NA DANAŠNJI DAN: Najsmtonosniji potres u povijesti svijeta, Stendhal, Édouard Manet, Andrija Mohorovičić, braća Seljan, Franjo Hanaman

Dana 23. siječnja 1899. pješačenjem od Karlovca do Trsta počela je velika pustolovina braće Mirka i Steve Seljana koja ih je proslavila kao istraživače nepoznatih krajeva Afrike i Južne Amerike

Potres u Kini – 1556.

Najstrašniji potres koji je ikada pogodio čovječanstvo zbio se 23. siječnja 1556. godine u kineskoj pokrajini Shaanxi i odnio je 830 tisuća ljudskih života, što je više no što grad Zagreb ima stanovnika.

Moderne procjene, na temelju geoloških podataka, procjenile su jačinu potresa na oko 8.0 na Richtervovoj ljestvici u trenutku magnitude ili XI na Mercallijevoj ljestvici. Iako je to najsmrtonosniji potres (drugi najsmrtonosniji, Tangshan potres 1976., koji je također pogodio Kinu 400 godina kasnije, usprkos velikim štetama odnio je “samo” 250.000 života

Marie-Henri Beyle Stendhal, francuski romanopisac i pripovjedač

Dana 23. siječnja 1783. rođen je Marie-Henri Beyle Stendhal, francuski romanopisac i pripovjedač, jedan od književnih velikana prve polovice 19. stoljeća. Stedhal je poznat po oštroj psihološkoj analizi svojih likova, zbog čega ga se smatra i najranijim realistom, a što je vidljivo u njegovim romanima Crveno i crno te Parmski kartuzijanski samostan.

Marie Henri Beyle rodio se u Grenobleu kao potomak imućne buržoaske obitelji. Još kao dijete je ostao bez majke i nije podnosio konzervativnog oca ni odgojitelja patera Raillanea kao ni pospani ambijent rodnog Grenoblea. Iz amoniziteta prema ocu simpatizira jakobince. U ranoj mladosti raskida s Crkvom i religijom i okreće se enciklopedistima i Shakespeareu.

Godine 1799. Stendhal odlazi u Pariz s namjerom da studira na Politehničkoj školi, ali na nagovor rođaka zapošljava se u Ministarstvu rata, u intendanturi (1800.). Nakon dugogodišnjeg boravka u Italiji daje ostavku na službu, živi nesređeno, mijenja ljubavnice (glumicu Melany Guilbert slijedi u Marseille) i uzalud pokušava napraviti karijeru u trgovini. Godine 1806. reaktivira se i kao oficir Napoleonove armije kreće u Njemačku gdje izbliza prati Bonapartine uspjehe (bitka kod Jene, trijumfalni ulazak u Berlin). Tri godine kasnije (1809.) boravi u Austriji (Beč, Linz), a naredne 1810. imenovan je auditorom u Državnom vijeću. Dvije godine kasnije (1812.) polazi s Velikom Armijom u Rusiju. Poslije Napoleonova pada i povratka Burbona, svjestan da poniženje čeka svakog bonapartistu sklanja se (1814.) u Milano. U Italiji je našao svoju novu i pravu domovinu, koju je strastveno zavolio još za prvog boravka. Godine provedene u Milanu (1814. – 1821.) smatra najsretnijim razdobljem svog života. Iz Milana ga je protjerala austrijska policija pod sumnjom da šuruje s karbonarima te se 1821. godine vraća u Pariz. Poslije Srpanjske revolucije imenovan je konzulom u Trstu (1830.), a malo zatim konzulom u Civitavecchiji (1831. – 1841.). Prije smrti zatražio je da mu na grob uklešu riječi: “Arrigo Beyle milanese””.

Édouard Manet, francuski slikar i grafičar

Dana 23. siječnja 1832. rođen je Édouard Manet, francuski slikar i grafičar, jedan od začetnika modernog slikarstva. Rođen je u Parizu, kao sin visokog zvaničnika francuske vlade, u obitelji koja je htjela da se bavi pravom.

