NA DANAŠNJI DAN: Jelačić, Bitka naroda, spaljivanje mađarske zastave, Bušić, Papandopulo, Zadro, Dan hrane

Na današnji dan 1991. godine poginuo je jedan od heroja Domovinskog rata Blago Zadro

Ban Jelačić – 1801.

Josip grof Jelačić Bužimski (Petrovaradin, 16. listopada 1801. – Zagreb, 20. svibnja 1859.), bio je general i ban hrvatski, dalmatinski i slavonski od 1848. do 1859. godine, član plemićke obitelji Jelačić, te jedan od najznačajnijih hrvatskih političara, kako u 19. stoljeću, tako i u cijeloj povijesti Hrvata. Ukinuo je kmetstvo i sazvao prve izbore za Hrvatski sabor. Kao vojskovođa je pobijedio u nizu bitaka protiv ustanika u Habsburškoj Monarhiji za vrijeme Revolucije u Mađarskoj 1848. godine. U Hrvatskoj se slavi kao nacionalni junak.

Zbog svoje uloge u gušenju mađarskog narodnog preporoda u revoluciji 1848., čiji su ciljevi bili nalik onima u Zahtijevanjima naroda koji biva osnovni politički dokument Hrvatskog narodnog preporoda (sloboda štampe, ukidanje feudalizma, nacionalni parlament, jednakost pred zakonom, vjerska tolerancija, državna banka, nacionalno ujedinjenje i neovisnost), Jelačić i Windisch-Grätz postaju subjektom kritike mnogih liberalnih i revolucionarnih krugova.

Među kritičarima se našao i Karl Marx, utjecajni njemački sociolog, ekonomist i utemeljitelj marksizma. U komentaru na zbivanja tokom proljeća naroda u područjima Habsburške monarhije, u popularnim njemačkim novinama Neue Rheinische Zeitung, Marx zaključuje instrumentalnu ulogu Jelačića i Windisch-Grätza u gušenju narodnog ustanka u Beču i Mađarskoj.

Unatoč svojoj lojalnosti »kao austrijskoga vojnika«, Jelačić nije krio svoje nezadovoljstvo porastom reakcije i utjecaja madžarske aristokracije na razvoj u Ugarskoj. U memorandumu kralju potkraj travnja 1849. odlučno je zahtijevao da se Slovacima omogući pun razvoj narodnosti, Srbima dade Vojvodina sa Srijemom, Hrvatskoj Međimurje i Baranja, a Vojnoj krajini »slobodoumna generalkomanda« s narodnim jezikom kao službenim i s »ustavnim životom«. Zahtijevao je, nadalje, da kralj potvrdi zaključke prošloga Sabora i omogući saziv novoga. Uza sve to provodio je omražene vladine naloge, pa je 9. V. objavio Privremeni zakon o tisku, kojim je trebalo ušutkati oporbeno novinstvo, a 6. IX. i oktroirani ustav, unatoč otporu Banskoga vijeća. Dugo se Jelačić odupirao vladinu kursu prema apsolutizmu. Spašavao je koliko je mogao: 1849. Strossmayer je, poglavito njegovim zauzimanjem, bio imenovan đakovačkim biskupom; 1851. pokrenuo je s uspjehom akciju za osnivanje hrvatskoga kazališta; 1852. ishodio je podizanje Zagrebačke biskupije na nadbiskupiju, neovisnu o ugarskom episkopatu, i do kraja se protivio uvođenju njemačkog jezika kao službenoga. U toj je neravnopravnoj borbi naposljetku klonuo i postao nakon 1854. političkom figurom.

Bitka naroda – 1813.

Bitka kod Leipziga ili Bitka naroda odvijala se od 16. do 19. listopada 1813. kod Leipziga, Saska, i u njoj su snage VI. koalicije (Rusko Carstvo, Kraljevina Pruska, Austrijsko Carstvo i Kraljevina Švedska) predvođene Aleksandrom I. i Karlom Filipom, princom od Schwarzenberga, odlučno porazile Napoleona I., cara Prvog Francuskog Carstva. Napoleonova vojska je, osim francuskih, bila sastavljena još od poljskih, talijanskih i njemačkih trupa iz Rajnske Konfederacije. Bitka je bila vrhunac Njemačkog pohoda 1813. godine, te je u njoj sudjelovalo 600.000 vojnika, korišteno 2.200 komada artiljerijskog oružja i iskorišteno 200.000 komada artiljerijskog streljiva. Prouzročila je 127.000 žrtava, zbog čega je prozvanom najvećom bitkom u Europi prije Prvog svjetskog rata.

