NA DANAŠNJI DAN: Mir u Srijemskim Karlovcima, Claude-Adrien Helvétius, Edward Jenner, Neven Šegvić, Đuro Pulitika, Zvonimir Majdak, Sankt Peterburg, Fran Lhotka
Mir u Srijemskim Karlovcima – 1699.
Time je mirom Osmansko Carstvo zauvijek izgubilo posjede u današnjoj Hrvatskoj, te nikada više nije organiziranom velikom silom pokušalo napasti i zauzeti iti jedan njen dio. Na današnji dan, 26. siječnja 1699., sklopljen je mir u Srijemskim Karlovcima prema kojem se Hrvatskoj vraća Slavonija, Lika, a Veneciji hrvatski teritoriji u kontinentalnoj Dalmaciji.
Tim mirom Leopold I., car Svetog Rimskog Carstva je stekao cijelu Ugarsku osim Banata, Hrvatsku do Une i južnog Velebita, te Slavoniju bez jugoistočnog Srijema. Kneževina Erdelj je združena s Ugarskom, prestavši tako biti neovisnom kneževinom. Mletačka Republika je pak dobila Knin, Sinj i Vrgorac, čime ti gradovi iz zaleđa ulaze u sklop mletačke Dalmacije.
Claude-Adrien Helvétius, francuski filozof – 1715.
Predstavnik francuske materijalističke prosvjetiteljske filozofije Claude-Adrien Helvétius rođen je 26. siječnja 1715., u Parizu. Helvétius je bio tipičan predstavnik prosvjetiteljstva, doba novovjekovne povijesti kada je znanost proklamirala samo ljudski um vrhovnim načelom svijeta, ističući da jedino čovjek može o svemu rasuđivati i shodno tome donositi zaključke.
Najviše se bavio materijalističkom etikom unutar koje je dao neke postavke teorije morala u skladu s prosvjetiteljskim duhom. U svojem glavnom djelu O duhu izveo je zaključke kako su jedino interes i strast temelji cjelokupne ljudske djelatnosti. Temelj morala smjestio je u područje ljudskog samoljublja i egoizma, shvaćajući ljudsko biće u prvom redu kao osjetilno i čuvstveno, koje spoznaje o svijetu prima putem osjetila.
Rasprava O duhu izazvala je burne osude tako da je se Helvétius pod pritiskom javnog mnijenja formalno odrekao, dok napokon nije bila osuđena i javno spaljena godine 1759. U svojoj drugoj raspravi O čovjeku Helvétius se okrenuo problemu položaja čovjeka u društvu ističući velik utjecaj odgoja. Kako je smatrao tadašnje francusko društvo neprimjereno razvoju ljudske slobode, tim se gledištima približio ostalim francuskim filozofima prosvjetiteljima na koje su se pozivali i pokretači francuske revolucije.
Edward Jenner, prvi imunolog svijeta – 1823.
Edward Jenner (17. svibnja 1749. – 26. siječnja 1823.)bio je engleski liječnik iz Berkeleya, Gloucestershire, poznat po radu kojim je u medicinu uveo cjepivo za velike boginje, mnogi ga smatraju ˝ocem imunologije˝.
Mnogi smatraju da je njegovo otkriće spasilo više života nego bilo koje drugo otkriće do sada. Edward Jenner rodio se u Berkeleyu, počeo je učiti medicinu u gradiću Chipping Sodbury, kod kirurga Daniela Ludlowa, u dobi od 14 godina. Ovdje se je zadržao sljedećih osam godina, te je 1770. otišao studirati kirurgiju i anatomiju kod Johna Huntera i ostalih u londonsku bolnicu St George’s Hospital.
Jenner je bio i pažljivi promatrač prirode, i prvi koji je zapazio kako mladunci kukavice guraju jaja ptice čije je gnijezdo, da bi samo oni uzimali hranu od lažnih roditelja. Zbog ovog zapažanja izabran je za člana kraljevskog društva 1789. Jenner je sa suradnicima osnovao medicinski društvo u Rodboroughu, u Gloucestershire, te je doprinio medicini svojim radovima o angini.
Neven Šegvić, hrvatski arhitekt – 1917.
Opus hrvatskog arhitekta Nevena Šegvića, koji je rođen 26. siječnja 1917. godine u Splitu, vrlo je velik i raznolik. Gotovo da nema značajnijeg natječaja na kojemu, sam ili u suradnji, nije sudjelovao.
To su svakako kuća Lloyd u Splitu, paradigmatska građevina na splitskom Peristilu, škola u Kumrovcu te muzej u Rijeci. Sveukupno se Šegvić, kroz arhitektonski izraz, uvijek kreće jasnom aktualnošću, samopouzdanjem i dubokom uvjerenošću u kulturni kontekst i gradotvornost arhitekture. On možda najbolje obilježava hrvatsku arhitekturu između Drugog svjetskog i Domovinskog rata.
