NA DANAŠNJI DAN: Josip Torbar, Sergej Rahmanjinov, Karlo Austrijski, Miljenko Grgić, Milan Kundera, legalizirana eutanazija, Batmanov dan

Josip Torbar , prirodoslovac – 1824.

Dr. Josip Torbar (Krašić, 1. travnja 1824. – Zagreb, 26. srpnja 1900.), hrvatski prirodoslovac, pedagog i političar.

Josip Torbar

Rođen u seljačkoj obitelji, završio je gimnaziju u Karlovcu, a od 1843. uči filozofiju i teologiju na zagrebačkom sjemeništu. Zaređen za svećenika 1849. god. Studirao je na bečkom sveučilištu, gdje je 1852. položio profesorski ispit. Bio je profesor u zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji od 1850. do 1853. godine,[1] a kad je 20. studenoga 1854. otvorena realna gimnazija u Zagrebu, postao je na njoj profesor fizike i prirodopisa. Od 16. veljače 1858. bio je ravnatelj realne gimnazije. Ban Levin Rauch smijenio ga je s te dužnosti 1867. god, kao i neke druge istaknute profesore, zbog političkih razloga. Ban Ivan Mažuranić vratio ga je na istu dužnost u studenome 1873. U tri navrata je bio izabran za zastupnika hrvatskog sabora (1861., 1865. i 1875.), u kojemu se kao rodoljub zalagao za cjelokupnost i samostalnost Hrvatske. Torbar je u svoje vrijeme bio među prvim i rijetkim popularizatorima prirodnih znanosti. Bavio se raznim disciplinama: biologijom, geologijom, meteorologijom i poviješću znanosti. Hrvatski sabor ga je 9. svibnja 1866. uvrstio među prvih 12 članova Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti JAZU. Bio je predsjednik Matematičko-prirodoslovnog razreda i predsjednik JAZU od 1890. do smrti. S Jagićem i Račkim, pokretač je “Književnika”, te urednik “Katoličkog lista” i “Gospodarskog lista”. Bio je osnivač i predsjednik Hrvatskog planinskog društva.

Sergej Rahmanjinov, skladatelj – 1873.

Sergej Rahmanjinov je ruski skladatelj, pijanist i dirigent (Oneg, Novgorodska gubernija, 1. IV. 1873 – Beverly Hills, SAD, 28. III. 1943). Učio glasovir na Petrogradskom konzervatoriju, potom na Moskovskom konzervatoriju glasovir (Nikolaj Sergejevič Zverev, Aleksandr Iljič Ziloti) i kompoziciju (S. I. Tanjejev, Anatolij Stepanovič Arenski).

Sergej Rahmanjinov

Pijanističku karijeru započeo je 1892., a 1897. debitirao je kao dirigent u privatnoj operi Save Ivanoviča Mamontova u Moskvi. U sezoni 1897–98. i 1899. gostovao je prvi put kao pijanist, dirigent i skladatelj u inozemstvu, u Londonu na koncertu Filharmonijskoga društva. Kao dirigent u Boljšom teatru u Moskvi (1904–06) osobitu je pozornost pridavao izvođenju ruskog opernog repertoara. Godine 1906–09. živio je u Dresdenu, a nakon turneje po SAD-u vratio se 1910. u Rusiju, gdje je vodio Filharmonijske koncerte (1911–13), surađivao u Ruskom glazbenom društvu i Ruskom glazbenom izdavačkom poduzeću, te priređivao koncerte po Rusiji i europskim središtima.

Nakon izbijanja Listopadske revolucije napustio je Rusiju, živio u skandinavskim zemljama i Parizu, a 1918. nastanio se u SAD-u i ostvario karijeru pijanističkoga virtuoza. – Pijanist i dirigent izvanredne sposobnosti glazbenog memoriranja, Rahmanjinov je inzistirao na tehnički krajnje dorađenoj i izražajno suptilnoj interpretaciji. Njegov skladateljski opus od stotinjak djela zasnovan je na romantičkoj tradiciji, izrazito lirskog obilježja, a najuspjelija su djela iz područja glasovirske glazbe i solo popijevke. Drugi (1900–01) i Treći klavirski koncert (1909), te Rapsodija na Paganinijevu temu (1934) među najpopularnijim su i najčešće izvođenim djelima glasovirskoga koncertantnog repertoara.

