NA DANAŠNJI DAN: Marija Terezija, Eugen Kumičić, Ritchie Valens, Milan Begović, Gospa Fatimska , Miroslav Bulešić, Gary Cooper, Vlado Antolić, Dinamo – Zvezda 1990.

Marija Terezija, austrijska carica, ugarsko-hrvatska i češka kraljica – 1780.

Marija Terezija (Palača Hofburg, Beč, 13. svibnja 1717. – Palača Hofburg, Beč, 29. studenog 1780.) češka i ugarsko-hrvatska kraljica, austrijska nadvojvotkinja, prva i jedina žena koja je vladala Habsburškom Monarhijom. Zbog njezine znakovite i utjecajne vladavine, četrdesetogodišnje razdoblje njezine vladavine znano je kao terezijanizam.

Austrijska nadvojvotkinja, rimsko-njemačka carica i hrvatsko-ugarska kraljica Marija Terezija umrla je 29. studenog 1780., u 64. godini života. Bila je češka i ugarsko-hrvatska kraljica, austrijska nadvojvotkinja, prva i jedina žena koja je vladala Habsburškom Monarhijom.

Marija Terezija

Zbog njezine znakovite i utjecajne vladavine, četrdesetgodišnje razdoblje njezine vladavine znano je kao Terezijanizam. Njezina je vladavina u nasljednim zemljama započela ratom na život i smrt. U razdoblju od 1740. do 1763. godine vodila je četiri rata koja su dovela do znatnih teritorijalnih gubitaka – prije svega Šleske, ali i talijanskih zemalja.

Godine 1745. obnovila je Virovitičku, Požešku i Srijemsku županiju te ih sjedinila s Hrvatskom, dok je slavonsku Posavinu priključila Vojnoj krajini. Godine 1767. uspostavila je Hrvatsko kraljevsko vijeće (Consilium regium), na čelu s banom, za političke, gospodarske i vojne poslove. Godine 1776. priključila je Hrvatskoj grad i luku Rijeku, a 1777. Bakar, Bakarac i Kraljevicu. Ukinućem Hrvatskoga kraljevskoga vijeća 1779. i prenošenjem njegovih poslova u djelokrug Ugarskoga kraljevskoga vijeća Hrvatska je bila podvrgnuta Ugarskoj. Nastojanje da se popravi i olakša podložnički položaj u Hrvatskoj i Slavoniji rezultiralo je Slavonskim urbarom 1756. i konačnim Hrvatskim urbarom 1780., kojima su određeni odnosi između podložnika i feudalnih posjednika te posebno utvrđeni i popisani svi individualni tereti svakoga podložnika. Reforme Marije Terezije donijele su proturječne rezultate. Sve ono što je bilo napredno i u duhu modernizacije istodobno je olakšalo i centralizaciju te, kao popratnu pojavu, germanizaciju.

Eugen Kumičić, književnik – 1904.

Eugen Kumičić (Brseč, 11. siječnja 1850. – Zagreb, 13. svibnja 1904.), hrvatski književnik i političar. Pseudonim kojim se koristio je Jenio Sisolski.

Oduševljavao se pravaštvom, te s Matkom Laginjom i Erazmom Barčićem pokreće u Kraljevici list Primorac te uređuje Hrvatsku vilu (1882-1883) i Hrvatsku (1887-1888). Od 1884. godine je kao pravaš više puta biran za zastupnika u Hrvatski sabor, gdje se istaknuo kao govornik i protivnik promađarske politike.

Eugen Kumičić

Eugen Kumičić smatra se predvodnikom naturalizma u hrvatskoj književnosti. Često se koristio elementima preuzetim iz francuske trivijalne književnosti, te rekvizitima knjiške romantike. Veliku popularnost stekao je povijesnim romanima, a pisao je i drame te romane sa socijalnom tematikom.Ocjenjujući Eugena Kumičića kao književnika, Antun Gustav Matoš je zapisao: “To je prvi naš naturalist i socijalni pripovjedač koji se poput Flauberta i Zole služio dokumentarno realističkom metodom.” Nasuprot njemu, Antun Barac za Kumičića tvrdi da u težnji da stvori obrazac hrvatskog socijalnog romana, pisanog realističkom metodom, nije uspio kao njegovi francuski uzori. Unatoč svim zamjerkama, Kumičićevu književnu talentu ne može se poreći snaga kojom je slikao ljude i prirodu Istre u romanima “Jelkin bosiljak” i “Začuđeni svatovi”, kao i zanimljiv kritički prikaz ekonomskog i moralnog rasula u gornjim slojevima građanskog društva u romanima “Olga i Lina”, te “Gospođa Sabina” koji su objavljeni 1881., odnosno 1883. godine.

