NA DANAŠNJI DAN: Martić, Kušan, Lukašenko, najveća hrvatska željeznička nesreća i Kornatska tragedija
Grgo Martić, hrvatski i bosansko-hercegovački franjevac, književnik i političar – 1905.
Franjevac, preporodni književnik i političar Grgo Martić umro je 30. kolovoza 1905. godine u Kreševu, u Bosni i Hercegovini. Rođen je 24. siječnja 1822. u Rastovači kraj Posušja, u Bosni i Hercegovini.
S dvanaest godina je došao u samostan u kreševu te nakon par godina stupio u Franjevački red. Studirao je filozofiju u Zagrebu, gdje se upoznao s brojnim istaknutim ilircima, čije će ideje prihvatiti i poslije provoditi u praksi.
Bio je na čelu franjevaca koji su se suprostavili priključenju Bosne i Hercegovine Srbiji i Crnoj Gori i zalagali za austro-ugarsku vlast nad tim područjem. Poznat je po mudroj domoljubnoj izreci 1860. godine: “Teško narodu bez ljubavi bratske, Kao Bosni bez zemlje Hrvatske.”
Ivan Kušan, književnik i akademik – 1933.
Ivan Kušan rođen je 30.8.1933. u Sarajevu. Diplomirao je i magistrirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. 1956. objavio je prvi od svojih poznatih dječjih romana, Uzbuna na Zelenom vrhu, koji sve do danas izlazi u nizu izdanja i postaje obveznom školskom lektirom.
Od 1970. godine pisao je za kazalište, radio, televiziju i film, bio je urednik za književnost na Radio Zagrebu, za crtani film u Zagreb filmu, uređivao je više časopisa i biblioteka te bio urednik u Školskoj knjizi.
Najpoznatiji je po svojim iznimno uspješnim romanima za djecu, no pisao je i romane za odrasle. Prema njegovoj knjizi Koko i duhovi snimljen je i istoimeni film. Preminuo je 20.11.2012. u 80. godini života, nakon duge bolesti.
Aleksandar Lukašenko, bjeloruski političar – 1954.
Aleksandar Lukašenko rođen je 30. kolovoza 1954. Aktualni je bjeloruski predsjednik, a tu dužnost obnaša od 20. srpnja 1994. godine. Otkako je stupio na dužnost, politički protivnici smatraju ga autokratom i diktatorom, dok sljedbenici tvrde da je njegovo vodstvo spasilo Bjelorusiju od najštetnijih posljedica postkomunističke tranzicije. Lukašenko je u mladosti bio komunistički čelnik, a kasnije upravitelj kolhoza i sovhoza. Godine 1990. izabran je za zastupnika u Vrhovnome Sovjetu Sovjetske Socijalističke Bjelorusije, te se zalagao protiv raspada Sovjetskog Saveza.
Na prvim slobodnim izborima za bjelaruskoga predsjednika 24. lipnja 1994. kao nezavisni kandidat dobije čak 45,1% glasova među svih šest predsjedničkih kandidata, unatoč činjenici da su ga promatrači smatrali autsajderom.
U ljeto 1996. Lukašenko je uspješno suzbio pokušaj 70 od ukupno 199 članova bjeloruskoga parlamenta da ga opozove, a 24. studenoga 1996. održao referendum kojim je svoj mandat s 4 godine produžio na 7 godina te istodobno predsjednički mandat s 4 godine produžio na 5 godina.
Na drugim po redu predsjedničkim izborima 9. rujna 2001. Lukašenko pobjeđuje već u prvome krugu glasovanja sa 75.65% glasova. Budući da bjeloruski Ustav dopušta samo dva uzastopna predsjednička mandata, Lukašenko je na referendumu 2004. ishodio ukinuće spomenutoga ustavnoga ograničenja. Dok se je u unutrašnjoj politici zalagao za očuvanje sovjetskih gospodarskih sustava i politike, u vanjskoj je politici bio žestoki protivnik američke i zapadne politike. Smatra se jednim od najvjernijih saveznika Rusije, iako je režimu Vladimira Putina to neugodno priznati. Lukašenko je 19. ožujka 2006. izabran treći put za predsjednika. Iako je bjeloruska oporba to smatrala prjevarom i najavljivala da će Lukašenka srušiti uličnim prosvjedima na isti način na koji je to učinjeno u Narančastoj revoluciji u Ukrajini (bila je, naime, spremljena Modra revolucija, zvana također “blue jeans revolucija”), to se nije dogodilo.
Oslobodivši se svih ustavnih spona o ograničenju mandata, Lukašenko je 2010. opet u prvome krugu pobijedio devet protukandidata razjedinjene i posve nesložne oporbe te je izabran po četvrti put za predsjednika bjeloruske države. Po priopćenju ishoda glasovanja, oporba je pokušala s prosvjedima kao u prosincu 2010., ali je policija uhitila dio prosvjednika i čelnike prosvjeda osudila na zatvorske kazne.
Slično se ponovilo i na izborima u kolovozu 2020.
Nesreća brzog vlaka u Zagrebu – 1974.
Na današnji dan 1974. Godine svih devet vagona brzog vlaka iz Beograda za Dortmund (Njemačka) iskočilo je iz tračnica pri brzini od 103 km/h i prevrnilo se na ulazu u Glavni kolodvor u Zagrebu. Poginulo je 153 putnika.
Naknadno istraživanje isključilo je mogućnosti tehničkih pogrešaka, a optuženi su za uzrok nesreće strojovođa Nikola Knežević i njegov asistent Stjepan Varga, koji su preživjeli. Istražitelji nisu bili istog mišljenja je li nesreći uzrokovalo utjecanje alkohola ili su jednostavno zaspali, ali najvjerojatniji uzrok je bila njihova iscrpljenost; njih su obojica u proteklom mjesecu prošli 300 sati rada, a prije nesreće bez ostatka radili su 51 sat. Unatoč toj olakšavajućoj okolnosti strojevođa je osuđen na 15 godina zatvora dok je njegov pomoćnik na 8. Nije isključeno da je vlak zbog niskog stadija željezničke infrastrukture kasnio u dolascima i stoga je strojevođa ubrzanjem vožnje htio ući na zagrebački kolodvor na vrijeme.
Preživjeli putnici potvrdili su da vlak oko sat vremena prije Zagreba nije usporavao niti vožnjom kroz postaje Ludinu i Novoselec, te se opasno naginjao u zavojima. Lokomotiva nastradalog vlaka sada se nalazi u Hrvatskom željezničkom muzeju.
Konrnatska tragedija – 2007.
Uzrok tragedije je prirodna pojava, fenomen poznat kao izgaranje nehomogene plinske smjese.
Dana 30.8.2007. požar na otoku Velikom Kornatu zahvatio je skupinu od 13 vatrogasaca. Dvanestorica su preminula, jedini je preživio 23-godišnji Frane Lučić. Tadašnji premijer, Ivo Sanader, proglasio je 3. rujna danom žalosti u cijeloj Hrvatskoj. Događaj je jedna od najvećih mirnodopskih nesreća koja je pogodila Hrvatsku.
Državnom su vrhu na sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost, održanoj 12. rujna i zatvorenoj za javnost, predstavljeni preliminarni rezultati istrage o tragediji na Kornatu. Gorivo nije imalo nikakvu uzročno-posljedičnu vezu sa širenjem požara i stradavanjem vatrogasaca nego je tragediju vjerojatno izazvalo naglo jačanje požara, tzv. eruptivni požar, pokazala je istraga.
