NA DANAŠNJI DAN: Grof Janko Drašković, hajduk Andrijica Šimić, premijera opere Tosca, Humphrey Bogart, Fra Bonaventura Duda

Izum klarineta – 1690

Najdalje porijeklo klarineta seže do instrumenata s trščanim jezičkom – u staroj Grčkoj (aulos), pa i ranije, u Egiptu i drugdje.

Suvremeni klarinet je kreirao J. C. Denner 14.01.1690. g., usavršavanjem јedne vrste šalmaja. Već u 18. stoljeću јe (npr. kod Mozarta bogato korišten, a ušao јe u klasičan orkestralni sastav.

Tehnički јe usavršen tokom 19. stoljeća, kada su ga rado koristili skladatelji romantičari. Klarinet se gradi u tri osnovna registarska oblika: B Klarinet (Clarinetto in Sib) koji zvuči veliku sekundu niže od zapisanog, A Klarinet (Clarinetto in A) koji zvuči malu tercu niže od zapisanog, i rjeđe korišteni C Klarinet (Clarinetto in Do) koji zvuči kako je zapisano.

Grof Janko Drašković, hrvatski preporoditelj – 1856.

Grof Janko Drašković (Zagreb, 20. listopada 1770. – Radgona, 14. siječnja 1856.), hrvatski političar i “najstariji hrvatski preporoditelj”.

Hrvatska velikaška obitelj Drašković, čije rodoslovlje seže u 15. stoljeće, dala je niz istaknutih ratnika, političara i crkvenih dostojanstvenika. Mnogi članovi obitelji isticali su se visokom naobrazbom, a četvorici je bila povjerena i časna služba hrvatskog bana.

Potkraj 1832. godine grof Janko Drašković je u Karlovcu izdao politički spis pisan štokavskim narječjem, naslovljen “Disertacija iliti razgovor darovan gospodi poklisarom”, koji zapravo predstavlja prvi cjeloviti i zreli nacionalni program u hrvatskoj kulturnoj i političkoj povijesti.

Dizertacija je, što ukazuje i puni naslov spisa, zapravo bila politički naputak za buduće poslanike koje je Hrvatski sabor trebao izabrati za zajednički Ugarsko-hrvatski sabor u Požunu (današnja Bratislava).

Grof Drašković savjetuje buduće poslanike da se založe za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u jednu političku cjelinu koju on naziva Velika Ilirija, a koja bi obuhvaćala (tadašnju) Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Vojnu krajinu, Rijeku i Bosnu, i slovenske zemlje Kranjsku, Štajersku i Korušku.

Izdajom u Podosoju uhićen hrvatski hajduk Andrijica Šimić – 1871.

Andrijica Šimić rođen je u Grudama, 1833. godine. U djetinjstvu je s deset godina obavljao kmetske poslove u age Tikvine u Mostaru.

Kada je navršio dvadeset godina, zaposlio se u puškara. Kad je odlučio postati hajduk turske karavane, trgovce i kiridžije napadao je najčešće na potezu Imotski-Vrlika. Na planini Kamešnici i danas je poznata njegova pećina koja se po njemu zove Šimića pećina, a u speleološkom parku prirode u Vučipolju kod Posušja također ima Šimića pećina.

Andrijica je po narodnim predanjima otkupljivao tursku zemlju za Viničane i gradio im kuće, također im je i darovao konje i krave, što je razlog vrlo vjerojatno zašto ga i dan danas u Zagori i Hercegovini smatraju za narodnog junaka.

Nakon što je dugo uspijevao umaći i turskim i austrijskim vlastima, uhićen je 14. siječnja 1871. godine u kući obitelji Ante Garca koja ga je izdala, u Podosoju, dok su preostali članovi njegove družine uhićeni, 11. siječnja 1871. godine, u zaselku Prodanima kod Zagvozda u kući Jakova Prodana. Suđenje hajducima počelo je 22. srpnja 1872. godine i načajno je za povijest hrvatskog jezika i hrvatskog sudstva što je ovo bila prva sudska rasprava na hrvatskom jeziku u austro-ugarskoj Dalmaciji.

Humphrey Bogart, glumac – 1899.

