NA DANAŠNJI DAN: Johann Fichte, Vjekoslav Karas, Ante Paveliće (zubar), Đuro Pilar, Max Scheler, Referendum o državnoj samostalnosti Hrvatske
Johann Gottlieb Fichte, filozof – 1762.
Fichte Johann Gottlieb, njemački filozof (Rammenau, 19. V. 1762 – Berlin, 29. I. 1814). Jedan od glavnih predstavnika njemačkoga klasičnog idealizma. Studirao je na sveučilištima u Jeni i Leipzigu.
Fichte napušta Kantov nauk o stvari po sebi, ukidajući dualizam teorijskoga i praktičnoga. Dok je u Kanta primat praktičnoga uma, na koji se ugledao Fichte, mišljen primarno u etičko-moralnome smislu, za nj on stoji u temelju cijele njegove spekulativne filozofije. Riječ je o razlikovanju razuma i uma, pri čem je, suprotno metafizičkoj tradiciji (koja je za Fichtea dogmatizam jer kreće od bitka, a ne od slobode), razum shvaćen kao organ teorijske spoznaje, a um kao organ praktične spoznaje.
Johann Gottlieb Fichte
Pojam slobode izlazi iz praktičnog uma koji je širi od njegova uvriježena etičkog razumijevanja. Njime Fichte prevladava Kantov dualizam teorijskoga i praktičnoga, i to s pomoću identiteta (jedinstva) subjekta i objekta do kojega u spoznajnoteorijskome smislu filozofija nije mogla dospjeti jer je već započinjala s njihovom razlikom. Fichte iz apsolutnoga Ja, kojega je prva bit čin, izvodi opstojnost objekta, čovjekova svijeta kao materijala što ga konstituira djelatni subjekt. Kako je čin nemoguć bez otpora, to se apsolutno Ja ograničuje s Ne-ja i u njihovu sintetičkom odnosu nastaju sve kategorije kao određenja zbilje. Apsolutno Ja individualizira se u mnoštvo empirijskih Ja ili individuuma, jer samo takva Ja mogu djelovati, imati svijest i savjest.
Iz pojma svakog umnog bića Fichte izvlači etičke konzekvencije. Umno biće teži za apsolutnom samostalnošću, u njemu se izražava i nagon za samoodržanjem i uživanjem dobara prirode, što se sve sjedinjuje u moralnome djelovanju, kojemu je cilj sloboda i nadmoćnost nad osjetilnom prirodom.
Vjekoslav Karas, hrvatski slikar. – 1858.
Vjekoslav Karas
Vjekoslav Karas (Karlovac, 19. svibnja 1821. – Karlovac, 5. srpnja 1858.), hrvatski slikar. Smatran je začetnikom novijega hrvatskog slikarstva. Slikao je biblijske prizore i sakralne teme, no osobito je važan kao portretist. Osim slikanjem, bavio se i skladanjem te je svirao flautu i gitaru.
Vratio se u domovinu 1848. i radio u slikarskoj školi u Zagrebu.
U Travniku je portretirao Omer-pašu Latasa. Nakon neuspjela pokušaja samoubojstva za boravka kod biskupa Strossmayera u Đakovu, život je završio u Korani.
Slikarsku orijentaciju toga ˝prvog ilirskog slikara˝ najbolje pokazuje neorenesansna ˝Rimljanka s lutnjom˝. U vrijeme portretiranja Irene Türk, Karas zapada u beznadnu ljubav i depresivnu melankoliju. Bez novaca i razumijevanja 5. srpnja 1858. u rodnom Karlovcu u virovima Korane samoubilački traži rješenje očaja i rezignacije.
Svojim djelom ostao je nenadmašni bljesak na tmurnom nebu hrvatske umjetnosti 19. stoljeća. Njegovim je stvaralaštvom obilježen uspon i osamostaljenje hrvatskoga slikarstva u XIX. stoljeću. »Prvi ilirski slikar« ujedno je prvi hrvatski slikar iz sjevernih krajeva koji se školovao u Italiji.
Ante Paveliće (zubar), hrvatski političar – 1869.
Pavelić, Ante, hrvatski političar (Gospić, 19. V. 1869 – Zagreb, 11. II. 1938). Nazivan zubar ili stariji zbog razlikovanja od poglavnika A. Pavelića. Studirao medicinu u Grazu i Beču, gdje je doktorirao 1896.
