NA DANAŠNJI DAN: Klović, Marulić, Radetzky, parni stroj, NSDAP, Nina Vavra, X-zrake, Umberto Eco, Zagrebački solisti, Praško proljeće

Juraj Julije Klović, slikar minjutarist – 1578.

Juraj Julije Klović, na tal. poznat kao Giorgio Giulio Clovio – Croata (Grižane, 1498. – Rim, 5. siječnja 1578.), bio je hrvatski slikar i minijaturist, zvan i Michelangelo minijature.

Klović je s osamnaest godina, došao u Veneciju u službu kardinala Domenica, a potom i Marina Grimanija. Rafaelov učenik Giulio Romano postaje njegovim učiteljem. Odlazi poslom u Mađarsku, 1523. godine, gdje radi za kralja Ljudevita II. Vraća se u Italiju 1526. godine i u Rimu radi za kardinala Lorenza Compeggia, te tijekom Velike pljačke Rima 1527. godine biva nakratko uhićen. U Mantovi postaje svećenik, te mijenja ime iz Juraj u Julije u čast svojega učitelja i živi u samostanu Candiana kraj Padove. Papinskom dozvolom napušta redovništvo i radi diljem Italije prateći svog mecenu, kardinala Alessandra Farnesea: Firenza (1551.), Parma (1556.), Piacenza (1557.-58.), Perugia. Naposljetku se 1561. godine vraća u Rim gdje je bio u dodiru s vodećim umjetnicima svog doba: Michelangelom, Vasarijem, Bruegelom, Colonnom kao i s El Grecom kojega je preporučio kardinalu Farneseu i koji je izradio dva Klovićeva portreta.

Pokopan je u rimskoj crkvi Sveti Petar u okovima koja je slavna po Michelangelovom Mojsiju.

Klović se znao potpisivati kao Georgivis Jvlivs Clovivs Croata, te na njegovom grobu u Rimu stoji natpis “Pictor de Croatia”.

Hrvatska je proslavila 500. obljetnicu njegova rođenja 1998. godine, kada je Hrvatska narodna banka izdala posebnu srebrnu kovanicu od 200 kuna. Vatikan je proslavio ovu obljetnicu izdavanjem prigodne poštanske marke.

Marko Marulić, otac hrvatske književnosti – 1524.

Marko Marulić (lat. Marcus Marulus Spalatensis) (Split, 18. kolovoza 1450. – Split, 5. siječnja 1524.) hrvatski je književnik i kršćanski humanist, otac hrvatske književnosti. Često mu se dodijeva i pridjev Splićanin.

Prva uporaba riječi psihologija pripisuje se Maruliću. Rođen je u splitskoj plemićkoj obitelji Marulić koja se od 1436. nazivala i Pecenić. U Splitu je završio humanističku školu, no ne zna se gdje je studirao, možda u Padovi. Bio je aktivan u pomaganju hrvatskim knezovima protiv Turaka.

I pjesnikovi pozivi na borbu protiv Turaka zrače hrvatskim rodoljubljem. Hrvati su mu glavni predstavnici borbe protiv Osmanlija, pa poimence Ugre i ne spominje u svojoj pjesmi “Molitva suprotiva Turkom”. Marko Marulić u doba turskih napada na dalmatinske gradove piše djelo Judita kojim želi ohrabriti Splićane i građane ostalih dalmatinskih gradova da se odupru osmanlijskoj opasnosti.

Grof Radetzky, austrijski feldmaršal – 1766.

Josef Wenzel grof Radetzky von Radetz (Trebnice, Češka, 2. studenog 1766. – Milano, 5. siječnja 1858.), austrijski feldmaršal i češki plemić.

Istaknuo se kao Schwarzenbergov načelnik stožera u borbi protiv Napoleona od 1813. do 1814. Krajem 1831. godine preuzeo je zapovjedništvo nad austrijskim trupama u sjevernoj Italiji, a 1836. godine imenovan je feldmaršalom.

