NA DANAŠNJI DAN: Lucrezia Borgia, Crkva svetih Petra i Pavla u Rimu, Franz von Suppè, Ivana Brlić-Mažuranić, Drago Gervais, Europska zajednica za ugljen i čelik, Albert Einstein, Albe Vidaković, Europski dan prava pacijenata

Lucrezia Borgia, vojvotkinja – 1480.

Borgia Lucrezia, vojvotkinja od Ferrare (Rim, 18. IV. 1480 – Ferrara, 24. VI. 1519). Njezin otac papa Aleksandar VI. najprije ju udaje za Giovannija Sforzu, grofa od Pesara. Kad mu je ta veza postala smetnjom, Aleksandar VI. ju je raskinuo i udao Lucreziju za Alfonsa Aragonskoga, kojega je 1500., kada se politička situacija ponovno promijenila, dao ubiti njegov sin Cesare.

Lucrezia Borgia

Pošto je i taj brak poništio, otac ju je vjenčao s Alfonsom d’Este, vojvodom od Ferrare. Lucrezija je bila lijepa, kult. i duhovita žena, koja je na svojem dvoru okupljala čuvene pjesnike, učenjake i umjetnike onoga doba (Ariosto, Bembo, Tizian i dr.).

Obitelj Borgia bila je oličenje beskrupoloznih političkih makinacija renesansnog doba i seksualne degeneracije ondašnjih velikodostojnika. Ista se reputacija seksualne razvratnosti reflektirala na lik Lucrezije nakon što je optužena za incest s ocem papom Aleksandrom VI i bratom Cesareom. Ove su optužbe izrečene od strane njenog bivšeg prvog muža kao osveta za to što je Lukrezia navela muževu impotenciju kao razlog prekida braka. Glasine o razvratnosti su se ubrzo proširile Italijom i nakon što je Lucrezia viđena na intimnim proslavama koje su često završavale orgijama.

Crkva svetih Petra i Pavla u Rimu – 1506.

Na današnji dan 1506. godine postavljen je kamen temeljac crkve svetih Petra i Pavla u Rimu, najveće crkve na svijetu, te središta kršćanske crkve i vatikanske države. Izgradnji crkve pridonijeli su i brojni svjetski umjetnici i graditelji: Rafael, Michelangelo, Bramante, kao i naš Ruđer Bošković.

Bazilika sv. Petra (tal. Basilica Papale di San Pietro in Vaticano) je vatikanska crkva izgrađena u stilu klasične renesanse, na mjestu prethodne ranokršćanske bazilike. Prema tradiciji i povijesnim izvorima, prvo zdanje podignuto je na mjestu mučeništva i grobu sv. Petra, jednog od dvanaest apostola i prema katoličkoj tradiciji prvog rimskog biskupa, a time i prvog u nizu papa. Smatra ju se jedinstvenom crkvom u kršćanskom svijetu, kao i najvažnijom od svih kršćanskih crkava. Iznad groba sv. Petra, u 16. stoljeću, sagrađena je prekrasna bazilika njemu u čast.

Brojni znameniti umjetnici Italije, među kojima su Donato Bramante, Gianlorenzo Bernini i Michelangelo bili su uključeni u njenu izgradnju od 1506. do 1626. Danas je zbog svojih religijske i povijesne važnosti vezane uz papinstvo, protureformaciju, te umjetnike i arhitekte značajno hodočasničko i turističko središte.

Bazilika sv. Petra nije katedrala, jer u njoj ne stoluje biskup, nego je njezin službeni naziv Papinska bazilika sv. Petra u Vatikanu.

Franz von Suppè, skladatelj – 1819.

Franz von Suppè (Split, 18. travnja 1819. – Beč, 21. svibnja 1895.), skladatelj i dirigent.

Franz von Suppè

U drugoj polovici 19. stoljeća bio je jedan od vodećih skladatelja bečke operete. Osnovno glazbeno obrazovanje dobio je u Zadru. Godine 1832. napisao je misu, koju je poslije preradio i 1877. godine tiskao u Beču pod naslovom Missa Dalmatica.

