NA DANAŠNJI DAN: Ivana Orleanska, Osnivanje HAZU, Miroslav Šutej, osnovano Srce, Vanja Radauš, Alfred Hitchcock, Janko Bobetko, Ivica Račan, Međunarodni dan plesa
Ivana Orleanska oslobodila Orleans – 1429.
Ivana Orleanska ili Djevica Orleanska (pravo ime Jeanne d’Arc , francuska narodna junakinja (Domrémy-la-Pucelle, između 1410. i 1412 – Rouen, 30. V. 1431). Njezina pojava utjecala je na odlučan preokret u Stogodišnjem ratu. Toj mladoj seljanki, kojoj su »glasovi s neba« naredili da spasi Francusku od engleskih osvajača, povjerio je kralj Karlo VII. vodstvo jednoga vojnog odreda. Oslobodila je opsjednuti Orléans (1429), pobijedila Engleze kraj Pataya, a zatim povela kralja na krunidbu u Reims. Kraj Compiègnea je, međutim, pala u ruke Burgundaca (stranke domaćih velikaša, pristaša engleskoga kralja) i bila izručena Englezima. Po njihovu diktatu, crkveni sud (na čelu s biskupom P. Cauchonom) osudio ju je na smrt kao krivovjerku i vješticu; spaljena je na lomači u Rouenu. Mrtva junakinja rehabilitirana je prilikom revizije procesa 1456., a Katolička crkva proglasila ju je 1920. sveticom. Druga nedjelja u svibnju, posvećena uspomeni na nju, slavi se u Francuskoj kao nacionalni blagdan. Oko Ivane Orleanske, koja je postala simbolom francuskog domoljublja, isplele su se ubrzo nakon njezine smrti mnoge legende, a njezin je lik stoljećima nadahnjivao književnike i ostale umjetnike.
Osnivanje HAZU – 1861.
Pitanje osnivanja Akademije biskup je Strossmayer službeno pokrenuo na sjednici Hrvatskoga sabora od 29. travnja 1861.
Neposrednu akciju za osnivanje Akademije u Zagrebu započeo je 1860. đakovačko-srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer. On predaje banu Josipu Šokčeviću zakladni list na 50.000 forinti za osnivanje Akademije uz popratno pismo u kojem izražava želju da bi se u Akademiji “imali stjecati svi bolji umovi (…) da viećaju kojim bi se načinom imala najpreče stvoriti jedna narodna knjiga na slavjanskom jugu, i kako bi imala uzeti u svoje okrilje sve struke čovječje znanosti”.
Pitanje osnivanja Akademije biskup je Strossmayer službeno pokrenuo na sjednici Hrvatskoga sabora od 29. travnja 1861. Sabor je na njegov prijedlog istoga dana izabrao odbor koji će izraditi statut Akademije, s jasnim određenjem njezine svrhe i ustroja. Ali, zbog posebnih interesa bečkih političkih čimbenika, car i kralj Franjo Josip tek je nakon pet godina, dana 4. ožujka 1866., odobrio prilično izmijenjena pravila o Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti (u daljnjem tekstu JAZU), i ta su pravila ostala nepromijenjena do početka Drugoga svjetskoga rata. Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske (1941.-1945.) Akademija je djelovala pod nazivom Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (krat. HAZU), a zatim ponovno u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj pod starim imenom JAZU.
Nakon uspostave samostalne i demokratske Republike Hrvatske, Hrvatski sabor je 26. lipnja 1991. na prijedlog Akademije donio novi zakon o HAZU kao najvišoj znanstvenoj i umjetničkoj ustanovi u Republici Hrvatskoj, čime je zakonski potvrđena činjenica njezina cjelokupnoga dotadašnjega djelovanja.
Iako je Hrvatski sabor već 1861. godine donio prvi zakonski akt o osnivanju Akademije u Zagrebu, ustavnopravno može se govoriti o njezinu osnivanju tek kad je vladar svojim ručnim pismom od 4. ožujka 1866. potvrdio njezina pravila, koja mu je u zahtjevanom izmijenjenom obliku predložio Hrvatski sabor iste godine. Nakon potvrde pravila Sabor je izabrao prvih 16 Akademijinih članova, pa je njihovim izborom Akademija bila i stvarno i pravno konstituirana. Biskup je Strossmayer izabran za pokrovitelja, a istaknuti hrvatski povjesničar dr. Franjo Rački za predsjednika Akademije.
Akademija se pod vodstvom Strossmayera i Račkoga postupno razvila u uglednu znanstvenu ustanovu koja je uspostavljala suradnju sa svim starijim europskim akademijama. Strossmayer je Akademiju nazvao južnoslavenskom u želji da pomogne znanstvenom i kulturnom uzdizanju i drugih južnoslavenskih naroda (uključivši i Bugare).
