NA DANAŠNJI DAN: Ivan Trnski, Dragutin Hirc, Međunarodni praznik rada, Bernard “Bajdo” Vukas, Antonin Dvorak, Antonio Janigro, Operacija Bljesak

Ivan Trnski, književnik – 1819.

Trnski, Ivan, hrvatski književnik i prevoditelj (Stara Rača kraj Bjelovara, 1. V. 1819 – Zagreb, 30. VI. 1910). U Grazu je pohađao školu za upravnoga časnika u vojnoj administraciji. Službovao je u različitim gradovima Vojne krajine, 1865. izabran je za zastupnika Slunja u Saboru; 1871. postao je velikim županom bjelovarskim, ali se povukao s dužnosti zbog političkih nesuglasica.

Ivan Trnski

Godine 1901. postao je predsjednikom Matice hrvatske i prvim predsjednikom Društva hrvatskih književnika. Od 1872. do smrti živio je u Zagrebu. Bio je jedan od najistaknutijih sudionika hrvatskoga narodnoga preporoda.

Osobito se ističu njegove zasluge za razvoj hrvatskoga standardnoga jezika te versifikacije, koje su mu priskrbile naziv »oca hrvatske metrike«. U razdoblju od sedamdeset i pet godina njegova književnog djelovanja (1835–1910) u hrvatskoj književnosti izmijenili su se različiti književni smjerovi, no sâm je Trnski ostao uglavnom vjeran početnoj preporodno-romantičarskoj orijentaciji. U njegovu lirskom opusu prevladavaju romantičarski intonirane ljubavne i rodoljubne pjesme, iako je pisao i prigodnice te religioznu liriku.

Mnogi su pjesnički tekstovi iz pučki intonirane zbirke Popievke i milostnice mu mladjenke (1881) uglazbljeni, a neki se izvode i danas. Napisao je zbirku soneta o ljepotama Plitvičkih jezera (Jezerkinje, 1886). Pisao je i danas uglavnom zaboravljenu epsku poeziju (Sveta priča o solunskoj braći, 1863; Sigetski junak, 1866; Ana Lovićeva, 1890; Ban Berislavić, 1896), pripovijesti (objavljene u književnim glasilima te kao zasebna izdanja Učitelj Dobrašin, 1871., i Pripovijesti, 1910) te putopise (Plitvička jezera, 1893; Putne uspomene iz god. 1898, 1899). Prevodio je s engleskoga, njemačkoga, ruskoga, češkoga i poljskog jezika. Svojedobno slavljen kao veliki pjesnik, poslije su mu se uglavnom priznavale zasluge za preporoditeljski rad. U novije doba naglašavaju se njegove književne zasluge kao predstavnika prvoga naraštaja hrvatskih romantičara, koji je pripremio put idućim naraštajima hrvatskih pjesnika.

Dragutin Hirc, prirodoslovac – 1853.

Dragutin Hirc (Hirtz; Zagreb, 6. travnja 1853. – Zagreb, 1. svibnja 1921.), hrvatski učitelj, prirodoslovac, planinar, botaničar (florist) i putopisac.

Dragutin Hirc

Proučavao je floru različitih hrvatskih krajeva, a osobito istarsko-kvarnerskoga primorja i otoka. Istraživao je i faunu mekušaca istarsko-kvarnerskoga krša. Objavio mnogo popularnih članaka te stručnih i znanstvenih radova: Flora okolice bakarske (1884), Vegetacija Gorskoga kotara (1896) i dr. Revizija Hrvatske flore (Revisio florae Croaticae, 1903–12) glavno mu je (nedovršeno) djelo. Njegova zbirka mekušaca čuva se u Hrvatskome prirodoslovnom muzeju u Zagrebu, a herbarijska zbirka dio je velikoga herbarija Botaničkoga zavoda Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu.

Međunarodni praznik rada – 1889.