Prvu operetu Il pomo počeo je pisati u Zadru, ali je djelo ostalo nedovršeno. Zadarskom filharmonijskom društvu posvetio je nekoliko skladbi, a u Zadru mu je 28. lipnja 1860. godine praizveden oratorij Ex-tremum Juditium za solo, zbor, orkestar i orgulje.

Od ostalih djela s Dalmacijom ga vežu opera Das Matrosen Heimkehr, kojoj je radnja smještena na otok Hvar, te Uvertira na dalmatinske folklorne teme u f-molu.

Ivana Brlić-Mažuranić, hrvatska književnica – 1874.

Ivana Brlić-Mažuranić (Ogulin, 18. travnja 1874. – Zagreb, 21. rujna 1938.), bila je hrvatska književnica koja je u Hrvatskoj i u svijetu priznata kao jedna od najznačajnijih spisateljica za djecu.

Njezine prve životne i književne spoznaje u roditeljskome domu pomogle su joj da se dobro uklopi u obitelj Brlića, brojnih hrvatskih uglednika, čiji će član postati na 18. rođendan, udajom za doktora Vatroslava Brlića. Zadivljena atmosferom u toj kući u Brodu na Savi, prebogatom kućnom knjižnicom i duhom obitelji u autobiografiji je zapisala: Došla sam u stari dom obitelji Brlićevih u kojoj sve odaje koliko su interesa članovi te obitelji gajili za umjetnost i književnost, za svaki patriotski i lijepi pokret.

Ivana Brlić-Mažuranić

Pisati je počela tek desetak godina poslije udaje, u početku samo za svoju obitelj, a zatim i za djecu diljem svijeta jer su njezini junaci vremenom progovorili na 40 jezika. Godine 1902. tiskani su Valjani i nevaljani i Škola i praznici za obiteljsku uporabu. Pravi je prodor u književnost, iako izvan modernih tokova, ostvarila Čudnovatim zgodama i nezgodama šegrta Hlapića 1913. To je prava pikarska pripovijest o sazrijevanju i životnom preobražaju od zla prema dobru bistra i vrijedna dječaka Hlapića.

O toj temi (svladavanju mnogih prepreka koje život postavlja) govori povijesni roman Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata objavljen potkraj autoričina života koji se ugasio 21. rujna 1938. Umjetnički vrhunac Ivana Brlić-Mažuranić ostvarila je Pričama iz davnine, djelom koje je djeci, a i odraslim čitateljima svih naraštaja nudilo vjeru u temeljne ljudske vrijednosti. Pišući priče, napajala se na dvama izvorima: slavenskoj mitologiji i hrvatskim narodnim legendama, pa se tako stilski približila književnom kontekstu svoje epohe u razdoblju Moderne. Izrazito vizualno doživljavanje, neposredno izražavanje, intimna i izravna iskrenost koja podrazumijeva iskonsku ljudsku naivnost u spoznavanju – temelj su na kojem se stvaralaštvo Ivane Brlić-Mažuranić približilo zahtjevnomu senzibilitetu čitatelja – djeteta.

Drago Gervais, pjesnik Istre – 1904.

Drago Gervais, rođen u Opatiji, 18. travnja 1904., umro 1. srpnja 1957. u Sežani hrvatski je književnik i pjesnik, zaljubljenik i veliki poklonik Istre

Rodna kuća u Opatiji mu je nosila adresu: Abbazia 227, a u matičnoj knjizi rođenih upisan je pod imenom Carolus Iulius Oscar Gervais. Srednje škole polazio je u Opatiji i na Sušaku, dok je Sveučilište (Pravni fakultet) završio u Zagrebu.

Drago Gervais

Kao 14-godišnjak morao je zbog fašističke okupacije Opatije napustiti rodni kraj. Gimnaziju je završio na Sušaku, pravo je studirao u Ljubljani i Zagrebu. Za vrijeme svog prvoga zaposlenja u Crikvenici družio se s Vladimirom Nazorom, koji je u to vrijeme također živio u Crikvenici kao upravitelj Đačkoga doma. Boravio je i radio u Bakru [te služio kao odvjetnički pripravnik u Bjelovaru i Beogradu. Odmah i poslije rata vratio se u svoju oslobođenu domovinu, da bude pri ruci narodnim vlastima oko sređivanja prilika u Istri, iz koje je za vrijeme krute fašističke vladavine morao emigrirati kao brojni istarski Hrvati.