Karlo Austrijski, posljednji austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj – 1922.

Karlo I. Austrijski ili Karlo IV. Ugarski, rođen u Persenbeugu 17. kolovoza 1887., bio je posljednji austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj (kao Karlo IV.). Vladao je od 1916. do 1918. godine. U Katoličkoj Crkvi štuje se kao blaženi Karlo Austrijski. Punim imenom Karl Franz Josef Ludwig Hubert Georg Maria, bio je sin nadvojvode Otta, nećaka cara Franje Josipa I., i princeze Marije Josipe od Saske. Nakon što je njegov stric nadvojvoda Franjo Ferdinand 1914. godine ubijen u Sarajevu, Karlo je postao prijestolonasljednik, te 1916. i naslijedio starog cara Franju Josipa.

Karlo Austrijski

Oženio se princezom Zitom od Bourbon-Parme, s kojom je imao osmero djece. Nakon raspada države Karlo odbija abdicirati, te odlazi u progonstvo u Švicarsku, odakle dva puta pokušava osvojiti krunu Mađarske, koja je ustavno postala monarhija bez kralja. Takvo rješenje je za razliku od Austrije, u kojoj je proglašena republika, ostavljalo mogućnost za povratak Habsburgovaca na vlast.

Prvi pokušaj u ožujku 1921. godine propao je kada je Horthijeva vlada zamolila Karla da napusti zemlju, iako mu je formalno izražavala svoju vjernost.

Drugi put bivši kralj dolazi u Mađarsku u listopadu 1921. godine, te mu se u Sopronu priključuje oko tri tisuće mađarskih vojnika. Međutim, kada su se približavali Budimpešti stigao je ultimatum Kraljevine SHS i Čehoslovačke o objavi rata Mađarskoj u slučaju njegove krunidbe.

Time su propali svi pokušaji obnove monarhije. Svakako je značajnu ulogu igralo i sabotiranje mađarskog namjesnika Miklosa Horthyija, koji nije bio voljan podijeliti vlast s bivšim kraljem. Kako su Velika Britanija i Francuska sada Karla smatrale opasnim za Versajski poredak i mir u Srednjoj Europi, odredile su kao mjesto njegovog izgnanstva portugalski otok Madeiru. Tamo je i umro nekoliko mjeseci kasnije, iscrpljen ratnim i poratnim zbivanjima, na današnji dan 1922 godine.

Miljenko Grgić, vinar – 1923.

Miljenko Grgić američko-hrvatski vinar (Desne kraj Metkovića, 1. IV. 1923). Diplomirao agronomiju u Zagrebu. Iselio 1954., preko Njemačke i Kanade, u Kaliforniju, gdje se zaposlio kao enolog. Godine 1977. s Austinom E. Hillsom osnovao vinariju Grgich Hills Cellar (od 2006. Grgich Hills Estate) i osvojio mnogobrojna priznanja na svjetskim sajmovima vina.

Miljenko Grgić

Njegovo vino Chateau Montelena Chardonnay iz 1973. pobijedilo je na natjecanju vina u Parizu 1976. Osvojio je prvo mjesto u konkurenciji bijelih vina.

Grgićev Chateau Montelena Chardonnay iz 1973., njegov kofer s kojim je doputovao u Ameriku, plava beretka, udžbenik sa zagebačkog faklulteta i još nekoliko njegovih osobnih stvari dio su stalnog postava Smithsonian National Museum of American History u Washingtonu. Grgić je tako uz Teslu jedina osoba iz Hrvatske koja se spominje u ovom Američkom povijesnom muzeju.