Ali, zagrebačka je Akademija i po sastavu radnoga članstva i po svome djelovanju već u početku bila i trajno ostala hrvatskom akademijom. Osim toga, ubrzo nakon osnivanja JAZU u Zagrebu, bila je osnovana Srpska, pa Bugarska akademija, pa tako nije mogla biti ostvarena zamisao osnivača da Akademija u Zagrebu ostane zajednička akademija svih naroda na slavenskom jugu. Sva znanstvena nakladnička djelatnost Akademije u Zagrebu bila je trajno i prvenstveno usmjerena istraživanjima hrvatske povijesti, kulture, jezika i njezine prirodoslovne baštine.
Miroslav Šutej, hrvatski slikar – 1936.
Šutej, Miroslav, hrvatski slikar i grafičar (Duga Resa, 29. IV. 1936 – Krapinske Toplice, 13. V. 2005). Diplomirao 1961 (M. Detoni) na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu; suradnik Majstorske radionice K. Hegedušića (1961–63). Bio je profesor na Akademiji u Zagrebu od 1978. i u Širokom Brijegu od 1996. Redoviti član HAZU od 1997. Bogatom maštom snažna senzibiliteta ostvario najosebujniji opus u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti. Djela mu se odlikuju čistoćom koncepcije, maštovitošću kompozicije i visokom tehničkom kakvoćom.
Usmjerivši interes na istraživanje svjetlosnih pojava i njihov učinak na vizualni doživljaj, formirao je svoj izraz u okviru op-arta (Bombardiranje očnoga živca, 1962; Sunčev atom, 1962; Ideja prostora, 1963). Potkraj 1960-ih do sredine 1970-ih izrađivao je pomične, živo obojene plastične objekte u drvu (Plavi objekt s crvenim loptama, 1967; Bum-Bum i Jaje, 1968) i pomične crteže i grafike sastavljene od dvaju slojeva, statičnoga i pokretnoga, koji su omogućivali stvaranje mnogobrojnih kombinacija (Mobilni kolaž, 1968; Grad, 1971; Crvena kocka, 1972), te izrađivao velike crtačke cikluse (Kukci, 1965; Antimoda, 1968–69; Ruke, 1970–78; Erotika, 1975). Nakon 1975. pronašao je nov i jak stvaralački poticaj u šarolikosti pučke umjetnosti, osobito seoskoga tkanja i vezenja; serija folk crteža, izrađena od pomičnih žarko obojenih vrpca papira (Nevjesta iz Markuševca, 1977–81; Licitarsko srce, 1988). U ciklusu Aure (1986–88) povezao je naslijeđe pop-arta i novih tendencija s novim pristupom figuri, a u ciklusu Kaos (1988–90) primijenio je osobni repertoar u seriji crteža kolaža i slikocrteža istančana kolorizma. U potonjem razdoblju izrađivao je velike ambijentalne instalacije i videoinstalacije (Prekrivene oči, 2002). Bavio se grafičkim oblikovanjem, osobito plakata, scenografijom i uređenjem interijera. Dizajnirao je hrvatske novčanice kune (1993).
Osnovan Sveučilišni računski centar (Srce) – 1971.
Sveučilišni računski centar (Srce) osnovan je 29. travnja 1971. godine odlukom Savjeta Sveučilišta u Zagrebu, tada jedinog sveučilišta u Hrvatskoj.
Srce je osnovano kao središnja informatička, računalna infrastrukturna ustanova akademske i istraživačke zajednice u Republici Hrvatskoj, ali i kao ustanova ˝koja će odigrati vodeću ulogu u razvoju kompjuterizacije čitave Hrvatske i služiti ne samo Sveučilištu nego i svima ostalima˝.
Srce pruža i sveobuhvatnu, savjetodavnu i obrazovnu podršku institucijama i pojedincima iz akademske i istraživačke zajednice pri primjeni informacijske i komunikacijske tehnologije u procesu obrazovanja i istraživanjima.
Vanja Radauš, kipar – 1975.
Vanja Radauš (Vinkovci, 29. travnja 1906. – Zagreb, 24. travnja 1975.), hrvatski kipar, slikar i pisac. Godine 1932. postaje članom grupe Zemlja. U prvom razdoblju (1932.-1943.) stvarao pod utjecajem Rodina i Bourdellea. Od 1936. godine radi seriju crteža ˝Dance macabre˝ a 1937. godine dekalkomanije koje prethode našoj nefigurativnoj umjetnosti lirske orijentacije. Godine 1975. počinio je samoubojstvo, što kao uzrok smrti nije razjašnjeno u potpunosti. Vanja Radauš je na nagovor skladateljice Ivane Lang izradio kip Vatroslava Lisinskog koji se i danas čuva u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog u Zagrebu.
Alfred Hitchcock, redatelj – 1980.
Hitchcock Alfred, britansko-američki filmski redatelj (London, 13. VIII. 1899 – Hollywood, 29. IV. 1980). Iz katoličke trgovačke obitelji, pohađao isusovački koledž i School of Engineering and Navigation, zanimao se za grafički dizajn. Na filmu najprije kao crtač ukrasa na natpisima, zatim kao asistent poznatoga redatelja Grahama Cuttsa.
