NA DANAŠNJI DAN: Ivan Meštrović, Jan Palach, Arturo Toscanini, Zdenka Sertić, posljednji Space Shuttle

Ivan Meštrović, hrvatski kipar – 1883.

Ivan Meštrović, (Vrpolje kod Slavonskog Broda, 15. kolovoza 1883. – South Bend, Indiana, SAD, 16. siječnja 1962.), hrvatski kipar i arhitekt. Sa šesnaest godina, Harold Bilinić, kamenorezac iz Splita, prepoznao je njegov dar i uzeo ga je za šegrta. Njegov umjetnički talent razvio se gledanjem znamenitih građevina Splita, uz pomoć pri školovanju Bilinićeve supruge, koja je bila profesor u srednjoj školi. Uskoro, pronašli su jednog bečkog vlasnika rudnika, koji je financirao Ivanovo preseljenje i školovanje u Beču.

Svoju prvu izložbu priređuje 1905. godine u Beču s grupom Secesija, uz primjetan utjecaj stila Art Nouveau. Njegov rad je ubrzo postao popularan i Meštrović počinje zarađivati dovoljno za sudjelovanje na međunarodnim izložbama, na koje je putovao sa svojom suprugom Ružom Klein. Godine 1908. seli se u Pariz. Skulpture napravljene u tom razdoblju, donose mu međunarodni ugled. U Beograd se seli 1911. godine, a ubrzo potom u Rim, gdje je proveo naredne četiri godine studirajući na skulpturama antičke Grčke.

Na početku Prvog svjetskog rata, poslije atentata u Sarajevu, Meštrović se pokušao vratiti u Split preko Venecije, ali ga je od tog puta odvratio njegov oporbeni stav prema austro-ugarskim vlastima.

Tijekom rata putovao je da bi sudjelovao na izložbama u Parizu, Cannesu, Londonu i Švicarskoj.

Poslije Prvog svjetskog rata vratio se kući i upoznao drugu ljubav svog života, Olgu Kesterčanek, s kojom se oženio. Imali su četvero djece – Martu, koja je rođena u Beču i Tvrtka, Mariju i Matu, koji su rođeni u Zagrebu, kamo su se preselili 1922. Kasnije bi zimske mjesece provodili u svojoj palači u Zagrebu, a ljetne u kući napravljenoj 1930-ih godina u Splitu. Postao je profesor na Visokoj umjetničkoj školi u Zagrebu. Nastavio je s pravljenjem velikog broja djela. U to razdoblje pada i njegov rad s Jurjem Škarpom na Mauzoleju obitelji Račić u Cavtatu.

Zbog njegovog antifašističkog stava, kada je osudio talijanski iredentizam prema Dalmaciji, i Njemačkoj, kada je odbio Hitlerov poziv za posjetu Berlina tridesetih, ustaše su ga zatvorili na tri i pol mjeseca (osudivši ga na smrt) tijekom Drugog svjetskog rata, no uz pomoć Vatikana, prebacio se u Veneciju, zbog izlaganja na Venecijanskom Bienalu 1942., zatim odlazi opet u Rim, a potom u Švicarsku.

Titova Jugoslavija je pozvala Meštrovića na povratak, ali je on odbio živjeti u komunističkoj zemlji. Godine 1946. Sveučilište u Syracusi ponudilo mu je profesorsko mjesto i on se preselio u Sjedinjene Države. Još 1945. godine dobio je američko državljanstvo, a deset godina kasnije postaje profesor na Sveučilištu Notre Dame.

Godine 1959. Meštrović je nakratko posjetio Hrvatsku (Zagreb i Split), zbog dogovora s novim vlastima o tretmanu njegovih nekretnina i umjetničke ostavštine, posjetivši pritom i Alojzija Stepinca, nepravedno zatvorenog zbog tobožnjih veza s ustašama, i Josipa Broza Tita.

Zdenka Sertić, hrvatska slikarica – 1899.

Zdenka Sertić (Sveti Ivan Zelina, 16. siječnja 1899. – Zagreb, 19. prosinca 1986.), hrvatska slikarica i etnografkinja.

Maturirala je 1917.god. Iste godine upisala je Višu školu za umjetnost i obrt, a Akademiju likovnih umjetnosti – slikarski odio, završila je u klasi prof.Ljube Babića.