Napoleon se poražen povukao u Francusku, dok je Koalicija napredovala prvo raspuštanjem Rajnske Konfederacije, a zatim invazijom Francuske početkom 1814. godine. Napoleon je bio prisiljen abdicirati te je protjeran u svibnju 1814. g. na otok Elbu u blizini Apeninskog poluotoka.

Spaljivanje mađarske zastave na Trgu bana Jelačića – 1895.

Spaljivanje mađarske zastave na Trgu bana Jelačića 16. listopada 1895. bio je izraz studentskog bunta protiv mađarizacije u Hrvatskoj. Zagrebački sveučilištarci, prilično revoltirani diktatorskom politikom hrvatskog bana Khuena Héderváryja htjeli su skrenuti pozornost kralju Franji Josipu I. na Khuenovu samovolju i nasilje u Hrvatskoj povodom njegovog posjeta i otvaranja nove zgrade HNK.

Hrvatski ban Khuen Héderváry uspio je na habsburškom dvoru isposlovati da svečanom činu otvaranja Hrvatskoga narodnog kazališta, jedne od velikih državnih investicija u kulturi Hrvatske onog doba, prisustvuje osobno sam car i kralj Franjo Josips kraljicom i caricom Elizabetom. Car i kralj trebao je, uz prigodne svečanosti, postaviti završni kamen na zgradi kazališta, ali i Glazbenog zavoda te Gimnazije, kao i prisustvovati nekim drugim svečanostima. Tom događaju pridana je velika važnost, dotad nezabilježena u Hrvatskoj. Khuen je htio kralju pokazati kako je uspio ispuniti povjerenu mu zadaću: umiriti Hrvatsku. Cijeli Zagreb bio je svečano ukrašen te iskićen cvjetnim slavolucima te hrvatskim grbovima, vrpcama i zastavama. Za tu prigodu bila je organizirana i jedna svečana postrojba zagrebačkih sveučilištaraca, predvođena naprednjacima i Mladohrvatima, u kojoj je bio i 24-godišnji Stjepan Radić, student treće godine Pravnog fakulteta, neformalni studentski vođa.

Dana 16. listopada bio je zadnji dan kraljeve posjete. Svečana studentska četa bila je postrojena između 10 i 11 sati, pred gradskom vijećnicom, dok je u nju ulazio kralj, a zatim su u povorci pošli prema Trgu bana Josipa Jelačića. Prema opisima sudionika, na čelu povorke nalazilo se 30-ak galaša, to jest studenata u svečanoj gala odori naoružanih paradnim sabljama, predvođenih Vladimirom Vidrićem, koji je nosio sveučilišnu zastavu. Oko njega je stupalo nekoliko studenata s isukanim sabljama. Slijedila ih je skupina od oko stotinjak studenata u svečanoj građanskoj odjeći, a na začelju se nalazilo još oko 20-30 galaša. Na Trgu Petra Preradovića skinuli su srbijansku zastavu koja je visjela ispred pravoslavne crkve, viknuvši da je “mađarskoj zastavi mjesto u Mađarskoj, a srpskoj u Srbiji”. Kad su došli pod Banov spomenik, jedan student je izvadio onu mađarsku zastavu, koju je skrojila modistica Margareta, a četiri studenta su ju na uglovima proboli vrhovima sječiva svojih sablji i podigli u vis. Jedan ju je polio žesticom, alkoholom, a zatim ju je netko od njih zapalio. Nato su svi prisutni studenti počeli izvikivati povike: “Živio hrvatski kralj Franjo Josip I.!”, “Slava Jalačiću!” i “Abzug Mađari!” Kada je zastava izgorjela, studenti su se uredno, u povorci, povukli prema zgradi Sveučilišta.

Josip Horvat u svojoj knjizi Politička povijest Hrvatske piše da je mađarsku trobojnicu potpalio Josip Heneberg, Gospićanin. Međutim, režimske Narodne novine od 13. studenoga 1895., tijekom procesa optuženim studentima, pišu kako je zastavu zapalio Žiga (Žigmund) Hacker, student prava i zagrebački Židov, koji se “ponosi time, da je spalio mađarsku zastavu kao simbol velike Mađarske.”

Osuđeni studenti dobili su zabranu studiranja na Zagrebačkom sveučilištu. Radić nastavlja pravni studij u Pragu, ali je ubrzo isključen i s praškog, a odmah zatim i s peštanskog sveučilišta, tako da mu je daljnji studij onemogućen na čitavom području Austro-Ugarske Monarhije. Godine 1904. s bratom Antunom osniva Hrvatsku pučku seljačku stranku, te postaje jedan od najvažnijih hrvatskih političara.