Godine 1995. utemeljio i vinariju u Trsteniku na Pelješcu, gdje proizvodi plavac mali i pošip.

Milan Kundera, pisac – 1929.

Milan Kundera (Brno, 1. travnja 1929.) je češko-francuski književnik.

U književnosti se javio polovicom 1950-ih stihovima koji promiču komunističke vrijednosti te dramama s tzv. angažiranom društvenom problematikom. Početkom 1960-ih distancirao se od svojih književnih početaka, postavši potkraj desetljeća (uz L. Vaculíka) oštrim kritičarom neostaljinističkoga režima.

Milan Kundera

Kao vodeći predstavnik skupine angažiranih književnika na IV. kongresu Saveza čehoslovačkih pisaca 1967., nagovijestio je politički preokret, potonje Praško proljeće, koje je završilo sovjetskom intervencijom u kolovozu 1968. Zrelo razdoblje njegova stvaralaštva započelo je romanom Šala, koji je češka kritika dočekala suzdržano, a inozemna kao senzaciju i obnovu češkoga književnoga modernizma. Groteskna životna priča glavnoga lika okvir je u kojemu autor prikazuje promjene što ih je češko društvo prošlo u razdoblju tzv. realsocijalizma.

Od 1975. trajno se nastanio u Francuskoj, gdje se afirmirao kao naturalizirani autor koji od početka 1990-ih piše isključivo na francuskom jeziku. Uz B. Hrabala, u inozemstvu je najpopularniji suvremeni češki pisac. Romanom Život je drugdje priklonio se modernizmu kafkijanske tradicije, u maniri »antiliričnosti, antiromantičnosti, skeptičnosti i kritičnosti«. Nepodnošljiva lakoća postojanja, u svijetu najpopularnija Kunderina knjiga, bavi se motivima emigracije te idile i kiča. Provincijsku idilu ljubavnoga para, koji se vraća u »normaliziranu« Čehoslovačku, prekida slučajna smrt u prometnoj nesreći. Filozofski roman Besmrtnost, postmodernističke izvedbe, sinteza je Kunderina beletrističkoga i esejističkoga djela. U njegovu je središtu slika čovjeka s kraja XX. stoljeća, bića u svijetu bez Boga, zaglušena medijskom manipulacijom i lažnim vrijednostima tzv. poznoga doba.

Nizozemska postala prva zemlja na svijetu koja je legalizirala eutanaziju – 2002.

Eutanazija je čin s ciljem uzrokovanja smrti, kako bi se uklonila svaka bol. Sastoji se u nakani volje i u primijenjenim postupcima. Želi se ukloniti bol namjernim prekidanjem života čovjeku, a za to se primjenjuju primjerena sredstva. Eutanazija, koju neki zovu i ubojstvom iz milosrđa, postupak je kojim se svjesno i namjerno usmrćuje neizlječivo bolesna osoba u situaciji kada je kvaliteta njezina života (zbog teških bolova ili potpunog odsustva svijesti) pala (po njezinu sudu ili sudu njezinih skrbnika) ispod ljudske razine.

Eutanaziju treba razlikovati od liječnički ili medicinski potpomognutog samoubojstva: u ovom drugom slučaju riječ je o postupku kojim liječnik stavi na raspolaganje bolesniku sredstvo kojim će si okončati život ili mu savjetom pomogne da to učini.

Batmanov dan

Na ovaj dan obilježava se godišnjica prvog pojavljivanja lika Batmana u Detective Comics 27 daleke 1939. godine. Neki se još ne mogu točno složiti oko točnog rođendana Brucea Wayne/Batmana, no važno je napomenuti da ovaj lik obilježio generacije čitatelja na svim kontinentima. Od pojave prvih stripova, Batman je prerastao u jedan od svjetski omiljenih i prepoznatljivijih fiktivnih likova te je prisutan na tv programima, animiranim filmovima, video igrama i Hollywoodskim blockbusterima.