No, ujak ga je od malena vodio u Louvre, te ohrabrio da se počne baviti slikarstvom. Nakon što nije prošao na ispitu za mornaricu, bio je učenik akademskog slikara Thomasa Couturea.

Kopirao je djela velikih majstora u Louvreu, a na putovanjima kroz Njemačku, Italiju i Nizozemsku na njega su utjecali nizozemski slikar Frans Hals i španjolski Diego Velázquez i Francisco Goya. Najviše je slikao teme koje su tada bile prisutne u realizmu, a to su bili prosjaci, pjevači, cigani, ljudi u kafićima i sl. Prihvatio je izravnu i smjelu slikarsku tehniku u realističnom tretmanu svojih motiva.

Proslavio se slikama Olimpija i Doručak u travi, koje su nakon prvog izlaganja u javnosti početkom druge polovice 19. stoljeća svojim temama i kompozicijom izazvale kulturni skandal. Doručak na travi prikazuje piknik u šumi s nagom ženskom figurom u sjedećem položaju u društvu dva obučena muškarca, što je trenutačno privuklo ogromnu pažnju, ali je doslovno bilo diskreditirano od kritike. Manet biva proglašen vođom od strane mladih umetnika, i postaje središnja figura u sporu između akadememizamakademskog slikarstva s jedne, i buntovničke umjetničke grupe slikara, s druge strane. Manet ipak postaje priznat od strane zvaničnog Salona 1864. godine, koji mu priznaje dve slike, i 1865. godine on izlaže „Olimpiju“, portret nage žene zasnovan na Tizianovom prikazu Venere. Ova slika ponovo izaziva veliku pozornost, i protest akademskih krugova zbog takozvanog „neortodoksnog realizma“.

Andrija Mohorovičić, hrvatski geofizičar

Dana 23. siječnja 1857. rođen je Andrija Mohorovičić, hrvatski geofizičar. Istaknuti je hrvatski znanstveni radnik na području meteorologije i seizmologije, s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Rođen je u Voloskom kraj Opatije. Tamo je završio osnovnu školu, a gimnaziju u Rijeci.

Studij matematike i fizike Filozofskog fakulteta u Pragu upisao je 1875. Po završenom studiju predavao je najprije na gimnaziji u Zagrebu (1879-1880), zatim na realci u Osijeku, te od 1882. god. na Nautičkoj školi u Bakru. Na vlastitu molbu 1891. godine premješten je na realku u Zagrebu, gdje 1. siječnja 1892. postaje i upraviteljem tadašnjega Meteorološkog opservatorija na Griču. Za doktora filozofije promoviran je na zagrebačkom Sveučilištu 1893. god. na osnovi disertacije O opažanju oblaka, te o dnevnom i godišnjem periodu oblaka u Bakru. Ubrzo se habilitira za privatnog docenta, a 1910. godine postaje naslovnim izvanrednim sveučilišnim profesorom, te je od 1893. do 1917/18. god. na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu predavao kolegije s područja geofizike i astronomije.

Već je 1893. godine dopisni član, a 1898. god. pravi član tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Od 1918. do 1922. godine bio je tajnik njezina Matematičko-prirodoslovna razreda. Potkraj 1921. godine umirovljen je, a preminuo je u prosincu 1936. god. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj. Njemu u čast 1996. godine asteroid s rednim brojem 8422 dobio je naziv – 8422 Mohorovicic.

Počela putovanja braće Seljan

Dana 23. siječnja 1899. pješačenjem od Karlovca do Trsta počela je velika pustolovina braće Mirka i Steve Seljana koja ih je proslavila kao istraživače nepoznatih krajeva Afrike i Južne Amerike. Rođeni su u Karlovcu – Mirko 5. travnja 1871., a Stjepan ili Stevo, mlađi je nekoliko godina – rođen je 19. kolovoza 1875. Poneseni knjigama o nepoznatim krajevima, dva su se brata 23. siječnja 1899. uputila u Trst, želeći prokrstariti svijetom.

