NA DANAŠNJI DAN: Kralj Tomislav, Petar Veliki, Sankt Petersburg, Trenkovi panduri, okupacija Dubrovnika, Niccolo Paganini, Vjekoslav Spinčić, Zlatko Crnković, Ivo Brešan

Prvi hrvatski kralj Tomislav pobijedio bugarsku vojsku cara Simeona – 927.

Bugarski car Simeon I. već je vodio dug i isrpljujuć rat s bizantskim carem Romanosom I. Pod velikim bugarskim pritiskom i brojnim porazima bizantska je diplomacija umoljavala Hrvate da sklope savez sa Srbima i zarate s Bugarima.

Prvi hrvatski kralj Tomislav

Saznavši za to, bugarski je car pokorio Srbe i stopio ih u sastav svog carstva, a srpski vladar Zaharija Pribislavljević je pobjegao u Hrvatsku i utočište našao na hrvatskom dvoru. Srbi su se priklonili Hrvatima te postali vazali hrvatskog kralja što je navelo Bugare da protjeruju Srbe iz njihovih domova, tjerajući ih u izbjeglištvo u Hrvatsku zbog čega je 926. došlo do drugog rata između Hrvatske i Bugarske.

Do odlučujuće bitke došlo je negdje na području istočne Bosne, vjerojatno u blizini Drine. Prema nekim povijesnim zapisima hrvatska vojska brojala je oko 160.000 pješaka i konjanika (što je vjerojatno preuveličan broj), dok su Bugari brojali između 30 i 70 tisuća vojnika. Hrvati su pod vodstvom kralja Tomislava potpuno razbili bugarsku vojsku čemu je pridonijeo izbor terena i iskustvo hrvatskih vojnika, posebno konjice koja je odigrala ključnu ulogu u bitci koja je bila jedini poraz cara Simeona I. koji je istoga dana umro u svojoj palači u Preslavu. Budući da su oba vladara bili u dobrim odnosima s papom Ivanom X., uskoro su počeli mirovni pregovori. Granice se nisu mijenjale, ali je Hrvatsko kraljevstvo ojačalo s vojnog i gospodarskog aspekta te je time izniknulo kao jedna od najjačih država u okvirima ranog srednjeg vijeka.

Petar Veliki osnovao Sankt Petersburg – 1703.

Ruski car Petar Veliki 1703. godine osnovao je Sankt Petersburg. Car Petar Veliki 1. svibnja 1703. osvojio je švedsku utvrdu Nyenskans na rijeci Nevi i time postigao cilj zbog kojega je, između ostalog, i došlo do rata između dvije sjeverne sile, a to je bio izlaz na Baltičko more.

Petar Veliki

Nekoliko tjedana kasnije car je na otočiću oko 5 kilometara udaljenom od ušća Neve u more, započeo gradnju tvrđave Petra i Pavla što je bila prva građevina u Sankt Petersburgu. Mladi ruski car izabrao je ime Sankt Petersburg ponajviše zbog opčinjenosti zapadnom kulturom koju je po svaku cijenu želio proširiti u svojem carstvu kojeg je smatrao zaostalim. Grad su najvećom mjerom izgradili ruski kmetovi i švedski ratni zarobljenici, a tijekom dugogodišnjeg teškog rada na močvarnom terenu stradalo ih je na desetke tisuća. 1712. Petar je premjestio prijestolnicu iz Moskve u mladi grad koji se ubrzo nakon toga počeo ubrzano razvijati po planu arhitekta Domenica Trezzinija koji ga je zamislio između mreže pravocrtnih kanala što nije u potpunosti ostvareno, ali se i danas vidi u razmještaju gradskih ulica. 1905. u Sankt Petersburgu je započela revolucija, a 1914. kada je započeo I. svjetski rat grad je preimneovan u Petrograd koji ne zvuči previše ‘njemački’.

Godine 1917. Februarska i Oktobarska revolucija započele su na ulicama Petrograda koji je 1923., tri dana nakon Lenjinove smrti promijenio ime u Lenjingrad koji je godinama smatran ‘kolijevkom revolucije’. Tijekom II. Svjetskog rata grad je bio pod njemačkom opsadom puna 872 dana tijekom kojih je pretrpio nevjerojatno razaranje u kojem je poginulo oko milijun i petsto tisuća ljudi. 12. lipnja 1991. građani su na referendumu s 54 posto glasova odlučili da se vrati ime Sankt Petersburg kako se grad koji je dom za nešto više od 4,5 milijuna ljudi, zove i danas.