Ubijen Bruno Bušić – 1978.

Ante Bruno Bušić bio je zagovornik demokratske suverene i slobodne Hrvatske. Bio je domoljub, disident, književnik, povijesni istraživač, karizmatični prognanik 1970-ih godina i politički vođa hrvatske emigracije. Ubijen je 16. listopada 1978. iz zasjede u Parizu. Ubio ga je plaćeni ubojica Služba državne bezbjednosti, zloglasne jugoslavenske tajne policije. Bio je pokopan na pariškom groblju Père-Lachaise.

Bruno Bušić, politički vođa hrvatske emigracije, rođen je 6. 10. 1939. Nije navršio ni 40. godinu kad ga je 16. listopada 1978., u jednoj pariškoj veži, iz zasjede sustigao metak plaćenog ubojice, vjerojatno UDBE,. Međutim, Bruno je bio na nišanu još nekih obavještajnih službi čijim državama nezavisna Hrvatska nije bila po volji. Veoma je rano, već u sedmom razredu, prvi put došao u sukob s režimom pa mu je zabranjeno školovanje u svim jugoslavenskim školama. Ipak je maturirao 1960. u Splitu, a zatim upisao Ekonomski fakultet i diplomirao već 1965. Zaposlio se u poduzeću Geoistraživanje, a sredinom 1965. dobio je posao asistenta u Institutu za historiju radničkog pokreta. Iduće godine osuđen je na kaznu zatvora zbog stajališta suprotnih službenoj ideologiji. Bježi u Austriju, ali se vraća i ponovno radi u Institutu kod doktora Tuđmana. Odlaskom Tuđmana s mjesta direktora i Bušić mora napustiti Institut. To je vrijeme početka Hrvatskog proljeća i Bruno se 1969. zapošljava u novopokrenutom Hrvatskome književnom listu. Nakon što je list prestao izlaziti, Bušić odlazi u Pariz. Vraća se početkom 1971. i postaje jedan od urednika Hrvatskog tjednika. Hrvatsko proljeće doživjelo je slom. Bušić je 12. prosinca 1971. uhićen i osuđen na zatvor iz kojeg izlazi potkraj 1973. Osuđen je zbog zlonamjernog i neistinitog prikazivanja jugoslavenske stvarnosti. Tada ilegalno odlazi u London gdje piše za Novu Hrvatsku, stalno mijenjajući boravišta. Promiče ono što će se poslije ostvariti: pomirenje sinova ustaša i partizana kao uvjet stvaranja hrvatske države. Bavi se promidžbom u Hrvatskome narodnom vijeću, no čitavo ga vrijeme prate agenti i 16. listopada 1978. ga ubijaju. S pariškoga groblja Le Pere Lachaise njegovi posmrtni ostaci preneseni su na Mirogoj.

Boris Papandopulo, kompozitor – 1991.

Boris Papandopulo, hrvatski skladatelj i dirigent (Bad Honnef, Njemačka, 25. II. 1906 – Zagreb, 16. X. 1991). Potomak ugledne obitelji Strozzi, koja je njegovala kazališnu i glazbenu umjetnost. Majka mu je bila Maja Strozzi-Pečić, cijenjena sopranistica, a otac ruski plemenitaš Konstantin Papandopulos. Diplomirao je kompoziciju 1929. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi B. Berse. Dirigiranje je učio na Novom konzervatoriju u Beču kod Dirka Focka.

Bio je zborovođa pjevačkoga društva Kolo i dirigent Društvenog orkestra Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu, zborovođa pjevačkoga društva Zvonimir u Splitu, potom u Zagrebu zborovođa Kola, dirigent i ravnatelj Opere te dirigent Simfonijskog orkestra Hrvatskoga krugovala. Nakon II. svjetskog rata dirigirao je Operom u Rijeci, Sarajevu, Zagrebu i Splitu.

Ostavio je opsežan opus s više od 400 djela. Pisao je za sva glazbena područja: orkestralnu , koncertantnu i komornu glazbu, solističke skladbe, glazbeno-scenska djela i kantate, filmsku glazbu, sakralne skladbe te skladbe za glas ili zbor . Visoka razina skladateljskoga zanata i trajna znatiželja prema novomu omogućile su Papandopulu da nadvlada estetičke i ideološke rascjepe svojega doba.