Ritchie Valens, glazbenik – 1941.

Richard Steven Valenzuela (13. svibnja, 1941. – 3. veljače, 1959.) bio je američki pjevač, skladatelj i gitarist.

Ritchie Valens

Ritchie Valens je bio pionir latino rocka, specifične glazbene podvrste rocka sa velikim uplivom tradicionalne meksičke glazbe.

Njegova glazbena karijera trajala je svega osam mjeseci. U tom kratkom vremenu imao je niz velikih uspješnica poput skladbi La Bamba, Donna i Come On, Let’s Go.

Dan 3. veljače, 1959. je dan koji se danas u Americi naziva – The Day the Music Died, (dan kad je glazba umrla) Valens je poginuo u zrakoplovnoj nesreći, pri padu malog zrakoplova u Iowi zajedno sa legendama američkog rocka Buddy Hollyem i The Big Bopperom.

Milan Begović, književnik – 1876.

Milan Begović (Vrlika, 19. siječnja 1876. – Zagreb, 13. svibnja 1948.), hrvatski književnik, kazališni djelatnik i prevoditelj.

Milan Begović rođen je u Vrlici, gradiću u Dalmatinskoj zagori, od oca Ivana, malog posjednika i majke Filomene rođ. Bressan. Školovanje nastavlja u Splitu. U književnosti se javlja 1891. godine pjesmom Nad spomenikom viših junaka koju je potpisao kao Tugomir Cetinski.

Kasnije je upisao studij prirodoslovlja na zagrebačkom sveučilištu, ali ga nikada nije završio. Ipak je 1903. u Beču diplomirao romanistiku i slavistiku. Ponovno se vraća u Split gdje radi kao gimnazijski profesor. Pažnju na sebe privlači zbirkom Knjiga Boccadoro koju pojavljuje pod pseudonimom Xeres de la Maraja. To djelo su predstavnici “mladih” ocijenili kao predstavnika hrvatske moderne, a “stari” su je odbacili kao primjer “bolesne lirike”.

Milan Begović

Ostale zbirke pjesama Vrelo (1912.) i Izabrane pjesme (1925.) nisu privukle toliku pozornost. U drami se okušava 1902. djelom Myrrha objavljena pod pseudonimom Stanko Dušić. Od ostalih drama najpoznatije su Pustolov pred vratima (1926.) i Bez trećega (1931.)

1908. godine upoznaje direktora Deutsche Spielhausa (Hamburg) u kojem dvije godine poslije postaje dramaturgom tog kazališta. Od 1912. do 1915. bio je dramaturg u bečkom kazalištu Neue Wiener Bühne. Mobiliziran je 1915. godine, a od 1919. uključen u vojne službe. Od 1920. predaje na zagrebačkoj Glumačkoj školi. Od 1927. ravnatelj je Drame HNK u Zagrebu. Nakon praizvedbe njegove drame Hrvatski Diogenes (1928.), premješten je na mjesto profesora III. gimnazije zbog aluzija na političke prilike u Hrvatskoj. Na tome mjestu je umirovljen 1932. godine.

Godine 1942. uređuje antologiju Hrvatska proza XX. stoljeća. Godine 1945. ga je kaznio Sud časti Društva književnika Hrvatske zbog javnog djelovanja u razdoblju NDH; kažnjen je određenom vremenskom šutnjom i gubitkom građanskih prava. Umro je u Zagrebu 13. svibnja 1948. godine. Odlikovan je francuskom Legijom časti. Svoja djela pisao je pod pseudonimima: Xeres de la Maraja, Tugomir Cetinski, Stanko Dušić, Esop s Griča, Hipolit, Malvolio i Petronius.