Trenkovi panduri prodefilirali su kroz Beč uz Türkisch Band, prvu vojnu glazbu u Europi – 1741.

Trenkovi panduri

Trenkovi panduri bili su postrojba hrvatskih vojnika iz Slavonije koji su sudjelovali u ratovima koje je bečki dvor u to vrijeme vodio u Europi. Na čelu regimente pandura većinom unovačenih u Slavoniji bio je barun Franjo Trenk. Glasovitu postrojbu Trenkove pandure osnovao je 1741. godine uz podršku kraljice Marije Terezije.

Austrija se 1740. godine našla u Ratu za austrijsko nasljeđe s pruskim kraljem Fridrikom II. Velikim, kome su pristupili Bavarska i Francuska (nepriznavanje Pragmatičke sankcije), te je kraljici Mariji Tereziji bila dobrodošla vojna pomoć koju je nudio barun Trenk. Trenkova ponuda sastojala se u opremanju postrojbe od 1000 vojnika koji bi ratovali za kraljicu.

Francuska okupacija Dubrovnika – 1806.

Pojavom Napoleona s jedne, a slabošću Turske s druge strane, Dubrovačka Republika više nije bila sigurna u ustaljenom sustavu zaštite. U opasnosti od ruskog zauzeća grad se 27. svibnja 1806. bez otpora predao francuskim postrojbama.

Napoleon I. Bonaparte

Naime, francuski odred od oko tisuću i dvjesto vojnika pod zapovjedništvom generala Lauristona, obmanom je ušao u grad. Od ulaska francuske vojske u Dubrovnik počele su ratne operacije između združenih ruskih vojnih i crnogorski paravojnih snaga, pomognutih i pravoslavnim stanovništvom u zaleđu Republike, u Turskoj. Početkom mjeseca listopada 1806. uz pomoć generala Marmonta neprijateljska je vojska istjerana s teritorija Dubrovačke Republike. Francuzi su preuzeli civilnu vlast u gradu. Goleme francuske kontribucije i nameti za izdržavanje brojnih trupa potpuno su iscrpili Republiku. Dubrovačko brodovlje bilo je uništeno ili uzapćeno u sredozemnim lukama, a trgovina sa zaleđem prekinuta.

Dana 31. siječnja 1808. Marmont je raspustio Senat i ukinuo dubrovačku nezavisnost. Nakon ukinuća Republike 1808. Dubrovačko je područje s Bokom kotorskom podvrgnuto Napoleonovu Talijanskom Kraljevstvu, a od 1810. do 1814. uključeno je u sastav francuskih Ilirskih pokrajina.

Niccolo Paganini, talijanski skladatelj – 1840.

Talijanski violinist i skladatelj Niccolo Paganini umro je u Nici, 27. svibnja 1840. Kao violinist, uglavnom samouk, Paganini je karijeru započeo 1793. u Italiji gdje je oko 1813. već bio glasovit.

Niccolo Paganini

Od 1828. do 1834. je na vrhuncu slave, održava koncerte po glavnim europskim glazbenim središtima izazivajući svojim virtuozitetom, temperametnim sviranjem i magičnom pojavom oduševljenje publike. Iskonski nadaren, fanatički predan svojemu umijeću, poznavajući uz to bit svoga instrumenta, Paganini je najveći violinist virtuoz svih vremena. Svojim načinom sviranja znatno je utjecao na stil violinske glazbe, a obogatio je i tehniku (sviranje na jednoj žici, kromatski glisando, pizzicato lijevom rukom itd.)

Oponašao se i njegov način sviranja, a i odijevanja, pa su bečki izlozi bili puni robe ‘a la Paganini’. Car mu je dodijelio i titulu dvorskog virtuoza. Oko njegovog imena nizale su se brojne legende. Znatno je utjecao na stil glazbe romantizma, a najznačajniji su njegovi violinski koncerti i 24 Capriccia za solo violinu. Paganini je za života postao legendarna ličnost i ostao jedinstvena pojava u povijesti glazbe. Umro je od tuberkuloze 1840. godine u Nici.

Vjekoslav Spinčić, povjesničar – 1933.

Spinčić, Vjekoslav, hrvatski političar, povjesničar i publicist (Spinčići kraj Kastva, 23. X. 1848 – Sušak, danas dio Rijeke, 27. V. 1933). U Gorici i Trstu studirao je teologiju, 1872. zaredio se za svećenika. Nakon studija geografije i povijesti u Pragu i Beču bio je nastavnik u Kopru (1876–82), školski nadzornik u kotarima Kopar i Volosko (1882–88) i nastavnik u Gorici (1888–92).

