NA DANAŠNJI DAN: Krumpir stigao u Europu, osnovana HAZU, Antonio Vivaldi, Arsen Dedić i početak Prvog svjetski rata

Hrvatski književnik, prevoditelj, pjesnik i kantautor Arsen Dedić rođen je 28. srpnja 1938. u Šibeniku

U Europu donesen krumpir – 1586.

Pradomovina krumpira je područje oko jezera Titicaca u južnoameričkim Andama u Peruu gdje se koristio još prije 8000 godina. Prastanovnici tog kraja, Inke, smatrali su krumpir «uzvišenom biljkom». “Najvjerojatnije je španjolski konkvistador Pedro Cieza (Creca) de Lion (1518-1560) bio prvi koji je vidio krumpir i opisao ga u svojoj Peruanskoj Kronici (Cronica del Peru) iz 1553. godine. Opisao ga je kao gomolj koji liči na kesten. Ubrzo se počeo jesti na španjolskim brodovima, a zabilježeno je da pomorci koji su jeli krumpir nisu obolijevali od skorbuta. Drugi španjolski osvajač, Gonzalo Jiminez de Quaseda (1499-1579) donio je krumpir u Španjolsku umjesto zlata i srebra koje nije mogao pronaći. Isprva se mislilo da je to gljiva nalik na tartufe, pa su ga tako i zvali. U Italiju i Englesku krumpir je donijet 1585. godine, u Belgiju i Njemačku 1587, u Austriju 1588, u Francusku 1600. godine. Friedrich Veliki, pruski vladar, donio je uredbu kojom je obvezatno bilo uzgajati krumpir, jer je to bila jedina prevencija protiv povremenih gladnih godina koje su pustošile Europom.

U Hrvatsku su krumpir donijeli graničarski vojnici 1779. i 1780, te je od tada neizostavni dio prehrane naših krajeva. Hrvatski naziv “krumpir” potječe najverojatnije od „Švaba“, kako su zvali Nijemce, koji se su doselili u Hrvatsku za vrijeme Marije Terezije. Većina njemačkih emigranata je bila iz Švabske u današnjoj pokrajini Baden-Württemberg pa im je to dalo ime. No, veliki dio doseljenika je podrijetlom iz Palačke (Pfalz), regije koja je danas sastavni dio savezne pokrajine Rheinland-Pfalz. Mnogo useljenika vuklo je korijenje i iz Elsasa, dvojezičnog područja uz Palačku, koje danas pripada Francuskoj. U cijeloj Njemačkoj se koriste različiti nazivi za krumpire. U Palačkoj se krumpir zove grumber (Grumbeer) ili grumbirn (Grumbirne), što otprilike znači zemljana kruška. U Švabskoj koristi se riječ grombir (Grombiera). Za pretpostaviti je da su njemački useljenici donijeli krumpir sa sobom u Slavoniju i Vojvodinu, pa ga tako uveli na naša područja. „Kumpir“, kako ga zovemo u Lici, se zove turski specijalitet koji se često ubraja u fast food. Radi se o pečenom punjenom krumpiru koji je vrlo popularan kao brza hrana.

Osnovana HAZU – 1867.

U Zagrebu je 28. srpnja 1867. godine svečano otvorena Jugoslavenska, današnja Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Bilo je to 28. srpnja 1867. godine.

Hrvati su već u 16. stoljeću imali svoje akademije, znanstvene ustanove i društva najuglednijih i najučenijih ljudi, koji su si kao zadaću uzeli da svojim izdanjima, raspravama i povremenim akademičkim sastancima stalno daju nove poticaje znanstvenom istraživanju i njegovanju čiste znanosti, umjetnosti i moralnih vrlina.