Gospa Fatimska – 1917.

Marija se djeci ukazivala idućih pet mjeseci, uvijek 13. u mjesecu. Posljednjem ukazanju, 13. listopada 1917, nazočilo je 70 000 ljudi.

Gospa Fatimska

Kasnije se Gospa još dva puta ukazala Luciji, koja je u međuvremenu postala redovnica, zapovjedivši joj slavljenje pet prvih subota u mjesecu. Godine 1919. gradi se kapela ukazanja, a bazilika se počinje graditi 1928. Posvećena je 7. listopada 1953. Fatima postupno, kako prenosi laudato.hr, dobiva službenu crkvenu potvrdu kao marijansko svetište svjetskih razmjera: 1930. mjesni biskup potvrđuje autentičnost ukazanja, a 1931. portugalski biskupi posvećuju Portugal Bezgrešnom Srcu Marijinu.

Papa Pio XII. posvetio je 1942. Bezgrešnom Srcu cijeli svijet, a 1951. u Fatimi je završena Sveta jubilarna godina. Papa Pavao VI. hodočastio je u Fatimu na 50. obljetnicu ukazanja, 13. svibnja 1967., a Ivan Pavao II. došao je zahvaliti Fatimskoj Gospi za preživjeli atentat 13. svibnja 1982. i 1991.

Godišnje se u fatimskom svetištu okupi oko četiri milijuna hodočasnika. Ukazanja usred ratnih razaranja, Gospino obećanje da će se Rusija obratiti, posvećenje svijeta Marijinu Srcu, činjenica da je Ivan Pavao II. odabrao upravo Fatimu kako bi zahvalio za život nakon izljeva mržnje – sve to govori kako Fatimu treba promatrati kao veliku poruku mira.

Miroslav Bulešić, blaženik – 1920.

Blaženi Miroslav Bulešić (Čabrunići, 12. svibnja 1920. – Lanišće, 24. kolovoza 1947.), hrvatski katolički svećenik i mučenik. Proglašen je blaženikom 28. rujna 2013. godine.

Miroslav Bulešić

Miroslav Bulešić bio je hrvatski katolički svećenik i mučenik. U kolovozu 1947. pratio je kao službeni pratitelj u Buzetu, delegata Sv. Stolice dr-a Jakoba Ukmara, koji je dijelio sv. krizmu.

Komunisti su htjeli spriječiti misu i krizmu, ali nisu uspjeli. Dan nakon toga, 24. kolovoza 1947., bila je sv. krizma u Lanišću. Ondje su komunisti napali Miroslava u župnoj kući i izboli ga nožem u grlo.

Preminuo je od rana. Sam dr. Jakob Ukmar je bio teško pretučen. Nije dopušteno da bude pokopan u svojoj rodnoj župi u Svetvinčentu, nego je pokopan u Lanišću. Tek će 1958. njegovo tijelo biti prenesno u crkvu u Svetvinčentu. Počinitelji zločina i inicijatori ubojstva su dobili male kazne, za razliku od osoba koje su pokušale spriječiti zločin, koje su dobile višegodišnje zatvorske kazne.

Gary Cooper, glumac – 1961.

Cooper Gary, američki filmski glumac (Helena, Montana, 7. V. 1901 – Los Angeles, 13. V. 1961). Iz ugledne obitelji, isprva karikaturist. Visok, muževan, vrstan jahač, od 1925. dobivao epizodne uloge u vesternima, a od 1926. nastupao u glavnima zadržavajući golemu popularnost sve do kraja života.

Gary Cooper

Nastupao pretežito u dvjema vrstama likova sličnih obilježja. Kao tipični »mladić iz susjedstva«, povučen, čestit i nepokolebljiv, utjelovljenje američke demokratičnosti i individualizma 1930-ih, posebno se istaknuo ulogom u filmu F. Capre Gospodin Deeds ide u grad (Mr. Deeds Goes to Town, 1936), a ubrzo su se toj karakterizaciji pridružile uloge u akcijskim filmovima, osobito vesternima (legendarni »Zapadnjak«).