Vjekoslav Spinčić

Zajedno s M. Mandićem i M. Laginjom vodio je narodni pokret u Istri u skladu s programskim načelima Stranke prava te se zauzimao za ravnopravnost istarskih Hrvata i Slovenaca s Talijanima i za ujedinjenje Istre s Hrvatskom. Bio je zastupnik u Istarskom saboru (1882–1915) i u Carevinskom vijeću u Beču (1891–1918). Zajedno s Mandićem odbio je priznati sporazum o narodnosnome miru u Istri koji su, nakon pobjede Hrvatsko-slovenske narodne stranke na izborima za Carevinsko vijeće, sklopile Hrvatsko-slovenska narodna stranka i Talijanska liberalna stranka (1908).

Kao dugogodišnji predsjednik Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru utjecao je na otvaranje hrvatskih škola. Za I. svjetskoga rata zagovarao je stvaranje jugoslavenske zajednice i donošenje Svibanjske deklaracije (1917). Nakon ujedinjenja bio je član Privremenoga narodnog predstavništva Kraljevine SHS u Beogradu (1919–20), a zatim se povukao iz političkoga života zbog ustupanja Istre Italiji. Za šestosiječanjske diktature (1929–31) još se jednom pojavio kao poslanik u Skupštini u Beogradu (1931). Objavljivao brošure i govore te radove s područja književne, crkvene i političk povijesti. Značajnija djela: Slavensko bogoslužje u Istri (1913), Narodni preporod u Istri (1924), Crtice iz hrvatske književne kulture Istre (1926).

Zlatko Crnković, glumac – 1936.

Crnković, Zlatko, hrvatski glumac (Kastav, 27. V. 1936 – Zagreb, 14. II. 2012). Diplomirao je 1959. glumu na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu, gdje je od 1959. predavao scenski govor (od 1989. redoviti profesor), a scenski je govor predavao i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te na Umjetničkoj akademiji u Splitu.

Zlatko Crnković

God. 1958–89. bio je stalni član Drame zagrebačkoga HNK-a, gdje se isticao u ulogama klasičnog repertoara: kao Križovec (Miroslav Krleža, U agoniji, 1969), Aurel (M. Krleža, Leda, 1972), Ponza (Luigi Pirandello, Tako je (ako vam se čini), 1975), Don Fernando (Ranko Marinković, Kiklop, 1976., u režiji Koste Spaića), Kristijan (M. Krleža, Golgota, 1978), Dundo Maroje (Marin Držić, 1981., u režiji Ivice Kunčevića). Nastupao je i u drugim zagrebačkim kazalištima (npr. u Teatru &TD, gdje se 1971. istaknuo kao Škunca u praizvedbi Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja Ive Brešana u režiji Božidara Violića), na ljetnim festivalima (prije svega na Dubrovačkim ljetnim igrama), u TV serijama i na filmu (Opasni put, Mate Relja, 1963; Timon, Tomislav Radić, 1973; Vila Orhideja, Krešo Golik, 1988; Luka, T. Radić, 1992; Tu, Zrinko Ogresta, 2003., Zlatna arena za glavnu mušku ulogu). Artikulirana i duboka glasa (bariton), izvodio je i režirao mnogobrojne recitale, nastupio u stotinjak radiodrama te bio narator u dokumentarnim filmovima, kao i u crtanoj seriji Profesor Baltazar (1967–71). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2008.

Ivo Brešan, pisac – 1936.

Ivo Brešan (Vodice, 27. svibnja 1936. – Zagreb, 3. siječnja 2017.), bio je hrvatski dramski pisac, prozaist, slavist i scenarist.

Bresšn Ivo

Jedan od najplodnijih i najizvođenijih hrvatskih dramatičara europskog ranga i pisac filmskih scenarija za nagrađivane hrvatske filmove.

Godine 1971. djelom Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, koja je premijerno izvedena 6 godina kasnije, radi ismijavanja manjkavosti komunističkog totalitarističkog režima.

Njegove drame izvođene su u gotovo svim kazalištima ondašnjih kulturnih centara.

Osim književnosti, pisao je i i filmske scenarije – isprva s Krstom Papićem, zatim za Veljka Bulajića, a potom za svog sina Vinka Brešana, redatelja.