od najsvestranijih kazališnih ljudi: dramski i karakterni glumac, studiozan redatelj modernoga tipa, teatrolog, pisac članaka i eseja o kazalištu, prevoditelj dramskih djela, pedagog, predavač, umjetnički voditelj u nekoliko kazališta.

Nakon studija u Beču i Zagrebu, gdje je studirao filozofiju i pratio kazališni život, stupio je 1922. u Narodno kazalište u Osijeku. Uskoro je postao i urednik osječkog Kazališnog lista. Zatim postaje član ansambla Kazališta dunavske banovine, potom Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, a nakon Drugoga svjetskog rata u Beogradu i na kraju u Splitu postaje direktor Drame.

Kao glumac Tanhofer je, uz ostale, ostvario uloge Hamleta, Kneza Miškina u Idiotu Dostojevskog, Krležine: Leona, Križovca, Urbana i druge. Od važnijih redateljskih ostvarenja ističu se: Hamlet i Hasanaginica još prije Drugoga svjetskog rata, te Antigona, Kralj Edip, Fedra, Candid, Putnik bez prtljage, Don Carlos, Braća Karamazovi i Glorija, a posebice je važno Tanhoferovo uprizorenje Eshilove Orestije na Splitskim ljetnim igrama.

Od važnijih redateljskih ostvarenja ističu se Hamlet i Hasanaginica još prije Drugoga svjetskog rata, te Antigona, Kralj Edip, Fedra, Candid, Putnik bez prtljage, Don Carlos, Braća Karamazovi i Glorija. Posebice je važno Tanhoferovo uprizorenje Eshilove Orestije na Splitskim ljetnim igrama.

Hrvatska nogometna reprezentacija veličanstveno pobijedila Argentinu rezultatom 3-0 – 2018.

Hrvatska nogometna reprezentacija u svom je drugom nastupu na Svjetskom prvenstvu u Nižnjem Novgorodu svladala aktualnog svjetskog doprvaka Argentinu s visokih 3-0 (0-0) i tako s drugom pobjedom u dva nastupa osigurala prolazak u osminu finala.

Strijelci za Hrvatsku bili su Ante Rebić (53), Luka Modrić (80) i Ivan Rakitić (90+1).

U prvih 45 minuta Argentina je imala 56 posto lopte u svom posjedu, ali nije uputila niti jedan udarac u okvir gola. Marcelo Brozović sjajno je zatvorio ponajboljeg svjetskog igrača Lionela Messija, pa su igru argentinske momčadi morali voditi Mascherano i Perez.