Pripreme za osnutak današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) učinjene su u sam osvit hrvatskoga narodnog preporoda. Preporodne zamisli o osnivanju ‘učenog društva’ izrečene u prvim desetljećima 19. stoljeća, u skladu s težnjama prvaka narodnoga buđenja, oblikovane su u zaključke Hrvatskoga sabora između 1836. i 1847., a to je vodilo prema osnivanju ustanove od općeg nacionalnog značenja, najviše znanstvene i umjetničke ustanove – akademije znanosti.

Revolucionarni događaji sljedećih godina, a potom i apsolutizam unutar Austro-Ugarske monarhije, odgodili su na više od deset godina izvršenje navedenih odluka. Nakon tzv. Luksemburškog manifesta cara Franje Josipa I. donekle je liberaliziran politički i društveni život, pa novi Ustav od 1860. osigurava neovisan Hrvatski sabor. U tu svrhu sazvana Banska konferencija bila je važna i za osnivanje nacionalne akademije. Temelje HAZU položio je Josip Juraj Strossmayer, 10. prosinca 1860., kada je prvoj Banskoj konferenciji uputio pismenu darovnicu i dao novčani prilog (50.000 forinti) nužan za zakladu akademije. Njegov primjer ubrzo slijedi cijela Hrvatska. Upravo izabrani Hrvatski sabor jednoglasno prihvaća Strossmayerov prijedlog o osnutku Akademije znanosti i stavlja je u svoju zaštitu, a istoga dana izabran je i odbor koji će izraditi statut Akademije, s jasnim određenjem njezine svrhe i ustroja. Tada su prihvaćena Pravila i u obliku zakonskoga prijedloga poslana kralju na sankciju, koji ih potvrđuje tek 7. kolovoza 1863. uz zahtjev za promjenom određenih tekstualnih izričaja zbog posebnih interesa bečkih političkih čimbenika. Novoizabrani Sabor 1865. preradio je Pravila te kralj odobrava prilično izmijenjena pravila o Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti tek 4. ožujka 1866. Odmah zatim vladar je potvrdio i prvih 14 (od 16) pravih članova Akademije. Na osnivačkoj sjednici članovi Akademije prihvatili su Poslovnik te za pokrovitelja izabrali Josipa Jurja Strossmayera, a kanonika i povjesničara Franju Račkoga za prvog predsjednika.

Antonio Vivaldi, talijanski skladatelj – 1741.

Talijanskog baroknog skladatelja, katoličkog svećenika i virtuoza na violini Antonija Vivaldija danas se smatra jednim od najvećih baroknih skladatelja.

Njegov se utjecaj, još za Vivaldijeva života, proširio čitavom Europom. Najpoznatiji je po svojim koncertima, uglavnom za violinu, ali i zborskim djelima te preko četrdeset opera. Njegov najpoznatiji rad je ciklus od četiri koncerta za violinu i orkestar “Četiri godišnja doba”.

Mnoge Vivaldijeve kompozicije pisane su za ženski ansambl Ospedale della Pietà doma za nezbrinutu djecu, gdje je Vivaldi kao profesor violine radio od 1703. do 1715. i od 1723. do 1740. godine. Vivaldijeve opere uspjeh su postigle u Veneciji, Mantui i Beču. 1723. postaje europska zvijezda te često odlazi na gostovanja kao cijenjeni virtuoz.

Nakon što je upoznao cara Karla VI., Vivaldi se preselio u Beč, nadajući se unaprjeđenju. Međutim, ubrzo nakon njegova dolaska, car je umro, a godinu dana nakon njega i Vivaldi, napušten i zaboravljen. Pokopan je 28. srpnja 1741. na bolničkom groblju u grobnicu za siromahe.

Iza sebe je ostavio 13 za života objavljenih zbirki instrumentalne glazbe, 425 koncerata za soliste i orekstar (od toga 228 za violinu), 61 concerto grosso, 23 simfonije, 46 opera, 38 kantata, oratorij ‘Juditha Triumphans’ i crkvenu glazbu.

