NA DANAŠNJI DAN: Johann Sebastian Bach, Antun Lobmayer, Josip Hatze, Šime Vučetić, Ivan Goran Kovačić, Viktor Žmegač, Međunarodni dan borbe protiv rasne diskriminacije
Johann Sebastian Bach, skladatelj, – 1685.
Johann Sebastian Nach, njemački skladatelj (Eisenach, 21. III. 1685 – Leipzig, 28. VII. 1750). Prve upute o sviranju violine dobio je od svojeg oca Ambrosiusa Bacha, gradskoga i dvorskoga glazbenika u Eisenachu, čembalo i orgulje učio je kod strica J. Christopha, zatim kod najstarijega brata Johanna Christopha, koji ga je uputio i u skladanje. Godine 1703. postao je član (vjerojatno violinist i orguljaš) dvorske kapele u Weimaru, a potkraj te godine dobio mjesto orguljaša i kantora u Arnstadtu.
Godine 1707–08. crkveni je orguljaš u Mühlhausenu, od 1708. do 1717. djeluje u dvorskoj kapeli u Weimaru, od 1717. do 1723. vodi dvorsku kapelu u Cöthenu, a 1723. prihvaća službu kantora crkve sv. Tome i gradskog glazbenog ravnatelja u Leipzigu. Na tom je položaju ostao do kraja života, obavljajući različite dužnosti počev od poučavanja u školi sv. Tome do organizacije glazbenih priredaba za grad i crkvu te skladanja. Potkraj 1749. oslijepio je pa je njegove posljednje skladbe bilježio, prema diktatu, njegov učenik Johann Christoph Altnikol.
Osebujnost njegove glazbe temelji se na snazi izražaja koji je često vezan na predočavanje afekata, na glazbeno oslikavanje određenih pojmova sadržanih u tekstu ili na asocijativne predodžbe, religioznu simboliku, ali je uvijek jednako impresivan, bilo da je dramatski dinamičan ili lirski meditativan, i po tom intenzitetu izražaja Bach je daleko ispred svojega doba: u baroknim okvirima njegove glazbe anticipiran je duh romantizma.
Za života na glasu kao virtuoz i maštovit improvizator na orguljama, kao majstor skladateljskih tehnika, a ne kao stvaralačka ličnost, Bach je nakon smrti ubrzo zaboravljen. Njegova glazbena ostavština, podijeljena između njegovih sinova Wilhelma Friedemanna i Carla Philippa Emanuela, s vremenom je rasuta i dobrim dijelom izgubljena; sačuvano je nešto više od polovice opusa. Zanimanje za njegovu glazbu i svijest o njegovu značenju javlja se tek početkom XIX. st. u doba romantizma; odlučan poticaj obnovi izvođenja Bachove glazbe dala je izvedba njegova remek-djela Muke po Mateju pod dirigentskim vodstvom F. Mendelssohna (1829), zatim prvo sveukupno izdanje djela što ga je pokrenulo Bachovo društvo (osnovano 1850). Otada je Bachova glazba postala općečovječanskim dobrom i ishodištem razvoja mnogih glazbenih smjerova.
Antun Lobmayer, liječnik – 1844.
Lobmayer Antun dr. (12.08.1844., Zagreb – 21.03.1906., Zagreb), upravitelj zem. rodilišta u Zagrebu. Rodio se 12. kolovoza 1844. u Rumi, gdje mu je otac bio poreznikom, a kasnije exactorom županije srijemske.
Mati mu bijaše rođena pl. Pukanić iz stare turopoljske porodice kod Velike Gorice, umro 21. ožujka 1906. u Zagrebu. Pučku je školu svršio u svom rodnom mjestu, gimnaziju u Vinkovcima kao stipendist Marije Terezijanske vacovske zaklade, pošto mu otac uz. sedmero djece nije mogao pružiti dovoljno sredstava za naobrazbu.
Kao izvrstan đak dobi stipendiju od tadašnje dvorske kancelarije, da uči u Beču medicinu i poluči s vrlo dobrim uspjehom doktorat medicine i kirurgije na tamošnjem sveučilištu 23. ožujka 1869.