Ističu se Zakon Divljega Zapada (The Westerner, 1941) W. Wylera i Točno u podne (High Noon, 1952) F. Zinnemanna, za koji je nagrađen Oscarom, kao i za ratni film Narednik York (Sergeant York, 1941) H. Hawksa. God. 1961. dobio je Oscara za životno djelo.

Vlado Antolić, arhitekt – 1981.

Vladimir Antolić

Antolić, Vlado, hrvatski arhitekt (Dežanovec, 4. VI. 1903 – Zagreb, 13. V. 1981). Arhitekturu diplomirao na Visokoj tehničkoj školi u Beču 1927. Godine 1929–31. radio kod A. Freudenreicha i P. Deutscha, a zatim do 1945. u Gradskom građevnom uredu, gdje sa S. Hribarom, A. Ulrichom i J. Seisselom radi na Regulatornoj osnovi Zagreba (1931–35).

Kao pobornik moderne arhitekture bio je član Međunarodnoga kongresa za modernu arhitekturu 1932–39 (CIAM) i supotpisnik Atenske povelje (1933). Član je Radne grupe Zagreb s kojom izlaže na IV. izložbi Zemlje (1932) i izvodi zgradu Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta u Zagrebu 1935 (s J. Pičmanom).

Projektirao javne zgrade i izradio detaljni plan Cvjetnoga naselja u Zagrebu 1939. Sudjeluje na više natječaja i regulacija gradova. Nakon 1945. organizira urbanističku službu u Hrvatskoj i radi kao savjetnik za urbanizam u UN-u. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1974).

Povijesna utakmica Dinamo – Crvena Zvezda – 1990.

Mnoge nogometne utakmice, s razlogom ili ne, nazivaju se povijesnima. To je, najčešće, zbog rezultatskog značaja za pojedini klub ili reprezentaciju, bravurozne igre tima ili pojedinaca, divljanja navijača ili pak nečeg trećeg… Najpoznatija nogometna utakmica novije hrvatske povijesti, susret zagrebačkog dinama i beogradske Crvene Zvezde, koja je trebala biti održana 13. svibnja 1990. godine, svoje mjesto u povijesti, gotovo mitski status, dobila je premda sama utakmica nikada nije odigrana!

Sraz najvećeg hrvatskog i najmoćnijeg srbijanskog nogometnog kluba događao se u okružju globalnog raspada socijalizma, politički nabijenoj atmosferi stvaranja nove države, svega par dana nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, u vrijeme početka raspada Jugoslavije, u nedjelju, 13. svibnja, 1990. godine na zagrebačkom stadionu Maksimir gdje su snage trebale odmjeriti momčadi Dinama i Crvene Zvezde.

Neodržana utakmica koja je ušla u povijest Dinamo – Crvena Zvezda na Makismiru 1990.

Sve je započelo kao navijački sukob, ali je ubrzo poprimio šire, političke implikacije. Započelo je huliganskim divljanjem srpskih navijača po Zagrebu i na makismirskom stadionu, a televizijski prijenos pokazao je najširoj javnosti neučinkovitost tadašnje milicije prema gostujućim navijačima koji su započeli demoliranje stadiona u Maksimiru i brutalnu reakciju prema domaćim navijačima koji su krenuli u obranu svoga stadiona i grada. Zato se s pravom kaže kako je ta neodigrana utakmica, pretvorena u nasilnički obračun navijačkih skupina i milicije, a koja je svojim ponašanjem nedvosmisleno stala uz jednu od sukobljenih strana, mobilizirala hrvatsku javnost više od svih dotad viđenih zbivanja.

Godine i događaji koji su uslijedile bile su u znaku rata, srpske agresije na novostvorenu hrvatsku državu, krvoprolića, razaranja… Takav razvoj događaja dao je toj, neodigranoj utakmici mitski status budući da mnogi u Hrvatskoj tvrde da su upravo maksimirski događaji 13. svibnja bili uvod u Domovinski rat, iako je on započeo tek godinu dana poslije.

Zanimljivo je da je taj događaj američka televizijska kuća CNN uvrstila je među pet nogometnih utakmica koje su promijenile svijet. Na toj listi, maksimirski događaj zauzeo je četvrto mjesto.