NA DANAŠNJI DAN: Hrvatska u EU, Drago Gervais, Bitka na Sommi, KP Kine i Vjrkoslav Klaić

Dana 1. srpnja 2013. godine Republika Hrvatska postala je 28. punopravna članica Europske unije

Drago Gervais, pjesnik Istre

Drago Gervais, rođen u Opatiji, 18. travnja 1904., umro 1. srpnja 1957. u Sežani hrvatski je književnik i pjesnik, zaljubljenik i veliki poklonik Istre

Rodna kuća u Opatiji mu je nosila adresu: Abbazia 227, a u matičnoj knjizi rođenih upisan je pod imenom Carolus Iulius Oscar Gervais. Srednje škole polazio je u Opatiji i na Sušaku, dok je Sveučilište (Pravni fakultet) završio u Zagrebu.

Kao 14-godišnjak morao je zbog fašističke okupacije Opatije napustiti rodni kraj. Gimnaziju je završio na Sušaku, pravo je studirao u Ljubljani i Zagrebu. Za vrijeme svog prvoga zaposlenja u Crikvenici družio se s Vladimirom Nazorom, koji je u to vrijeme također živio u Crikvenici kao upravitelj Đačkoga doma. Boravio je i radio u Bakru [te služio kao odvjetnički pripravnik u Bjelovaru i Beogradu. Odmah i poslije rata vratio se u svoju oslobođenu domovinu, da bude pri ruci narodnim vlastima oko sređivanja prilika u Istri, iz koje je za vrijeme krute fašističke vladavine morao emigrirati kao brojni istarski Hrvati.

U Drugom svjetskom ratu, za vrijeme NDH, službovao je u Bjelovaru. Zbog straha je prešao u Beograd, gdje je sreo druge poznate Hrvate Istrane i Primorce kao što su Ivan Matetić Ronjgov, Mate Balota (Mijo Mirković) i David Kabalin. Djelovao je u ediciji Oko Trsta. Neko je vrijeme radio u Tanjugu, zatim u Ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu. Kuriozitet je da su mu pjesme na čakavskom narječju objavili u izdanjima Između dva rata – novija hrvatska lirika iz 1942. godine (ur. Vinko Nikolić), Hrvatska majka u pjesmi iz 1941. godine te Četrdeset dvojica iz 1942. godine (ur. Ljubo Wiesner) dok je bio u emigraciji, iako nije za to znao.

Nakon oslobođenja se opet vratio u Rijeku, gdje je pokrenuo hrvatski tisak. Preuzeo je funkciju direktora drame Hrvatskog narodnog kazališta »Ivan Zajc«, kojemu nešto kasnije dolazi na čelo kao intendant, te ostaje na tom položaju sve do svoje nenadane i tragične smrti, 1. srpnja 1957., u Sežani.

Hrvatska postala punopravna članica Europske unije

Dana 1. srpnja 2013. godine Republika Hrvatska postala je 28. punopravna članica Europske unije. Hrvatska je podnijela zahtjev za punopravno članstvo 21. veljače 2003. godine, a službeni status kandidata za članstvo u EU dobila je 18. lipnja 2004.

Pristupni progovori, koji su trebali započeti u ožujku 2005., odgođeni su, a kao uvjet za početak pregovora istaknuta je potpuna suradnja s Haškim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Pregovori su službeno otvoreni 3. listopada 2005. godine, nakon što je glavna haška tužiteljica potvrdila potpunu suradnju Hrvatske s Haškim sudom.

Nakon više od osam godina od podnošenja zahtjeva za članstvo, te gotovo šest godina pregovaranja, 10. lipnja 2011. José Manuel Barosso je u ime Europske komisije predložio zatvaranje pristupnih pregovora s Hrvatskom. Tu odluku je 24. lipnja iste godine podržalo i Europsko vijeće pozivajući na zatvaranje preostalih pregovaračkih poglavlja do kraja lipnja 2011. te na potpisivanje pristupnog ugovora s Hrvatskom do kraja iste godine. Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji potpisan je u Bruxellesu 9. prosinca 2011. godine.

Bitka na Sommi – 1916.

Bitka na Sommi počela je 1. srpnja 1916. a završila 18. studenog iste godine. To je bila bitka s najvećim gubitcima u Prvom svjetskom ratu.

Njemačka obavještajna služba je doznala za napad, samo se nije znao datum. Snage Antante planirale su napad 25. ili 27. lipnja, no zbog lošeg vremena je prebačen na 1. srpnja. Bilo je planirano višesatno uvodno bombardiranje prije napada, na što su se Nijemci pripremili izgradivši duboke bunkere 20-ak metara pod zemljom. Bunkeri su dobili i električnu rasvjetu i ventilaciju, kako bi poslužili kao stambeni prostori.

Artiljerija nije oslabila njemačke položaje, a nije uništena ni bodljikava žica koju su snage Antante planirale uništiti šrapnelima.

Na samom početku napada, dvije su se divizije, irska iz Tynesida i 34. britanska divizija napale selo La Boisselle.

No, kada je 34. britanska divizija u pravilnoj vrsti jurnula naprijed, bila je strašno desetkovana preciznom njemačkom strojničkom vatrom. Irci nisu bili ništa bolje sreće. Imali su jako velike gubitke, pa su se sklonili u rovove i rupe od granata.