U Trstu su se ukrcali na brod koji je plovio u Afriku. Nakon mnogih nedaća stigli su u Abesiniju gdje ih je car Menelik Drugi imenovao povjerenicima u državnoj upravi. Braća Seljan istražuju područja Rudolfova i Stefanijina jezera, te obavljaju prva geomorfološka, klimatološka i etnografska istraživanja toga kraja. Nakon neuspjele antibritanske intervencije u Burskom ratu, braća Seljan vraćaju se u domovinu s bogatom etnografskom zbirkom.

No, bio je to samo kraći predah velikih putnika. Nakon godinu dana već pakiraju opremu i 1903. kreću u Južnu Ameriku. Ondje su organizirali nekoliko ekspedicija u nepoznata područja. Prvi su odredili položaj slapova Salto de Guayara, utvrdili su tok nekoliko južnoameričkih rijeka i prikupili važnu dokumentaciju o životu domorodačkih plemena. Braća Seljan istražuju i nalazišta kaučuka i zlata, te način njihove eksploatacije u nepristupačnim i negostoljubivim područjima.

Njihova najvažnija zamisao, projekt spajanja Atlantskog i Tihog oceana kanalom koji se nadovezivao na rijeku Amazonu, nije se ostvarila. Taj smioni projekt, za koji su osnovali dioničko društvo American-Peruan corporation, ugasio se nakon iznenadne i nerazjašnjive smrti Mirka Seljana godine 1913. u bespućima Perua. Mlađi brat Stevo povukao se u Brazil, gdje se bavio eksploatacijom manganove rudače. Umro je u gradiću Ouro Preto 1936. godine. Bogata zbirka etnoloških predmeta, koju su braća Seljan prikupila u Africi i u Južnoj Americi, čuva se u zagrebačkom Etnološkom muzeju. Braća Seljan napisala su i objavila više putopisa, te članaka u američkim, španjolskim i hrvatskim publikacijama.

Franjo Hanaman, hrvatski izumitelj

Dana 23. siječnja 1941. u Zagrebu je umro Franjo Hanaman, hrvatski izumitelj. Njegov izum volframove žarne niti upotrijebljen je i u unaprjeđivanju ranih dioda i trioda dok su još bile u obliku vakuumskih cijevi jer volframova žarna nit ima bolja svojstva od ugljenove žarne niti koja se do tada rabila.

Poslije studija u Beču i Berlinu, te višegodišnje asistenture na Tehničkoj visokoj školi u Beču, došao je za profesora kemijske tehnologije i metalurgije na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Sa svojim suradnikom Aleksandrom Justom unaprijedio je rasvjetnu tehniku i pronašao metodu nitriranja željeza plinovitim amonijakom. Godine 1922. izabran je za redovitog profesora anorganske kemijske tehnologije i metalurgije, kada osniva i Zavod za anorgansku kemijsku tehnologiju i metalurgiju na tadašnjem Kemičko-inženjerskom odjelu.

Iste godine postaje dekan Kemičko-inženjerskog odjela Tehničke visoke škole. Nakon 31. kolovoza 1926. godine kada Tehnička škola postaje Tehnički fakultet, postaje prodekan. Od 1939. pa do kraja života bio je pročelnik Odjela za rudarstvo i metalurgiju Tehničkog fakulteta. Vodio je institut za ispitivanje materijala u tzv. Aeronautičkom arsenalu u Beču, te bio generalni direktor Jugoslavenske industrije motora d.d. u Zagrebu. Bio je i glavni urednik “Arhiva za kemiju i tehnologiju”. Pokopan je na zagrebačkom Mirogoju.