NA DANAŠNJI DAN: Lorković, Nixon, Kip Slobode i tajno osnivanje HDZ-a

Dana 17. lipnja 1989. održana je tajna Osnivačka skupština Hrvatske demokratske zajednice u prostorijama NK 'Borac' u zagrebačkom naselju Staglišću

Ivan Lorković, preteča nacionalnog liberalizma

Hrvatski političar Ivan Lorković rođen je u Zagrebu, 17. lipnja 1876. godine. Kao student prava u Zagrebu Lorković je pristupio liberalnoj omladini (Naprednjaci). Utemeljitelj je Hrvatske napredne stranke i urednik njezina glasila Pokret.

Napredna stranka pristupa 1905. u Hrvatsko-srpsku koaliciju. Od 1906. Lorković je bio zastupnik u Hrvatskom saboru. Nakon Supilova povlačenja iz Hrvatsko-srpske koalicije preuzeo je vodstvo njezina hrvatskog dijela (srpski je vodio Svetozar Pribičević), a 1910. sjedinio je svoju stranku s Hrvatskom strankom prava u Hrvatsku samostalnu stranku.

Razišavši se s Pribičevićem, 1918. istupio je iz Hrvatsko-srpske koalicije. U Kraljevstvu SHS s Matkom Laginjom i Matom Drinkovićem utemeljio je Hrvatsku zajednicu, a 1926. s Antom Trumbićem Hrvatsku federalističku seljačku stranku.

Kip slobode stigao u njujoršku luku na palubi francuske fregate Isère

Kip slobode, punim nazivom ‘Liberty enlightening the World’ spomenik je u Sjedinjenim Američkim Državama, na ušću rijeke Hudson u New Yorku. Predstavlja pozdrav svim posjetiteljima i useljenicima pristiglima u SAD.

U devetnaestom stoljeću Francuska je darovala spomenik prilikom stote godišnjice potpisivanja Američke deklaracije o neovisnosti, a 17. lipnja 1885. godine brodom je stigao u svoju današnju domovinu. Kip je izradio Frederic Auguste Bartholdi, a unutrašnjost je oblikovala tvrtka Gustava Eiffela. Kip slobode jedan od simbola SAD-a, a predstavlja božicu slobode koja u ruci drži baklju.

Kip slobode nalazi se na popisu UNESCO-ve Svjetske kulturne baštine. Bez spojnica je kip visok 46,05 m, a s podnožjem 93 m. Sastoji se od bakrene ovojnice koju drži čelični okvir. Ukupna težina kipa iznosi 225 tona.

Afera “Watergate”

Richard Milhous Nixon bio je 36. američki predsjednik. Njegova ostavka bila je posljedica afere “Watergate”. Za Nixonovu političku karijeru kobnim se pokazalo ono što se ispočetka držalo njegovim najvećim trijumfom.

Godine 1972. je u Demokratskoj stranci ojačalo radikalno lijevo krilo, poraženo na izbornoj konvenciji prije četiri godine. Ovaj put su ljevičari na izbornoj konvenciji uspjeli progurati nominaciju Georgea McGoverna, koji se Nixonu na izborima suprotstavio platformom temeljenom na hitnom povlačenju iz Vijetnama i programom izdašnih socijalnih reformi.

McGovernov program bio je privlačan mladim radikalima, ali ne i “tihoj većini” glasača, pa je Nixon relativno lako osvojio veliki broj tradicionalnih glasača Demokratske stranke. Na izborima je dobio 60% – jedan od rekordnih rezultata u povijesti predsjedničkih nadmetanja.

Međutim, sam Nixon nije bio uvjeren kako će tako lako pobijediti, a gorka iskustva s “curenjem” informacija i stalna medijska haranga ga je učinila paranoičnim i nepovjerljivim čak i prema vlastitoj stranci. Zbog toga je za kampanju angažirao vlastitu organizaciju CRP, čiji su članovi protiv demokrata koristili “prljave trikove”, često na rubu, a nekad i s one strane zakona.

Jedna od takvih “prljavih” operacija bila je provala u Hotel Watergate, sjedište Demokratske stranke u Washingtonu, s ciljem prikupljanja informacija. Provalnici su uhićeni 17. lipnja 1972. godine, a u listopadu iste godine je Washington Post započeo seriju članaka koja je počinitelje povezivala s CRP-om, a kasnije i sa samim predsjednikom. To je bio početak skandala koji će biti poznat kao afera Watergate.

Nixon je sve vrijeme negirao ikakve veze sa skandalom, ali je s vremenom na vidjelo izlazilo sve više dokaza koji su upućivali na to da su Nixon i njegovi najbliži suradnici pokušavali zataškavati slučaj. Nixon se, nastojeći spasiti položaj, morao nevoljko riješiti nekih od svojih najbližih suradnika, koji su, pak, poslije odlučili svjedočiti protiv njega kada je podignuta službena istraga.

Nixonovom položaju nije nimalo pomoglo ni izbijanje naftnog šoka u jesen 1973. godine, kada je nagli skok cijena izazvao masovno nezadovoljstvo u zemlji, a Nixon smatran odgovornim za sve ekonomske i druge nevolje. Nixonu je također odmogla i ostavka dopredsjednika Spire Agnewa, kojemu su istražitelji pronašli dokaze o utaji poreza i pronevjeri. Nixon je na njegovo mjesto imenovao Geralda Forda.

U svibnju 1974. godine pravosudni odbor Zastupničkog doma Kongresa, koga su kontrolirali demokrati, započeo je formalni postupak opoziva. Kao ključni dokaz su korištene audio-vrpce s dokazima o nizu protuzakonitih radnji, čije je objavljivanje i korištenje 5. kolovoza 1974. godine u postupku odobrio Vrhovni sud. Vidjevši kako je izglasavanje opoziva neizbježno, Nixon je četiri dana poslije podnio ostavku.

Održana tajna Osnivačka skupština HDZ-a

Dana 17. lipnja 1989. održana je tajna Osnivačka skupština Hrvatske demokratske zajednice u prostorijama NK ‘Borac’ u zagrebačkom naselju Staglišću, nakon zabrane javnog skupa zakazanog u hotelu ‘Panorama’. Nakon nje došlo je do raskola unutar Inicijativnog kruga HDZ-a na tzv. “Tuđmanovu grupu” i ostale. Dr. Franjo Tuđman izabran je predsjednikom stranke.

Osnivačka skupština je održana u tajnosti zbog straha od policije. Bilo je nazočno svega 48 ljudi utemeljitelja. Skupština je trajala kratko, a Tuđman je u uvodnom govoru naglasio da ako policija upadne, stranka će se smatrati osnovanom. Branimir Glavaš predložio je Tuđmana za predsjednika stranke, što su svi prisutni na glasovanju podržali. Potpredsjednicima su postali Vladimir Šeks, Dalibor Brozović i Krešimir Balenović. Za počasne predsjednike imenovani su Petar Šegedin i Šime Balen, a Milivoj Slaviček postao je predsjednik Središnjeg odbora stranke. Usvojena je i Programska deklaracija stranke. Ostalo je povijest, a mala bizarnost je i činjenica da je, zbog tadašnjih zakonskih propisa, osnovana i samoupravna kontrolu, čiji je član bio Miroslav Kutle, jedan od osebujnih likova tajkunske privatizacije u Hrvatskoj tijekom devedesetih.

Aktualno
Hrvatska