Ante Pavelić-zubar
Od 1897. radio kao zubar u Zagrebu, a 1896. bio je izabran za gradonačelnika Koprivnice. Bio je član Čiste stranke prava, a od 1906. narodni zastupnik u Hrvatskom saboru. Nakon rascjepa u Stranci prava (1908) pristupio M. Starčeviću i nakon njegove smrti (1917) postao predsjednik Starčevićeve stranke prava. Bio je jedan od glavnih organizatora i potpredsjednik Narodnoga vijeća Države SHS 1918.
U ime izaslanstva Narodnoga vijeća pročitao 1. XII. 1918. u Beogradu, pred srpskim regentom Aleksandrom I. Karađorđevićem, adresu o ujedinjenju Države SHS s kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom. Kao predsjednik Narodnoga kluba sudjelovao u radu Privremenoga narodnoga predstavništva. Nakratko se povukao iz politike, a potom postao član Demokratske stranke i predsjednik Oblastnoga odbora stranke za Zagreb. Početkom 1932. bio je imenovan senatorom te je predsjedao Senatom Kraljevine Jugoslavije. Napisao brošuru Stvaranje Narodnog vijeća (1935).
Đuro Pilar, astronom i geolog – 1893.
Đuro Pilar (Slavonski Brod, 22. travnja 1846. – Zagreb, 19. svibnja 1893.), hrvatski geolog, sveučilišni profesor, prvi profesor astronomije na zagrebačkom sveučilištu, rektor Sveučilišta, putopisac.
Uz ime Đure Pilara obično se nalaze pobliže oznake: geolog, univerzitetski profesor u Zagrebu; bavio se geologijom, paleontologijom i tektonikom. Bio je znanstvenik koji je svojim geološkim istraživanjima osjetno pridonio poznavanju promjena na Zemljinoj kori i donio sasvim novu teoriju o djelovanju unutrašnjih sila Zemlje.
Đuro Pilar
No, uz sve to on je itekako zadužio i hrvatsku astronomiju 19. stoljeća. Dana 28. lipnja 1869. godine polučuje docenturu i proglašen je ˝članom sveučilišta˝. Iste godine tiskana je u Bruxellesu njegova radnja o revoluciji zemaljske kore, a dokaz njezine vrijednosti i zanimljivosti je prijevod tiskan u Washingtonu 1877. godine. Iako je radnja iz predmeta opće geologije i njome je već zacrtan put budućega hrvatskog znamenitog geologa, nije zanemariva činjenica da već tada nalazimo kod Pilara ne samo zavidno astronomsko znanje, već i očitu sklonost prema astronomiji. Pilar je predočio faze u razvoju Zemlje u skladu s tada poznatim astronomskim činjenicama. Počinje s atrakcijom, govori o plinovitom stanju nebeskih tjelesa i izvodi razvoj tih nebeskih tjelesa i njihovih trabanata (pratilac, satelit) te razmatra razvoj Sunčevog sustava i same Zemlje.Još od vremena studija u Bruxellesu, omiljena Pilarova tema bila je ekscentričnost zemaljske osi. Ovu Zemljinu posebnost on, naravno, nije koristio samo u užem astronomskom smislu, nego je raspravljao o utjecaju te ekscentričnosti na različitu razdiobu topline na jednoj i drugoj polukugli i nagomilavanju većeg leda oko jednog pola nego oko drugoga. Napisao je više radova o uzrocima oleđivanja.
Max Scheler, filozof – 1928.
Scheler Max, njemački filozof (München, 22. VIII. 1874 – Frankfurt na Majni, 19. V. 1928), jedan od najistaknutijih predstavnika fenomenologijske škole E. Husserla, profesor u Kölnu i Frankfurtu. Husserlovu fenomenologijsku metodu prenio je na područja etike, filozofije kulture i religije, sociologije znanja itd., razvivši osebujnu fenomenologiju zrenja bîti i vrjednota.
Fenomenologija je za Schelera stav duhovnoga zrenja koje se treba razlikovati od običnoga promatranja zato što je predmet u aktu duhovnoga zrenja dan kao što on uistinu jest, a ne po svojim empirijskim danostima. Fenomenolog mora istupiti iz svoje svagdanje životne situacije kako bi, oslobođen svih kontingentnih određenosti, mogao zahvatiti samu stvar u njezinoj bîti (fenomenologijska redukcija). Fenomen se tako konstituira u području između predmetâ zrenja i čovjekova stanja prilikom njihova iskušavanja. Ta korelacija predmeta i svijesti daje samu stvar, odn. njezinu bit.