Nakon talijanskog ustanka u Milanu, (18. ožujka 1848.), povukao je austrijske trupe iz grada, ali je kasnije pobjedama kod Custozze i Novare uspio suzbiti revolucionarni i narodnooslobodilački pokret u Sjevernoj Italiji i učvrstiti austrijsku vladavinu.

Nakon toga je bio generalni guverner austrijske provincije Sjeverne Italije.

James Watt patentirao parni stroj – 1789.

Dana 5. siječnja 1769. škotski izumitelj James Watt patentirao je svoj parni stroj. Smatra se da je Thomas Newcomen oko 25 godina prije Wattova rođenja izumio prvi parni stroj, međutim, Wattovi strojevi imali su opsežniji učinak.

Watt je zaslužan za znatno usavršavanje u radnom učinku stroja time što je kondenzirao paru u posebnoj zatvorenoj posudi.

Nekoliko godina kasnije, Watt se povezao s Matthewom Boultonom i zajedno su 1774. otvorili tvornicu “Boulton & Watt” i krenuli u proizvodnju parnih strojeva.

Wilhelm Conrad Röntgen otkrio X-zrake – 1869.

Njemački fizičar Wilhelm Conrad Röntgen otkrio je 5. siječnja 1896. posebnu vrstu elektromagnetskog zračenja, X-zrake (poslije nazvane rendgenske).

Ustanovio je da djeluju na fotografsku ploču, prolaze kroz različite materijale i ioniziraju zrak kojim prolaze.

Konstruirao je rendgenske cijevi s konkavnom katodom i platinskom antikatodom.

Za to je otkriće 1901. godine dobio Nobelovu nagradu za fiziku te tako postao prvi dobitnik ove nagrade.

Nina Vavra, glumica – 1879.

Nina Vavra (Nina Vavra-Bach) (Križevci, 5. siječnja 1879. – Zagreb, 21. rujna 1942.), hrvatska glumica, spisateljica i prevoditeljica. Supruga Josipa Bacha.

Na današnji dan rođena je u Križevcima, 1879. godine Nina Vavra, poznata hrvatska glumica. Završila je Miletićevu Hrvatsku dramsku školu, a od 1899. djelovala je u zagrebačkom HNK-u.

Započela je ulogama naivka, no brzo se potvrdila kao glumica velikoga raspona i intenziteta dramskog izraza. Zahvaljujući snažnom temperamentu, iznimnoj dikciji i vrsnoj interpretaciji i komičnih i tragičnih uloga, podjednako je uspješno tumačila uloge različitih snažnih ženskih likova. Galerija njenih likova kretala se u širokom rasponu od klasične tragedije do suvremene drame. Glumila je i u igranim filmovima Matija Gubec (1917.). i Vragoljanka (1918.).

Jedna je od najistaknutijih i najsamosvojnijih hrvatskih glumica prve polovice XX. Stoljeća.

Osnovana Njemačka radnička stranka, kasnije preimenovana u zloglasnu Nacionalsocijalističku njemačku radničku stranku -1919.

Njemačka radnička stranka (Deutsche Arbeiterpartei ili DAP) bila je politička stranka, službeno osnovana 5. siječnja 1919. godine u Münchenu, kojoj je cilj bio poboljšanje života radnika.

Prvi predsjednik stranke bio je Anton Drexler. Adolf Hitler, koji je bio član stranke od 1919., pokazao se kao dobar govornik i vrlo brzo je napredovao te je 1921. godine preuzeo vodstvo stranke, koja se već tada zove Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei) ili NSDAP.

Umberto Eco, književnik -1932.

Umberto Eco (5.01.1932., Alessandria, ITA – 19.02.2016., Milano, ITA), talijanski romanopisac, esejist, filozof i lingvist. Redoviti je profesor semiotike na Sveučilištu u Bologni.