Iza svršenih nauka službovao je godinu dana kao sekundarni liječnik u c. kr. općoj bolnici u Beču, a tada je postao operaterom u kirurškoj, klinici profesora Billrotha, u kojoj je sproveo dvije godine. Na polasku izdao mu je prof. Billroth sjajnu svjedodžbu, hvaleći ga kao marljiva, istrajna i pouzdana čovjeka, a sličnu mu je svjedodžbu izdao i prof. dr. Braun, u čijoj je klinici godinu dana učio i u primaljstvu se vježbao. God. 1872. vrati se dr. Lobmayer u domovinu i dođe u Osijek, gdje preuze službu željezničkoga i uzničkog liječnika. Tu je u kratko vrijeme stekao lijepu praksu te se i god. 1873. oženio gđicom. Antonijom Mayer iz vrlo ugledne obitelji.
Zagrebačka faza Lobmayerovog života počinje preseljenjem u Zagreb, gdje je imenovan kr. profesorom primaljstva u Kr. zem. primaljskom učilištu. Ondje je djelovao kao docent sudbene medicine i “zdravnoga zakonarstva” na Zagrebačkom sveučilištu.
Josip Hatze, kompozitor – 1879.
Hatze Josip, hrvatski skladatelj (Split, 21. III. 1879 – Split, 30. I. 1959). Privatna glazbena poduka u Splitu i rano izražena velika nadarenost omogućili su mu da u svega četiri godine s odličnim uspjehom završi (1902) studij kompozicije u klasi P. Mascagnija na Konzervatoriju »Gioachino Rossini« u Pesaru.
Nakon jednogodišnjega boravka u Beču (1903/04) djelovao u Splitu kao zborovođa pjevačkih društava Zvonimir (1906–14) i Guslar (1919–29) te nastavnik Srednje tehničke škole (uz prekide 1910–47). U jesen 1943. otišao u zbjeg na Šoltu, Hvar, Vis, južnu Italiju i egipatski El Shatt, gdje je osnovao i vodio veliki mješoviti zbor s kojim je u 17 mjeseci izbjeglištva održao više od 150 koncerata. U Split se vratio početkom ljeta 1945.
Hatzeov ukupni glazbeni opus, u kojem potpuno prevladavaju šezdesetak solo pjesama, dvije opere i zborska djela, sav je u znaku vokalne izražajnosti s težištem na melodiji. Ta vokalnost počiva ponajprije na tradiciji talijanskog belcanta s kraja XIX. stoljeća, ali povremeno očituje i utjecaje njemačkog i slavenskog glazbenog romantizma te impresionističkoga zvukovnoga kolorizma. Tvorac nekih od najljepših i najpopularnijih stranica hrvatske vokalne lirike (Kad mlidija umreti, Majka, Ti, Moja sudba, Suzi, Rob, Večernje zvono, Jesen) te prve i jedine hrvatske verističke opere (Povratak, 1911), nesklon inovacijama ekspresionizma i radikalnoga folklorizma, Hatze je autentičnost izraza unutar najstrože tradicije temeljio isključivo na snazi vlastite glazbeničke intuicije i velike zanatske vještine najviših profesionalnih kriterija. Djelovao je i kao reproduktivni umjetnik i glazbeni pedagog.
Šime Vučetić, književnik – 1909.
Vučetić, Šime, hrvatski književnik i književni povjesničar (Vela Luka, 21. III. 1909 – Zagreb, 28. VII. 1987). U Dubrovniku završio učiteljsku školu (1929). Radio kao nastavnik po dalmatinskim selima. Nakon II. svjetskog rata živio je u Splitu, radio u redakciji za kulturu Slobodne Dalmacije te kao dramaturg u Narodnom kazalištu.