U Drugom svjetskom ratu, za vrijeme NDH, službovao je u Bjelovaru. Zbog straha je prešao u Beograd, gdje je sreo druge poznate Hrvate Istrane i Primorce kao što su Ivan Matetić Ronjgov, Mate Balota (Mijo Mirković) i David Kabalin. Djelovao je u ediciji Oko Trsta. Neko je vrijeme radio u Tanjugu, zatim u Ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu. Kuriozitet je da su mu pjesme na čakavskom narječju objavili u izdanjima Između dva rata – novija hrvatska lirika iz 1942. godine (ur. Vinko Nikolić), Hrvatska majka u pjesmi iz 1941. godine te Četrdeset dvojica iz 1942. godine (ur. Ljubo Wiesner) dok je bio u emigraciji, iako nije za to znao.

Nakon oslobođenja se opet vratio u Rijeku, gdje je pokrenuo hrvatski tisak. Preuzeo je funkciju direktora drame Hrvatskog narodnog kazališta »Ivan Zajc«, kojemu nešto kasnije dolazi na čelo kao intendant, te ostaje na tom položaju sve do svoje nenadane i tragične smrti, 1. srpnja 1957., u Sežani.

Europska zajednica za ugljen i čelik – 1951.

Europska zajednica za ugljen i čelik (skraćeno EZUČ ili engleski ECSC od European Coal and Steel Community) osnovana je Pariškim ugovorom 18. travnja 1951. godine sa zadaćom da od područja država članica (Belgija, Francuska, SR Njemačka, Italija, Luksemburg i Nizozemska) stvori jedinstveno tržište za ugljen i čelik. Povod za ujedinjenje bila je inicijativa francuskog ministra vanjskih poslova Roberta Schumana, koji je 1950. godine objavio Schumanov plan, čiji je cilj bio onemogućiti daljnji rat između Francuske i Njemačke i to putem integracije industrije koja je bila važna za vođenje rata. Krajnji Schumanov cilj bilo je pomirenje Njemačke i Francuske, ali i razvoj integracijskog europskog procesa, s krajnjim ciljem ostvarenja europske federacije.

Albert Einstein, fizičar – 1955.

Einstein Albert je američki fizičar njemačko-židovskog podrijetla (Ulm, 14. III. 1879 – Princeton, New Jersey, 18. IV. 1955). Mladost je proveo u Münchenu, Italiji i zatim u Švicarskoj, gdje je (1900) završio studij na Tehničkoj visokoj školi u Zürichu. God. 1902–09. radio je u Bernu u patentnom uredu. U tom razdoblju otkrio je niz osnovnih zakona prirode (brzinu svjetlosti kao maksimalnu brzinu, dilataciju vremena i novu interpretaciju dilatacije dužina te ekvivalentnost mase i energije, korpuskularnu prirodu svjetlosti i načelo ekvivalencije, osnovu opće teorije relativnosti). God. 1909. postao je izvanredni profesor teorijske fizike na Sveučilištu u Zürichu, a 1911. profesor teorijske fizike u Pragu; 1912. vratio se u Zürich i postao redoviti profesor na Tehničkoj visokoj školi; 1914. izabran je za člana Pruske akademije znanosti; 1914. postao je u Berlinu direktor Kaiser-Wilhelmova instituta za fiziku. Po Hitlerovu dolasku na vlast (1933) Einsteinu su oduzete sve funkcije i konfisciran imetak.

Albert Einstein

U znak prosvjeda Einstein se odrekao njemačkoga državljanstva i otišao u SAD, gdje je do kraja života radio u Institutu za viša znanstvena istraživanja u Princetonu. Bio je čovjek širokih shvaćanja, slobodouman, slobodoljubiv i dosljedan pacifist, koji se zalagao za pravdu i mir. Na početku I. svjetskog rata odbio je potpisati deklaraciju njemačkih učenjaka koji su se složili s ulaskom Njemačke u rat. Na njegovo upozorenje 1939. da bi Nijemci mogli načiniti atomsku bombu, započeli su u SAD-u istraživački radovi za proizvodnju takve bombe. Poslije se Einstein uporno borio protiv primjene tog oružja.