Međunarodni praznik rada obilježava se kao spomen na velike radničke prosvjede održane u Chicagu dana 1. svibnja 1886. godine, kada je u sukobima s policijom poginulo više radnika, a osmero je radnika osuđeno na smrt.

U spomen na krvoproliće u Chicagu, na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da će se 1. svibnja svake godine održavati radničke prosvjede. Već od sljedeće 1890. godine taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva. I u Hrvatskoj praznik rada počeo se slaviti 1890. godine.

U slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj prema Zakonu o blag­danima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj izglasovanom u Saboru u travnju 1996. godine, službeni naziv ovoga praznika bio je Blagdan rada. Tako je ostalo do 2. studenoga 2001. godine, kada je izmjenama i dopunama spomenutoga zakona službeni naziv postao Praznik rada.

Prema Jezičnom savjetniku Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, u hrvatskome standardnom jeziku imenice blagdan i praznik nemaju isto značenje. Imenicom blagdan označuje se dan posvećen vjerskomu događaju, a imenicom praznik označuje se dan kojim se obilježava događaj važan za zajednicu ili međunarodni dan posvećen nečemu.

Antonin Leopold Dvorak, skladatelj – 1905.

Antonin Dvorak

Antonin Leopold Dvorak (08.09.1841.;Nelahozeves – 01.05.1905.; Prag) češki skladatelj. Od 1859. svirao je kao violist u privatnom orkestru Karla Kozmaka, i taj je posao radio više od 11 godina, a za to vrijeme je pisao skladbe koje nije objavljivao, a zapalio je one koje mu se nisu sviđale. 1870. skladao je operu ˝Alfred˝ prema njemačkom libretu, koja nije izvođena za njegova života. Njegovo 1. objavljeno djelo je opera ˝Kralj i njegova sluga˝ prema češkom libretu. U razdoblju od 1871. do 1873. pisao je Liedere, komornu glazbu i himnu ˝Nasljednici bijele planine˝. 1878. napisao je 8 slavenskih plesova, koji se smatraju vrhunskim djelom (2 furianta, jugoslavenski ples, polka, 2 sousedske i 2 skocne), a godinu dana kasnije je napisao poznati ˝Koncert za violinu i orkestar u a-molu˝. U ovim se djelima može prepoznati skladateljeva zrelost.Jedan od najbližih Dvořákovih kolega skladatelja bio je Johannes Brahms. Dvořák je skladao svoje ˝Slavenske plesove˝ u isto vrijeme kada je Brahms pisao svoje ˝Mađarske plesove˝. Dan danas se ta djela uspoređuju. Zanimljivo je i da je Brahms svoje plesove prvo skladao za klavir, a Dvořák je posljednje ˝Mađarske plesove˝ obradio za orkestar.

Bernard “Bajdo” Vukas – 1927.

Bernard “Bajdo” Vukas (Zagreb, 1. svibnja 1927. – Zagreb, 4. travnja 1983.), bio je hrvatski nogometaš. Najbolji igrač splitskoga Hajduka svih vremena i njegov prvi športski direktor.

Bernard Vukas

Vukas je bio legendarni kapetan Hajduka, za kojeg je odigrao 615 utakmica i postigao 300 golova, a 1974. godine obnašao je i funkciju sportskog direktora kluba. Za Jugoslaviju je nastupio 59 puta i pritom postigao 22 gola, a jedno vrijeme je bio i kapetan izabrane vrste.

U sezoni 1957./58. igrao je profesionalno u talijanskom nogometnom klubu Bologni, prije nego se vratio u Split. Igrao je za reprezentaciju FIFE na Wembleyju protiv Engleske, 21. listopada 1953. godine, u povodu proslave 90. godina engleskog nogometnog saveza. Utakmica je završila rezultatom 4:4, a Vukas bio jedan od zapaženijih aktera – namjestio je dva gola, a na njemu je napravljen i jedanaesterac koji je realizirao Ladislav Kubala.