Godine 1947. nastanio se u Zagrebu, radio kao urednik u izdavaštvu i kao profesionalni književnik. Pjesmama socijalne tematike javio se potkraj 1920-ih. Prve su mu pjesničke zbirke (Svanuća, 1939; Pjesma Ilije Labana, I–II, 1939–40) oblikovane pod utjecajem narodne epsko-lirske pjesme dalmatinskozagorske krajine. Pišući o zaostalim ruralnim predjelima, vješto se koristi desetercem preuzetim iz narodne poezije.
U potonjim zbirkama, sredinom 1950-ih, napušta realističko crtanje stvarnosti i progovara o duševnim stanjima i unutarnjim nemirima (Ljubav i čovjek, 1955; Čovjek u razvalini, 1956; Na svome, 1957; Rude na ogledalu, 1959). Prikazujući te pojave, poseže za nadrealističkim stilom, živom metaforičnošću, te razgrađuje narativno-deskriptivnu poetsku sliku u čistu misaonost. U zbirkama Putnik (1964) i Iza pozornice (1971) progovorio je o utjecaju povijesnih zbivanja na život suvremenoga čovjeka. Toposu zavičajnosti vratio se u pjesmama pisanima korčulanskom čakavštinom (Libro Dubaja Marusa, 1984). Ne poseže za romantičkim elementima, nego teži stvaranju poetskoga konstrukta bez ideoloških i socijalnih primjesa. U čakavskim je stihovima težio uskladiti metaforiku narodne pjesme s nadrealizmom i sa sklonošću prema metaforiziranju svijeta. Bavio se i proučavanjem čakavske dijalektalne poezije. Pisao je oglede i eseje (Hrvatska književnost 1914.–1941., 1960; Između dogme i apsurda, 1960; Granice, 1964), u kojima se bavio suvremenim društvenim i književnim strujanjima, studije (Krležino književno djelo, 1958) i kritike (Čovjek u razvalini, 1956; Vladimir Nazor: čovjek i pisac, 1976; Ogledi o suvremenicima, 1988). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1972.
Ivan Goran Kovačić, pjesnik – 1913.
Kovačić, Ivan Goran, hrvatski pjesnik, pripovjedač, esejist i prevoditelj (Lukovdol, 21. III. 1913 – okolica Foče, Bosna i Hercegovina, ? 12. VII. 1943). Jedan od najistaknutijih hrvatskih književnika u razdoblju prije i tijekom II. svjetskoga rata, autor znamenite proturatne poeme Jame.
Ivan Goran Kovačić veliki je hrvatski pjesnik, pripovjedač, esejist, prevoditelj, novinar i kritičar. Rođen je 21. ožujka 1913. godine u Gorskom Kotaru, koji je kao trajni podsjetnik na rodnu grudu ostao u njegovu drugom imenu – Goran. Ovaj veliki hrvatski pjesnik prve je razrede škole završio u svome rodnom Lukovdolu, da bi potom nastavio obrazovni put u karlovačkoj realki. Zanimljivo da je prije njega, istu školu pohađao i Nikola Tesla.
No, u Karlovcu nije završio školu, nego se prebacio u Zagreb, gdje je nakon mature studirao slavistiku na Filozofskom fakultetu. Prekinuo studij pa se uzdržavao novinarskim radom
No, vrlo brzo je prekinuo studij, želeći se intenzivnije posvetiti književnom i novinarskom radu.
Kada je riječ o novinarskim angažmanima, već s 23. godine se počeo uzdržavati novinarskim poslovima. Tako je uređivao kulturne rubrike, najprije u ‘Hrvatskom dnevniku’, potom u ‘Novostima’.
Bio je simpatizer HSS-a i Radićeve politike, a koncem godine 1942., u svojoj 29. godini se zajedno s kolegom pjesnikom i prijateljem Vladimirom Nazorom priključio partizanima.
No, u Karlovcu nije završio školu, nego se prebacio u Zagreb, gdje je nakon mature studirao slavistiku na Filozofskom fakultetu.