Max Scheler
U svojem glavnom djelu Formalizam u etici i materijalna etika vrjednota svoju etičku poziciju skicirao je razlikujući nauk o vrjednotama, nauk o osobi i nauk o supripadnosti vrjednota i osoba. Na prvi se odnosi »carstvo« po sebi opstojećih vrjednota koje su neovisne o svojoj aktualizaciji. Vrjednote su nad-općenite i nad-individualne, one leže u temelju svakoga ćudorednog čina, a da nikad nisu izjednačene s njim. Osoba pak, kao izvršitelj svojih akata i kao njihovo središte, opstoji samo u njihovu izvršenju. Ona je totalitet uma, svijesti, Ja, duše i čovjeka, tj. sposobna je za ljubljenje, suđenje itd. Izvršenje nekog akta jest davanje vrijednosti nekomu predmetu, tako da se osoba može promatrati i kao jedinstvo svojih vrjednovanja.
Po Scheleru, postoje i situacijske, stvarne i osobne vrjednote koje su najviše zato što svoje ozbiljenje dobivaju kroz usmjerenost na izvanjski svijet ili na Boga, čime se ujedno ozbiljuje i samovrijednost osobe. Nauk o vrjednotama i nauk o osobi predstavljaju nužni preduvjet prave etike, po kojoj svako htijenje ili ćudoredno ponašanje nije ništa drugo nego težnja za ozbiljenjem vrjednota koje se zahvaćaju aktom čistoga fenomenologijskog zrenja. Kasno Schelerovo djelo posvećeno je poglavito pitanjima povijesti, vladavine, analizi mržnje i simpatije, fenomenologijskom utemeljenju sociologije znanja, no posebice je značajno njegovo fundiranje filozofijske antropologije, u kojem se čovjek promatra kao biće koje je sposobno i za tjelesnu i za refleksivnu distancu od uvjeta svojega okoliša.
Referendum o državnoj samostalnosti Hrvatske – 1991.
U tijeku pregovora o razrješenju državne krize između republika tadašnje SFRJ, 1991. godine, predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman donio je odluku o raspisivanju referenduma o državnoj samostalnosti Hrvatske.
Na referendumu održanom 19. svibnja 1991. godine građani su odlučivali o budućnosti Hrvatske odgovarajući na dva ponuđena pitanja.
Prvo pitanje, na plavom listiću, glasilo je: Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ).
Drugo pitanje, na crvenom listiću, bilo je: Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi (prema prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize u SFRJ)? Prema Izvješću Republičke komisije za provedbu referenduma od 22. svibnja 1991., na referendum je moglo, na temelju biračkih popisa, izaći 3.652.225 glasača.
Za pitanje na plavom listiću, o suverenosti i samostalnosti Hrvatske, glasovalo je ukupno 3.051.881 glasača ili 83.56 posto od ukupnog broja registriranih glasača. „Za“ je glasovalo 2.845.521 glasača ili 93,24 posto izašlih na referendum. „Protiv“ je glasovalo 126.630 glasača ili 4,15 posto glasača koji su pristupili referendumu. Nevažećih plavih listića bilo je 1,18 posto od broja izašlih glasača.
Za pitanje na crvenom listiću, o ostanku Hrvatske u jedinstvenoj saveznoj državi, ukupno je glasovalo 3.051.881 glasača ili 83,56 od ukupnog broja registriranih glasača. „Za“ je glasovalo 164.267 glasača ili 5,38 posto izašlih na referendum. „Protiv“ je glasovalo 2.813.085 glasača ili 92,18 posto izašlih. Nevažećih crvenih listića bilo je 2,07 posto.
Na osnovi neposredno iskazane volje građana na referendumu, a nakon neuspjeha daljnjih pregovora s ostalim bivšim jugoslavenskim republikama o izlasku iz državnopolitičke krize, Hrvatski je sabor 25. lipnja 1991. godine donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Ishod referenduma bio je polazište donošenja i Odluke o raskidu državno-pravne sveze sa ostalim republikama i pokrajinama SFRJ koju je Hrvatski sabor usvojio 8. listopada iste godine, čime je Republika Hrvatska i formalno-pravno postala samostalna i suverena država.