Einsteinovo je glavno djelo njegova teorija relativnosti (1916), koja je ne samo od osnovne važnosti kao temeljni okvir za daljnji razvoj teorijske fizike, već duboko zahvaća i u filozofske koncepcije, napose o prostoru i vremenu, a povrh toga u probleme kozmologije i kozmogonije. Einstein je neprekidno usavršavao teoriju relativnosti, pa je u posljednjim godinama života razvio tzv. unificiranu teoriju polja, koja poopćuje njegovu teoriju gravitacije i uključuje teoriju elektromagnetizma. Osim teorije relativnosti Einstein je fizici dao i druge vrlo važne prinose. Godine 1905. uveo je hipotezu o kvantima svjetlosti ili fotonima, tj. pretpostavku da se svjetlost može shvatiti i korpuskularno, kao roj čestica, kada treba objasniti neke pojave, napose fotoefekt. Analiza te pojave pokazuje da se ona može lako objasniti ako se pretpostavi da postoje kvanti svjetlosti, a da ostaje nerazumljiva na temelju predodžbe svjetlosti kao elektromagnetskih valova. Godine 1907. Einstein je razvio kvantnu teoriju specifične topline, koju je dalje usavršio P. Debye. Godine 1917. izveo je prve kvantne zakone za materiju (1900. M. Planck otkrio je prve kvantne zakone za zračenje). Za radove na polju kvantne teorije Einsteinu je 1921. dodijeljena Nobelova nagrada za fiziku.

Albe Vidaković, skladatelj – 1964.

Vidaković, Albe, hrvatski muzikolog i skladatelj (Subotica, Vojvodina, 2. X. 1914 – Zagreb, 18. IV. 1964). Svećenik, glazbu učio u Zagrebu (F. Dugan st., F. Hajduković, M. Ivšić) i Rimu (1937–41), gdje je diplomirao kompoziciju i gregorijanski koral u Papinskom institutu za crkvenu glazbu (Raffaele Casimiri, G. M. Suñol). Djelovao u Zagrebu kao srednjoškolski i visokoškolski nastavnik (Bogoslovni fakultet), predstojnik Instituta za crkvenu glazbu i urednik časopisa Sv. Cecilija.

Albe Vidaković

Skladao je pretežito sakralnu glazbu (moteti, litanije, oratorij i dr.), gdje se ističe niz misa (staroslavenske, hrvatska, gregorijanska, cecilijanska, kratka misa i dr.). Kao zborovođa zagrebačke katedrale znatno je unaprijedio razinu muziciranja i proširio repertoar katedralnoga zbora. Vidaković je bio najznačajniji kao znanstvenik muzikolog. Istraživao je hrvatske srednjovjekovne neumatske kodekse (Split, Trogir, Hvar), sređivao glazbene arhive (Dubrovnik, Split), prvi je detaljno istražio život i djelatnost važnih hrvatskih glazbenih autora XVII. st. (skladatelja V. Jelića i J. Križanića kao glazbenih teoretičara), te sakupljao narodne napjeve, osobito u Bačkoj i Primorju.

Najvažniji su Vidakovićevi radovi: Sakramentar MR 126 Metropolitanske knjižnice u Zagrebu (u: Rad JAZU, 1952), Vinko Jelić (1596–1636?) i njegova zbirka duhovnih koncerata i ricercara »Parnassia militia« (1622) (1957), Asserta musicalia (1656) Jurja Križanića i njegovi ostali radovi s područja glazbe (u: Rad JAZU, 1965; engl. prijevod 1967), Nove granice neumatskog glazbenog pisma u jugoistočnoj Europi (I nuovi confini della scrittura neumatica musicale nell’Europa Sud-Est, u: Studien zur Musikwissenschaft, 1960) i dr.

Ivica Vidović, glumac – 2011.