Viktor Žmegač, germanist
Viktor Žmegač (Slatina, 21. ožujka 1929.), hrvatski književni teoretičar, povjesničar, germanist i muzikolog; profesor emeritus na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Rođen je u Slatini 1929., gdje je završio osnovnu školu a gimnaziju je pohađao u Virovitici i Osijeku.
Germanistiku je studirao u Zagrebu i Göttingenu. Doktorat znanosti stekao je 1959. godine, a od 1971. pa sve do umirovljenja 1999. redoviti je profesor njemačke književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (od 2002. je profesor emeritus). Objavio je više od 20 stručnih knjiga na hrvatskom i njemačkom jeziku – “Duh impresionizma i secesije”, “Bečka moderna”, “Književni protusvjetovi” (s Nikolom Batušićem i Zoranom Kravarom), “Književnost i glazba”. Glavni je urednik časopisa Umjetnost riječi.
Dopisni je član HAZU, inozemni član Saske akademije u Leipzigu i član znanstvenoga društva Academia Europaea u Londonu. Od 1985. glavni je urednik časopisa Germanistik i Text und Kontext. Objavljuje rasprave i eseje iz njemačke i hrvatske književnosti te teorije i komparativne književnosti. Dobitnik je brojnih nagrada (Nagrada Grada Zagreba, Nazorova nagrada, Nagrada Krležina fonda, Gundolfova nagrada za germanistiku, Herderova nagrada). Odlikovan je Velikim križem za zasluge Savezne Republike Njemačke.
Svjetski dan pjesništva
Svjetski dan pjesništva 21. ožujka “službeno” počinje proljeće, iako kalendarski svake godine početak varira za nekoliko sati. Na današnji dan se ujedno obilježava i Svjetski dan pjesništva kao i početak Goranovog proljeća – najveće pjesničke manifestacije u Hrvatskoj koja svake godine započinje na rođendan (21. ožujka) Ivana Gorana Kovačića u njegovom rodnom Lukovdolu u Gorskom Kotaru.
Međunarodni dan borbe protiv rasne diskriminacije
Svake godine na dan 21. ožujka diljem svijeta se obilježava Međunarodni dan borbe protiv rasne diskriminacije. Na taj datum 1960. godine policija je u južnoafričkom gradiću Sharpeville-u tijekom mirnog prosvjeda protiv rasističkog zakonodavstva otvorila vatru na prosvjednike, pri čemu je ubijeno 69 ljudi. U sjećanje na taj tragični događaj, Ujedinjeni narodi su 1966. godine ustanovili Međunarodni dan borbe protiv rasne diskriminacije.
Prema Međunarodnoj konvenciji o uklanjanju rasne diskriminacije iz 1965. godine, čija potpisnica je i Republika Hrvatska, rasna diskriminacija predstavlja svako razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili davanje prvenstva koji se zasnivanju na rasi, boji kože, precima, nacionalnom ili etničkom podrijetlu, koji imaju za svrhu ili cilj da naruše ili kompromitiraju priznavanje, uživanje ili vršenje, pod jednakim uvjetima, prava čovjeka i osnovnih sloboda na političkom, gospodarskom, socijalnom i kulturnom polju ili svakom drugom području javnog života.
U uvjetima migracijske krize i učestalih terorističkih napada, kao jedan od najvećih globalnih izazova na području zaštite ljudskih prava različitih rasnih i etničkih skupina pokazuje se problem rasnog i etničkog profiliranja. Riječ je o diskriminatornoj metodi postupanja policijskih službenika, sigurnosnih službi i granične kontrole kojim se obilježja kao što su rasa, boja kože, preci, nacionalno ili etničko podrijetlo uzimaju kao samostalni indikatori temeljem kojih se osobe neopravdano podvrgava detaljnim provjerama i pretragama odnosno dovodi u vezu s kriminalnim aktivnostima. Stoga je ovogodišnji Međunarodni dan borbe protiv rasne diskriminacije, čijem obilježavanju se pridružuje i Republika Hrvatska, posvećen općenito borbi protiv rasnog profiliranja i poticanja na mržnju, uključujući pritom i kontekst migracijske krize.