Dvije godine kasnije, 13. kolovoza 1955. u Belfastu na utakmici Europa – Velika Britanija Bernard Vukas je bio najbolji igrač, postigavši tri gola i potvrdivši da je te sezone, samo godinu dana prije nego li je France Football po prvi puta dodijelio svoju Zlatnu loptu, bio najbolji nogometaš Europe.

Od 1963. do 1967. igrao je profesionalno u klubovima Austria Klagenfurt, GAK iz Graza i KSV Kapfenberg, gdje i završava karijeru. U anketi Večernjeg lista, Bernard Vukas je proglašen najboljim hrvatskim sportašem 20. stoljeća.

Antonio Janigro, violončelist – 1989.

Janigro Antonio, talijanski violončelist i dirigent (Milano, 21. I. 1918 – Milano, 1. V. 1989). Studirao violončelo u Milanu (Gilberto Crepax) i usavršavao se u Parizu (Diran Alexanian). Od 1939. do 1955. bio profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Antonio Janigro

Utemeljitelj, umjetnički voditelj i solist ansambla Zagrebački solisti (1954–68). Nakon odlaska iz Zagreba djelovao kao nastavnik u salzburškome »Mozarteumu«, na Visokoj školi za glazbu i predstavljačku umjetnost u Stuttgartu (1974–88), u Italiji, te kao voditelj više komornih sastava (Milano, Saarbrücken, Beograd, SAD). Janigro je 1950-ih i 1960-ih bio jedan od vodećih violončelista svijeta, a specijalizirao se za glazbu kasnoga baroka i klasicizma (interpretacije koncerata A. Vivaldija, L. Boccherinija, F. J. Haydna i dr., suite J. S. Bacha), u skladu s njegovom umjetničkom osobnošću koju odlikuju precizna i briljantna tehnika, kontroliran temperament, sublimirana subjektivnost te odmjerena no bogata zvukovnost. Kao dirigent njegovao je prije svega djela ranog i zreloga klasicizma (talijanski majstori, W. A. Mozart i dr.), ali i glazbene moderne (R. Strauss, D. Šostakovič, B. Bartók, B. Britten i dr.), a pod njegovim je vodstvom ansambl Zagrebačkih solista postigao svjetski ugled.

Ayrton Senna, vozač Formule 1 – 1994.

Ayrton Senna da Silva ([aˈiɾtõ ˈsenɐ dɐ ˈsiwvɐ]) (São Paulo, 21. ožujka 1960. – Bologna, 1. svibnja 1994.) bio je brazilski vozač Formule 1 poznat pod nadimkom Kišni čovjek. Poginuo je u nesreći na VN San Marina u Imoli. Smatra se jednim od najboljih i najtalentiranijih vozača Formule 1 u povijesti.

Ayrton Senna

Ayrton Senna, među brojnim rekordima koje je ostavio iza sebe, ostao je u povijesti Formule 1 kao jedan od najboljih vozača u kvalifikacijama svih vremena zahvaljujući 65 prvih startnih pozicija u 161 utrci (u prosjeku je svaku treću utrku startao prvi). Rekord je bio neoboren dvanaest godina poslije njegove smrti dok Michael Schumacher nije oborio i taj rekord na utrci u San Marinu 2006., u njegovoj 236. utrci karijere.

Ayrton Senna je u prosincu 2009. godine proglašen najboljim vozačem svih vremena u izboru svojih kolega vozača koji je proveo britanski magazin Autosport. U izboru je sudjelovalo 217 sadašnjih i bivših pilota F1 koji su ukupno sakupili 9.194 nastupa u Formuli 1, te ukupno 270 pobjeda.

Operacija Bljesak – 1995.