Vidović, Ivica, hrvatski glumac (Beograd, 10. V. 1939 – Zagreb, 18. IV. 2011). Diplomirao 1963. na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Član mnogih kazališta (HNK u Zagrebu i Splitu, Dramsko kazalište »Gavella«, Teatar &TD). Istaknuo se u stranom repertoaru kao Kaspar (P. Handke), Woyzeck (G. Büchner), Berenger (E. Ionesco, Neplaćeni ubojica), Rosencrantz (T. Stoppard, Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi), Sganarelle (Molière, Don Juan), Hljestakov (N. V. Gogolj, Revizor), Prošpero (L. Pirandello, Čovik, zvir i kripost) te Jacques (M. Kundera, Jacques fatalist i njegov gospodar), Paron Furte (C. Goldoni, Ribarske svađe), Mosca (B. Jonson, Volpone iliti lisac) i General (J. Głowacki, Četvrta sestra), a u hrvatskom kao Mali (M. Grgić, Hranjenik), Don Juan (I. Ivanac, Odmor za umorne jahače), Vitez (A. Šoljan, Romanca o tri ljubavi), Niko (I. Vojnović, Dubrovačka trilogija) te Student (D. Jelačić Bužimski, Gospodar sjena).

Ivica Vidović

Osobito umijeće iskazao je oblikovanjem zbunjenih, smušenih, nespretnih i dobroćudnih muških likova. Sa suprugom Gordanom Gadžić osnovao 1996. Teatar Rugantino, gdje je odigrao više uloga: Glumac (M. Gavran, Bit će sve u redu), Paulino (José Sanchis Sinisterra, Ay Carmela!), Jure (A. Šoljan, Starci), Marinko (M. Matišić, Hrvatski emigranti) i Jerko (Ivica Ivanišević – S. Beckett, Sa’će Božo, svaki čas).

Veliku popularnost stekao je kao Servantes u televizijskoj seriji Naše malo misto (1969), a tumačio je i naslovnu ulogu u seriji Inspektor Vinko (1984–85). Na filmu od 1962., mahom u ulogama introvertiranih, senzibilnih, intelektualnih melankolika (Zaseda Ž. Pavlovića, 1969); najdojmljivije uloge ostvario u modernističkim djelima D. Makavejeva (W. R. Misterije organizma, 1971) i A. Vrdoljaka (Kad čuješ zvona, 1969; U gori raste zelen bor, 1971), glumački status potvrdio je filmovima K. Papića (Izbavitelj, 1976) i napose Z. Tadića (Ritam zločina, 1981; Čovjek koji je volio sprovode, 1989; Orao, 1990). Ostali važniji filmovi: Kužiš, stari moj (1973) i Usporeno kretanje (1979) V. Kljakovića, Prijeki sud (1978) B. Ivande, Kako je počeo rat na mom otoku (1996) V. Brešana, Kad mrtvi zapjevaju (1998) K. Papića, Fine mrtve djevojke (2002) D. Matanića.

Europski dan prava pacijenata

Dana 18. travnja obilježava se Europski dan prava pacijenata, te se ukazuje na podizanje svijesti građana, zdravstvenih djelatnika, predstavnike političke vlasti i javnosti općenito, ukazivanjem na prava koje svaki pojedinac ima kad oboli. U Hrvatskoj godišnje od raka oboli oko 21 tisuća ljudi, a umre oko 13 tisuća. Hrvatska je prema EUROSTAT-u na visokom četvrtom mjestu po smrtnosti od raka u Europi. Svjetske procjene nagovještaju da će smrt uzrokovana rakom dosegnuti brojku od 11 milijuna ljudi do 2030. godine i da će se većina smrti dogoditi u zemljama u razvoju, koje su najmanje pripravne nositi se s ovim problemom. Na poticaj, europskih civilnih organizacija, 2002. godine je donesena Europska povelja o pravima pacijenata. Povelja ističe u 14 točaka osnovna prava pacijenata: pravo na prevenciju, dostupnost zdravstvenih usluga, informaciju, pristanak, slobodni izbor, privatnost i povjerljivost, poštivanje vremena, pridržavanje standarda kvalitete, sigurnost, inovacije, izbjegavanja nepotrebne patnje i boli, personaliziranu njegu, pritužbu i naknadu. Sva ova prava, koja su utemeljena na osnovu Povelje osnovnih ljudskih prava, su temeljna prava pacijenata.