Johann Sebastian Bach, njemački skladatelj

Dana 28. srpnja 1750. godine u Leipzigu je umro Johann Sebastian Bach, njemački skladatelj i orguljaš baroknog razdoblja.

Bach je jedan od najvećih skladatelja svih vremena, čija su djela zapažena po intelektualnoj dubini, tehničkoj zahtjevnosti i umjetničkoj ljepoti, te su bila nadahnuće gotovo svim skladateljima europske tradicije, od Mozarta do Schoenberga.

Neka od djela J. S. Bacha su Brandenburški koncerti, Varijacije Goldberg, Engleske suite, Francuske suite, Partite, Dobro ugođen glasovir, Misa u h-molu, Muka po Mateju, Glazbena žrtva, Umjetnost fuge, Sonate i partite za violinu solo, Suite za violončelo, više od 200 kantata i jednak toliki broj djela za orgulje. Umro je u Leipzigu 28. srpnja 1750.

Počeo Prvi svjetski rat – 1914.

Austro-Ugarska, na njemački poticaj objavljuje Srbiji rat; ovaj se nadnevak uzima za početak prvog svjetskog rata.

Austro-Ugarska je 1914. godine, na njemački poticaj, objavila rat Srbiji što se uzima za početak Prvog svjetskog rata. Austro-ugarski prijestolonasljednik Franjo Ferdinand 28. lipnja 1914., tijekom vožnje ulicama Sarajeva, ubijen je u atentatu.

Austro-Ugarska je imala dokaze o upletenosti srpskih državnih službenika i, smatrajući da je atentatom Srbija pregazila sporazum iz 1909., zahtjeva istragu u Srbiji te je 23. srpnja 1914. Srbiji dala ultimatum s ponižavajućim uvjetima, kojeg je Srbija u diplomatski napisanom tekstu uz dobivenu podršku Rusije odbila 25. srpnja, nakon čega je odmah počela mobilizaciju.

Njemački car Wilim II. je smatrao srpski odgovor zadovoljavajućim i da će rat biti izbjegnut o čemu obavještava Beč, ali tada Austro-Ugarska više nije htjela odustati te objavljuje rat kraljevini Srbiji. Ono što je trebao ostati lokalni rat na Balkanu, koji je već bio žarište europskih blokovskih previranja, proširilo se nakon što je Rusko Carstvo objavilo rat Austro-Ugarskoj. Iako je atentat i srpsko odbijanje austrougarskog ultimatuma uzeto kao neposredni povod Velikog, odnosno ‘Rata koji će okončati sve ratove’, njegovi uzroci su mnogobrojni i složeni, ali svoj korijen uglavnom imaju u neravnomjernom ekonomskom razvoju vodećih europskih zemalja u 19. stoljeću.

Arsen Dedić, hrvatski umjetnik – 1938.

Hrvatski književnik, prevoditelj, pjesnik i kantautor Arsen Dedić rođen je 28. srpnja 1938. u Šibeniku. U rodnom gradu završio je gimnaziju i srednju glazbenu školu, nakon čega odlazi u Zagreb na studij prava.

Studij ubrzo prekida te se 1959. godine upisuje na Muzičku akademiju, na kojoj je diplomirao u veljači 1964. godine. Autor je i izvođač brojnih šansona te pobjednik mnogih festivala. Uz glazbu, objavio je više zbirki lirike. Skladao je i pisao i za televiziju, film i kazalište. Prevodio je i obrađivao poznate šansonijere i autore, poput Gina Paolija, Sergia Endriga i drugih, poput Jacquesa Brela, koji je ostavio dubok utjecaj na njegovu karijeru. Uglazbio je stihove Krleže, Cesarića i Goloba. Njegove pjesme su prevođene i obrađivane od strane mnogih izvođača, a za mnoge je pisao (Gabi Novak, klape, Ibrica Jusić). Veliki dio njegovog opusa čini primijenjena glazba za TV, film i kazalište.

Aktualno
Hrvatska