Hrvatska vojska je stasala u čvrstu, dobro naoružanu i opremljenu silu sposobnu razbiti pobunu, pobijediti srpsku vojsku i osloboditi okupirane dijelove Hrvatske

Od vojno-redarstvene operacije Bljesak i velike pobjede po kojoj je pamtimo prošlo je 26 godina. Nakon nebrojenih pregovora, sporazuma, primirja i njihovih kršenja, 1. svibnja 1995. hrvatske vojne i redarstvene snage brzom su akcijom u svega tridesetak sati oslobodile oko 500 kvadratnih kilometara dotad okupiranog teritorija, uspostavile nadzor nad autocestom A3 i oslobodile zapadnu Slavoniju.

Operacija Bljesak

Vojno-redarstvena operacija Bljesak trajala je od 1. do 4. svibnja i Hrvatska vojska bila je za nju dobro pripremljena. Prema planu, napad je izveden na nekoliko smjerova: dio hrvatskih snaga kretao se sa zapada od Novske prema Okučanima te dodatno na jug prema Jasenovcu, dok se drugi dio probijao s istoka od Nove Gradiške prema Okučanima, s pomoćnim krakom prema Staroj Gradiški. Snage koje su se kretale prema Okučanima, a koje su išle usporedno s autocestom, trebale su presjeći enklavu i pritom razbiti glavne snage neprijatelja, dok su pomoćne snage trebale izbijanjem na Savu kod Jasenovca i Stare Gradiške spriječiti njegovu eventualnu intervenciju te izići na državnu granicu.

Dobro planirana, odlično koordinirana akcija u koju je bilo uključeno oko 7200 visokomotiviranih i pripremljenih hrvatskih vojnika i policajaca unatoč otporu neprijateljskih snaga odvijala se strelovitom brzinom: već prvog dana hrvatske snage našle su se nadomak Okučana, koje su oslobodile drugog dana Bljeska, i time je neprijateljski otpor u južnom i središnjem dijelu svladan, oslobođen je Jasenovac, a ostaci neprijateljskih snaga zapadno od Lipika i Pakraca svladani su u nastavku akcije.

Na glavnim pravcima napada djelovala je 81. gardijska bojna, 5. gardijska brigada te dijelovi 1. i 3. gardijske brigade, a u potpori pričuvne i domobranske postrojbe potpomognute protuoklopnim topničko-raketnim postrojbama, Hrvatskim ratnim zrakoplovstvom i postrojbama specijalne policije.

U operaciji su prvi put korišteni i masovniji udari hrvatskog zrakoplovstva, a tenkovi dopremljeni željeznicom ulazili su izravno u borbu, čime je postignuto dodatno taktičko iznenađenje neprijatelja.

Velika pobjeda izvojevana u Bljesku označila je i neko novo vrijeme, i neki novi raspored snaga i razvoj događaja na bojišnicama. Postalo je jasno kako je Hrvatska vojska stasala u čvrstu, dobro naoružanu i opremljenu silu sposobnu razbiti pobunu, pobijediti srpsku vojsku i osloboditi okupirane dijelove Hrvatske. Bljesak je tako postao svojevrsna uvertira i put prema sljedećoj veličanstvenoj pobjedi – Oluji.

U akciji su sudjelovali dijelovi četiriju profesionalnih brigada te niz specijalnih, pričuvnih, domobranskih i policijskih postrojbi, odnosno oko 7200 hrvatskih vojnika i policajaca. Oslobađajući zapadnu Slavoniju poginula su 42 pripadnika Hrvatske vojske i policije, a 162 su ranjena

U znak odmazde zbog gubitaka koje su pretrpjele u Bljesku, srpske su snage 2. i 3. svibnja 1995. izvršile niz terorističkih napada na civile u hrvatskim gradovima. Zagreb je napadnut raketama s kasetnim punjenjem, dok su građani Karlovca i Siska bili izloženi topničkim projektilima

U VRO Bljesak sudjelovao je i pilot Rudolf Perešin, koji je smrtno stradao kad su srpske snage 2. svibnja srušile njegov zrakoplov.