Zadobivši povjerenje producenta M. Balcona, kao redatelj debitirao 1925., a velik uspjeh postigao po mnogima najuspjelijim britanskim nijemim filmom, trilerom Stanar (The Lodger, 1926), djelomično nadahnutim filmskim ekspresionizmom. Uspjeh je ponovio i prvim zvučnim filmom Ucjena (Blackmail, 1929), a potkraj 1930-ih vrijedio je za najvećega svjetskog majstora »suspensea«, što je potvrdio već prvim filmom (Rebecca, 1941) i u Hollywoodu, u kojem se nastanio po izbijanju II. svjetskog rata.
Neprekidno razvijajući svoj stil i pristup žanru (crnohumornom vizurom, uporabom subjektivnih kadrova, bojom itd.) i odlučujući se na sve ambicioznije projekte, konačni je uspon doživio nakon 1951., kada su kritičari oko pariškoga časopisa Le Cahiers du Cinéma zamijetili izrazito autorske odlike njegovih filmova, a koje nadilaze puko zanatstvo i ograničenja žanrovskih zadataka. U tom je razdoblju stvarao i svoja remek-djela, od kojih posljednja prelaze žanrovske granice trilera naginjući hororu i fantastici: Nepoznati iz Nord Expressa, Dvorišni prozor, Vrtoglavica, Sjever Sjeverozapad, Psycho i Ptice. Režirao je ukupno 54 filma, pet je puta bio nominiran za nagradu Oscar, u nekim anketama u povodu stogodišnjice filma proglašavan najboljim redateljem XX. st.
Janko Bobetko, hrvatski general i političar – 2003.
Bobetko, Janko, hrvatski general i političar (Crnci kraj Siska, 10. I. 1919 – Zagreb, 29. IV. 2003). Sudjeluje 1941. u pripremi partizanskog ustanka na Banovini. Tijekom II. svjetskoga rata obnašao političke dužnosti u brigadi i diviziji, a nakon rata stožerne i zapovjedne dužnosti sve do dužnosti načelnika stožera armije. Umirovljen 1972. u činu general potpukovnika. Od siječnja 1992. reaktivirao se na dužnosti glavnoga savjetnika za borbenu uporabu snaga u HV-u. Od travnja 1992. zapovjednik je Južnoga bojišta, a od studenog 1992. do srpnja 1995. načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, kada je ponovno umirovljen; general zbora. Zastupnik u Hrvatskome državnom saboru do kraja 1999.
Ivica Račan, hrvatski političar – 2007.
Račan, Ivica, hrvatski političar (Ebersbach, Njemačka, 24. II. 1944 – Zagreb, 29. IV. 2007). Diplomirao je 1970. na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao suradnik (od 1963), a potom istraživač (1967–72) u Institutu za društveno upravljanje u Zagrebu. Od 1972. obnašao je visoke političke dužnosti. Bio je član Izvršnoga komiteta CK SK Hrvatske (1972–78), član Predsjedništva CK SK Hrvatske (1978–82), direktor političke škole SK Jugoslavije u Kumrovcu (1982–86) te član Predsjedništva CK SK Jugoslavije (1986–89). U prosincu 1989. bio je izabran za predsjednika CK SK Hrvatske. Na čelu hrvatske delegacije 1990., zajedno sa slovenskim komunistima, napustio je 14. izvanredni kongres SK Jugoslavije u Beogradu, čime se suprotstavio pretvaranju SKJ u instrument velikosrpske politike koju je predvodio S. Milošević. Pokrenuo je transformaciju SK Hrvatske u socijaldemokratsku stranku (SDP), koja je 1990. prihvatila inicijativu za raspisivanje prvih demokratskih višestranačkih izbora u Hrvatskoj. Bio je predsjednik SDP-a od 1990. do 2007. (kada je podnio ostavku zbog bolesti) i saborski zastupnik u više mandata. Bio je predsjednik vlade (2000–03), za mandata koje je Hrvatska podnijela zahtjev za članstvo u EU (2003).
Međunarodni dan plesa
Međunarodni dan plesa (Svjetski dan plesa) obilježava se 29. travnja promocijom svih vrsta plesa, a promovira ga UNESCO-vo Međunarodno vijeće plesa (CID – International Dance Council). Ovaj dan je prvi put predstavljen 1982. godine, i predložen od strane Pyotra Guseva a obilježava se na dan rođenja Jeana Georgesa Noverre (1827 – 1810), francuskog plesača i učitelja baleta. Među ostalim, ciljevi Svjetskog dana plesa su promocija plesa i isticanje važnosti plesa kao ljudske djelatnosti, ali i da bi se uvjerile svjetske vlade da plesu dodijele odgovarajuće mjesto u svim segmentima obrazovanja.