Premda je isprva deklarativno pristajao uz nacionalni stil i folklor, Papandopulov je skladateljski izričaj u osnovi antiromantičarski i neoklasicistički. Njegov virtuozni neoklasicizam, specifična novobarokna motoričnost i ponekad hindemithovska zvukovnost najbolje se očituju u skladbama kao što su Sinfonietta iz 1938. ili pak Concerto da camera iz 1929. Uporaba folklora u njegovu opusu nikada nije ostala na razini pukih harmonizacija pučkih napjeva, nego je rušila tradicionalne forme i stvarala slobodne ciklične oblike. Pritom je posezao za arhetipskim slojevima i različitim tradicijama. To je posebno vidljivo npr. u Slavoslovijama za soliste, zbor i orkestar ili u Muci gospodina našega Isukrsta za muški zbor. Otvoren za nove glazbene pojave, Papandopulo je rabio i dodekafoniju . Njegov opus pripada u sam vrh hrvatske umjetničke glazbe XX. st.

Blago Zadro, heroj Domovinskog rata – 1991.

Blago Zadro rođen u Bosni i Hercegovini, u Donjim Mamićima-Ledincu kraj Gruda 1944. godine. Kao desetogodišnjak doselio se iz rodne Hercegovine zajedno s obitelji u Borovo Naselje, gdje je završio školu, zaposlio se u tvornici “Borovo” i osnovao obitelj.

Početkom demokratskih promjena aktivno se uključio u politički život toga kraja, bio jednim od osnivača HDZ-a u Vukovaru i istočnoj Slavoniji, te postao prvi dopredsjednik HDZ-a u Vukovaru te se aktivno uključio u organiziranje obrane pred nastupajućom velikosrpskom agresijom. Po izbijanju Bitke za Vukovar zbog svojih izuzetnih organizacijskih sposobnosti i hrabrosti preuzima zapovijedanje obranom čitavog Borova Naselja. Iako nije bio vojno školovan, kao zapovjednik 3. bojne 204. vukovarske brigade pokazao se izvrsnim organizatorom obrane grada Vukovara u Borovu Naselju. Pod njegovim vodstvom na Trpinjskoj cesti, koja je zbog toga i prozvana “Groblje tenkova”, zaustavljena je oklopna sila JNA i uništeno na desetke tenkova i oklopnih transportera. Bio je hrabar i odlučan, zapovjednik koji je u borbu kretao prvi.

Poginuo je 16. listopada 1991. godine blizu Trpinjske ceste, u Kupskoj ulici nedaleko od željezničke pruge, pokošen rafalom iz puškostrojnice dok je vodio svoje suborce u akciju.

Tijelo Blage Zadre suborci su izvukli tek nakon žestoke paljbe po neprijateljskim položajima. Potom su ga stavili na nosila i odmah odnijeli u štab. Nakon toga Zadrino je tijelo prebačeno u vukovarsku bolnicu gdje je dr. Juraj Njavro utvrdio njegovu smrt. Bio je pokopan u lijesu označenom brojem za koji je znalo samo četvero suboraca.

Od trojice sinova dvojica najstarijih također su se uključili u obranu, najstariji Robert (1969.) kasnije je, 10. travnja 1992. godine, poginuo u borbama kod Kupresa, upavši sa suborcima u tenkovsku zamku. Kasnije je kod Kupresa podignut spomenik “petorici Vukovaraca”.

Blago Zadro pokopan je na vukovarskom Novom groblju 16. listopada 1998. godine. Nakon što su njegovi posmrtni ostatci ekshumirani u ljeto 1998. godine zajedno s 937 žrtava iz masovne grobnice na vukovarskome Novom groblju. Njegov sin Robert godinu dana poslije identificiran je iz zajedničke grobnice u Zagrebu nakon što je godinama njegova sudbina bila nepoznata.

Otac i sin Zadro počivaju na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, u Aleji hrvatskih branitelja

Svjetski Dan hrane

Ovaj dan, zabrinuta za dobrobit čovječanstva, proglasila je Svjetska zdravstvena organizacija. Svjetski dan hrane prvi je puta obilježen 1979. godine od strane Svjetske organizacije za prehranu i poljoprivredu (FAO), koja na taj dan obilježava i obljetnicu osnutka. Usprkos globalnom svjetskom napretku na svim područjima znanosti i tehnologije, svijet se još uvijek bori s glađu, jednim od najstarijih neprijatelja čovječanstva. Pravo na hranu je osnovno pravo svake žene, muškarca, djevojke, mladića, djevojčice, i dječaka gdje god živjeli na našem planetu.