U ranoj se životnoj dobi, neposredno nakon II. svjetskog rata, nametnuo na arhitektonskoj sceni širinom svog obrazovanja, darovitosti i aktualnosti svjetonazora te bitno pridonio suprotstavljanju, u to vrijeme nastupajućem, kulturnom diktatu socrealizma. Bio je urednik Slobodne Dalmacije, a potom pokretač i glavni urednik časopisa Arhitektura, koji je ima posebno značenje za arhitekturu ovih prostora.
Đuro Pulitika, hrvatski slikar – 1922.
Dana 26. siječnja 1922. rođen je Đuro Pulitika, hrvatski slikar poznat po monumentalizmu izraza što ga je postigao osamdesetih godina 20. stoljeća. U slikarstvo ga uvodi Kosta Strajnić.
Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, ali je napušta i vraća se u rodni Dubrovnik, kojemu slikarski ostaje vjeran cijeli život. Zajedno s Antunom Maslom i Ivom Dulčićem čini poznati dubrovački slikarski trio. Osamdesetih godina 20. stoljeća u velikim krajolicima žarkoga kolorizma postiže monumentalnost izraza. Čest su mu motiv i plošni akti. Samostalno je izlagao u Dubrovniku, Splitu, Zagrebu, Rijeci, Gentu, Londonu, New Yorku, Rimu, Milanu, Napulju i Parizu.
Sankt Peterburg postao Lenjingrad
Dana 26. siječnja 1924. Sankt Peterburg postao je Lenjingrad. Grad koji je dvjestotinjak godina bio prijestolnica Ruskog Carstva, poslije Oktobarske revolucije prepušta svoje mjesto Moskvi. Nazvan je po vođi revolucije Lenjinu, a staro ime mu je vraćeno 1991.
Zvonimir Majdak, književnik – 1938.
Zvonimir Majdak (26.01.1938., Zrinjska kraj Grubišnog Polja -20. srpnja, 2017., Zagreb), pjesnik je i pripovjedač. Osnovnu školu završio u Vukosavljevici, a gimnaziju u Virovitici.
Diplomirao jugoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uređivao časopise “Republika” i “Polet” te biblioteku stranih pisaca u nakladničkoj kući Mladost. Književnu karijeru započeo je u gimnazijskim danima objavljujući pjesme u tjedniku “Virovitički list”.
Pisao je televizijske i radiodrame, feljtone, kritike i putopise. Više romana u pornografskom žanru objavio je pod pseud. Suzana Rog ( Baršunasti prut, Gospođa, Ševa na žuru, Ponovo sam nemoralna i pokvarena).. Djela: Tip na zelenoj livadi (1960.), Pjesme (1960.), Ukleti motociklist (1963.), Bolest (1964.), Mladić (1965.), Gledaoci (1966.), Igrači (1969.), Kužiš, stari moj (1970.), Pazi, tako da ostanem nevina (1971.), Glavno da se gura (1974.), Stari dečki (1975.), Tiha jeza (1975.), Frajerski nokturno (1976.), Marko po mukama (1977.), Ženski bicikl (1978.), Kupanje s Katarinom (1978.), Gadni parking (1980.), Ratne šljive (1982.), Hrvatska kuhinja (1983.), Vođa navale (1983.), Lova do krova (1984.), Biba, okreni se prema zapadu (1984.), Gradski ljubavnici (1985.), Kćerka (1985.), Daske za sunčanje (1986.), Muška kurva (1986.), Baršunasti prut (1987.), Ruska kneginjica iz Zagreba (1988.), Starac (1988.), Gospođa (1988.), Lugarnica (1989.), Ševa na žuru (1989.), Krevet (1990.), Motreći sa stropa Irenu i njena muža (1990.), Umrijeti u Tuškancu (1992.), Oproštajni gableatz (1992.), Mala hrvatska grofica iz Austrije (1993.), Tajne trga N (1994.), Ponovo sam nemoralna i pokvarena (1996.)
Fran Lhotka, hrvatski skladatelj i dirigent češkog porijekla – 1962
Na današnji dan 26. siječnja 1962. godine u Zagrebu je preminuo Fran Lhotka, hrvatski skladatelj i dirigent češkog porijekla, koji je ostavio velik trag u hrvatskoj glazbi te odgojio brojne hrvatske suvremene skladatelje.
Lhotka je rođen u Češkoj, a u Zagreb je došao 1909. godine te postao korepetitor i prvi kornist opere, a zatim i nastavnik glazbene škole Hrvatskog glazbenog zavoda. Skladao je orkestralna, komorna i klavirska djela te scenska djela, od kojih su najpoznatija opera “Minka i more” i baleti “Đavo u selu” i “Balada o jednoj srednjovjekovnoj ljubavi”.
Njegova su djela jednostavna i pregledna, ritmički bogata i puna velikih zvučnih kontrasta, a melodika mu se oslanja na hrvatski folklor. Lhotkino ime nosi glazbena škola u Sisku. Njegov unuk je Bojan Lhotka, hrvatski violončelist.