Ispred mjesta Beaumont Hamel, Britanci su zauzeli položaje ispred kojih su položili ogromne mine i detonirali ih. Mislili su time raznijeti Nijemce, ili barem dimom, prašinom i zemljom sakriti svoj napad, no, doživjeli su čak gore gubitke od onih kod La Boissella.

Između La Boissella i Beaumont Hamela nalazi se šuma Thipval. U nju su uz dosta male gubitke, ušli Ulsterovci. Oni su odmah 1. srpnja dopuzali do njemačkih položaja i zauzeli vanjske dijelove Švapske redute. Tu su se Nijemci žilavo branili, pa su se morali skloniti u rovove.

U sljedećih nekoliko dana Britanci su zauzeli Švapsku redutu, ali su bili odsječeni. Bili bi zbrisani da im u pomoć nije stigla pomoć regimente iz Yorkshirea. Borbe su se nastavile, a na kraju borbe Ulsterovci su imali 2000 mrtvih i 2865 ranjenih i zarobljenih.

Za to je vrijeme trajao napad i na jugu. Britanci i Francuzi su s promjenjivom srećom i gubitcima zauzeli nekoliko kilometara bojišnice u dubinu.

Gubitci su do kraja kolovoza bili veoma veliki za obje strane, pa su Saveznici poslali na bojište novost: tenkove. Ova su primitivna vozila bila spora, bučna, krhka i nepouzdana. Kada ih je 13. rujna krenulo 50-ak u napad, 7 se pokvarilo, 17 se uništilo ili zapelo, ali 25 ih se čudno kotrljalo naprijed. Neki su bili uništeni od granata, ali su mnogi zauzeli ciljeve za manje od pola sata, što je izvanredan uspjeh, uzme li se u obzir udaljenost cilja, brzina tenka i prisustvo neprijatelja.

Osnovana Komunistička partija Kine

Dana 1. srpnja 1921. godine, na tajnom sastanku u Šangaju, osnovana je Komunistička partija Kine. Na vlast je došla 1949., poslije građanskog rata koji je okončan bijegom nacionalista poražene vlade na Tajvan.

Ona je vladajuća stranka u Kini i predstavlja interese cijele kineske nacije. Poslije 28 godina naporne borbe KSK je odvela kineske narode do pobjede u novoj demokratskoj revoluciji i osnivanja Narodne Republike Kine. Od onda je savladavala razne prepreke, pretvarajući Kinu od siromašne i zaostale polukolonijske i polufeudalne države u socijalističku državu koja se ubrzano razvija. KSK ostvaruje ideološko i političko vodstvo. Stranka razvija svoje ideje i politiku na temelju koncentrirane volje naroda te ih transformira u državne zakone i odluke koje usvaja KSK. Ipak, stranka ne zauzima mjesto Vlade u vodstvu države. Njene aktivnosti su u okviru ustava i zakona koje mora poštivati. Svi članovi stranke, kao i ostali građani, su jednaki pred zakonom. Na trećoj plenarnoj sjednici središnjeg odbora KSK održanoj prosinca 1978. godine, odlučilo se strančin rad usmjeriti na osuvremenjenje socijalizma, reforme i politiku otvaranja. Međutim, u svojih 90 godina političkog djelovanja, KSK se koristi najokrutnijim metodama obračuna sa protivnicima i neistomišljenicima.Smatra se da da je više od 40 milijuna ljudi ubijeno za vrijeme Maove Kulturne revolucije, a sveukupni broj žrtava premašio je 80 milijuna.

Vjekoslav Klaić, povjesničar

Vjekoslav Klaić rodio se je u Garčinu 1849. godine od oca Franje Žaverija Klaića, učitelja i majke Tekle rođene Jung. Na krštenju dobio je ime Aloysio Ferdinand Franjo.[1] Budući hrvatski historiograf odgajan je u njemačkome duhu i jeziku, jer mu je majka bila Njemica. Školovao se u Varaždinu i Zagrebu, a književnost i glazba u sjemeništu više su ga zanimali od povijesti, a izvedene su mu i neke skladbe. Završio je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1865. godine.

Monumentalno historiografsko djelo Povijest Hrvata, objavljeno kod Kuglija u pet knjiga (od 1899. do 1911.), nije, na žalost, uspio završiti. Ocjenjujući ovaj njegov rad, drugi veliki hrvatski povjesničar, Ferdo Šišić (1914.) ističe: “Izradbom, naučnom metodom i opširnošću Klaićevo djelo nadilazi sva dosadašnja djela te vrste u našoj historiografiji”, dok Jaroslav Šidak kaže da “uza sve nedostatke, Klaićevo djelo ostaje u prikazu XV. i XVI. stoljeća po obilju svojih podataka, do danas nepremašeno”. U nakladi Matice hrvatske Trpimir Macan priredio je za tisak Povijest Hrvata po drugi put 1982. godine.

Dosljedno pravaškoj ideologiji o značaju duhovnoga i političkog jedinstva hrvatskog naroda, u svojim je školskim udžbenicima povijesti isticao misao o stoljetnoj samostalnosti Hrvatske.