Romani: Ime ruže (Il nome della rosa, 1980) Foucaultovo njihalo (Il pendolo di Foucault, 1988) Otok prethodnog dana (L’isola del giorno prima, 1994) Baudolino (Baudolino, 2000) Tajanstveni plamen kraljice Loane (La misteriosa fiamma della regina Loana, 2004)

Zagrebački solisti održali prvi koncert – 1954.

Zagrebački solisti, najugledniji hrvatski komorni ansambl, prvi su koncert održali 5. siječnja 1954. godine u Bjelovaru.

Ansambl je osnovan 1953. godine u okviru Radio-televizije Zagreb, a pod umjetničkim vodstvom glasovitoga violončelista Antonija Janigra. Do sada su Zagrebački solisti održali preko 3500 koncerata na svim kontinentima, u najvećim svjetskim centrima i najslavnijim koncertnim dvoranama.

Repertoar ansambla obuhvaća gotova sva razdoblja i stilove, a posebna pozornost usmjerena je interpretacijama baroknih majstora Bacha, Händela i Vivaldija, te Mozarta.

Bilo je to razdoblje političke liberalizacije u Čehoslovačkoj koje je počelo 5. siječnja 1968., a trajalo do 21. kolovoza iste godine kada je SSSR sa svojim saveznicima iz Varšavskog pakta okupirao zemlju

Započelo praško proljeće – 1967.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Čehoslovačka je ušla u sovjetsku sferu utjecaja (Istočni blok). Od 1948. u zemlji nije bilo niti jedne druge političke stranke osim Komunističke partije koja je bila pod direktnom upravom Sovjetskog Saveza. Za razliku od drugih zemalja u središnjoj i istočnoj Europi, komunisti su 1948. preuzeli vlast u Čehoslovačkoj kao izvorni narodni projekt (mada jednako brutalno). Reforme u zemlji nisu dovele do takvih pobuna koje su viđene u Mađarskoj.

Treba napomenuti da su postojala dva razloga za popularnost pokreta:

Prvo, kako se bližio kraj Drugog svjetskog rata Staljin je želeći Čehoslovačku potpisao sporazum sa Churchillom i Rooseveltom po kome će Prag osloboditi Crvena armija, usprkos činjenici da je američka vojska pod komandom generala Pattona mogla ranije osloboditi grad. Ovo je bila vrlo važna činjenica u kasnijoj proruskoj (prokomunističkoj) propagandi

Drugo, ljudi su se još sjećali da je Zapad izdao Čehoslovačku potpisivanjem Münchenskog sporazuma kojim je Njemačka anektirala zapadni dio Čehoslovačke.

Upravo iz ovih razloga narod je glasovao za komuniste godine 1948.- na posljednjim demokratskim izborima u dugom periodu.

Od sredine šezdesetih Česi i Slovaci su počeli pokazivati sve veću odbojnost prema postojećem režimu. Ove promjene su se ispoljavale u raspoloženju reformističkih elemenata unutar same Komunističke partije koji su uspjeli izabrati Aleksandra Dubčeka za lidera stranke. Dubčekove reforme političkih procesa, koje je on nazivao “socijalizmom s ljudskim licem” nisu predstavljale potpuno odbacivanje starog režima, kao što je bio slučaj u Mađarskoj 1956.. Dubčekove promjene imale su široku podršku društva, uključujući i radničku klasu. Međutim, sovjetske vođe su ove reforme promatrali kao prijetnju njihovoj hegemoniji nad zemljama Istočnog bloka kao i na ugrožavanje sigurnosti samog Sovjetskog Saveza. Čehoslovačka se nalazila u sredini obrambene linije Varšavskog pakta i njen mogući prelazak na stranu neprijatelja je bio neprihvatljiv u vrijeme Hladnog rata.

S druge strane, značajna manjina u vladajućoj stranci, osobito na višim upravljačkim nivoima, opirala se popuštanju čvrste ruke i aktivno je kovala zavjeru sa vodstvom Sovjetskog Saveza da zbace reformiste. Ova grupa je sa strahom gledala kako su pozivi na višestranačke izbore i druge reforme odjekivali širom zemlje.