Za vrijeme studija profesori su joj bili Ferdinand Kovačević, Oton Iveković, Menci Klement Crnčić i Bela Csikos Sessia.

Nakon položenog ispita za profesora srednje škole, nastavila je usavršavanje u Berlinu (1922.) i Parizu (1925.)

Od 1927. bila je namještena kao kustos i slikarica u Etnografskom muzeju u Zagrebu, gdje je od 1939. do 1941. bila vršiteljica dužnosti ravnatelja.

Umirovljena je 1959. godine, nakon čega do smrti djeluje kao slobodna umjetnica.

Arturo Toscanini, kompozitor – 1957.

Arturo Toscanini (Parma, 25. ožujka 1867. – New York, 16. siječnja 1957.), talijanski dirigent

Karijeru je počeo kao violončelist i zborovođa talijanske operne trupe, s kojim je dibitirao kao dirigent 1886. prigodom tureneje u Rio de Janeiru.

Nakon toga angažiran je u talijanskim opernim kazalištima, nekoliko puta vodio je milansku Scalu, bio je dirigent Metropolitana u New Yorku, newyorške filharmonije, a od 1937. do 1954. vodio je za njega osnovani orkestar National Broadcasting Corporation. Uz to je gostovao širom svijeta.

Smatran je najvećim talijanskim dirigentom svojega doba. Postavljao je težište na najveću moguću preciznost i poštivanje autorskih intencija, razrađivao partituru u tančine, dirigirao uvijek napamet i vrlo jednostavnim kretanjama autoritativno vladao orkestrom.

Tijekom šest desetljeća djelatnosti ostvario je opsežan repertoar, u kojemu se izdvajaju interpretacije djela Verdija, Wagnera, Puccinija (svjetska praizvedbe opera “La Boheme”, “Čedo Zapada” i “Turandot”), Mozarta, Beethovena, Brahmsa i Schuberta.

Samospanjenje Jana Palacha – 1969.

Jan Palach (11. kolovoza 1948. – 19. siječnja 1969.), češki domoljub, student povijesti i političke ekonomije na Karlovu sveučilištu u Pragu. Nakon invazije pet zemalja Varšavskoga pakta na Čehoslovačku (1968.), Palach je 16. siječnja 1969., usred Praga sam sebe zapalio i tako postao simbolom suvremene borbe Čeha i Slovaka za slobodu.

Pet članica Varšavskoga pakta izvelo je invaziju na Čehoslovačku u kolovozu 1968., ne bi li na taj način zaustavili započete reforme liberalizacije društva koju je potaknula tadašnja vlada Aleksandra Dubčeka za vrijeme Praškog proljeća. Palach je umro nakon što se sam zapalio na Vaclavskom trgu, 16. siječnja 1969.

Pogreb Jana Palacha se pretvorio u opći prosvjed protiv tadašnje političke situacije u kojem se nalazila Čehoslovačka. Mjesec dana kasnije (25. veljače 1969.) još se jedan student, Jan Zajíc, također zapalio na istom mjestu. Dva mjeseca iza toga, u travnju, Evžen Plocek je učinio isto u češkom gradu Jihlava. Osim trenutnog šoka, samozapaljenja nisu imali drugog učinka na političko stanje u zemlji.

Posljednji Space Shuttle – 2003.

Posljednje polijetanje Space Shuttlea Columbia Na današnji dan 2003. godine posljednji je put lansiran Space Shuttle Columbia (NASA Orbiter Vehicle Designation: OV-102), koji je bio drugi izrađeni, i prvi Space Shuttle korišten za svemirske letove u floti orbitera NASA-e.

Prvi puta lansiran u misiji STS-1, prvoj misiji Programa Space Shuttle, kompletirao je 27 misija prije nego je uništen u nesreći tijekom povratka u atmosferu 1. veljače 2003., na kraju misije STS-107. Svih je sedam astronauta je poginulo. Nakon nezavisne istrage o uzrocima katastrofe, NASA je odlučila povući flotu Space Shuttle orbitera 2011., u korist sada otkazanih programa Constellation i letjelice s ljudskom posadom Orion.