Humphrey DeForest Bogart (New York, New York, 25. prosinca 1899. – Los Angeles, Kalifornija, 14. siječnja 1957.), američki filmski i kazališni glumac te kulturna ikona. Časopis Entertainment Weekly proglasio ga je najvećom filmskom legendom svih vremena.

Američki filmski institut 1999. ga je proglasio najvećom muškom filmskom zvijezdom. Nakon pokušaja s raznim poslovima, Bogart je 1921. počeo glumiti i postao redoviti izvođač u broadwayskim produkcijama u dvadesetima i tridesetima.

Nakon burzovnog kraha 1929. smanjila se potražnja za predstavama pa se Bogart okrenuo filmu. Njegov prvi značajniji uspjeh bila je uloga Dukea Manteeja u Okamenjena šuma. Dobio je pohvale za izvedbu u kazališnoj izvedbi pa se njegov prijatelj Leslie Howard pobrinuo da je reprizira i u filmskoj verziji iz 1936. Unatoč sjajnim kritikama, za Bogartom se vukla etiketa gangstera iz B-filmova.

Prekretnica se dogodila 1941. s filmovima Visoka Sierra (iako je i u njemu glumio kriminalca) i Malteški sokol. Sljedeće godine, njegova uloga Ricka Blainea u Casablanci konačno ga je dovela na vrh glumačke profesije, a u isto vrijeme zacementirala njegovu prepoznatljivu filmsku osobnost, onu tvrdokornog cinika koji ponekad pokazuje svoju plemenitu stranu. Sredinom pedesetih zdravlje mu se pogoršalo. Bogart je baš navršio 57 godina, a težio je samo 36 kilograma kad je umro, 14. siječnja 1957. u Holmby Hillsu u Kaliforniji.

Premijera opere Tosca – 1900.

Tosca, opera talijanskog skladatelja Giacoma Puccinija u tri čina, svoju je premijeru doživjela 14. siječnja 1900. godine u rimskom kazalištu “Teatro Costanza”. Libreto su napisali Luigi Ilica i Giuseppe Giacosa prema drami “La Tosca” Victoriena Sardoua.

Siromašna seoska djevojka Floria Tosca, odgojena kod redovnica, koja je na samome početku 19. stoljeća svojim pjevačkim umijećem oduševljavala Rimljane i uživala Papinu naklonost, nije mogla ni slutiti da će samo stoljeće kasnije postati kultni operni lik za kojim čeznu sve velike operne primadone već više od stoljeća.

Iako rimska praizvedba nije prošla najslavnije; jedni su je držali odveć patetičnom, a drugi primjerom savršenog sklada glazbe i dramskog predloška, opera se ubrzo otisnula u svijet. Trijumfalni uspjeh opera je doživjela izvedbom u londonskom Covent Gardenu 1900. s velikom hrvatskom umjetnicom, tadašnjom opernom zvijezdom Milkom Trninom u naslovnoj ulozi. Puccini je njezinom interpretacijom bio je oduševljen, smatrajući je pravom i potpunom, a uspjeh opere bio je senzacionalan. Ternina je godinu kasnije bila prva Tosca i newyorške Metropolitan opere. Još dvije naše velike sopranistice proslavile su se izvedbama Florije Tosce širom svijeta, Zinka Kunc Milanov i Sena Jurinac.

Od prve premijere Tosce u zagrbačkoj Operi proteklo je više od sto godina, a u skoro pet stotina izvedbi, u osam različitih verzija izredali su se svi veliki hrvatski operni umjetnici i mnoga velika gostujuća imena.

Fra Bonaventura Duda, bibličar – 1924.

Fra Bonaventura Duda (Rijeka, 14. siječnja 1924. − Varaždin, 3. kolovoza 2017.[1]) bio je hrvatski teolog, bibličar, franjevac i dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Duda, (Roko) Bonaventura rođen je u Rijeci 14. siječnja 1924. godine. Podrijetlom je s otoka Krka, iz mjesta Krasa, gdje je pohađao osnovnu školu (1929.-1933.). Nakon dva razreda građanske škole na Sušaku, pohađa u Varaždinu Franjevačku klasičnu gimnaziju (1935.-1944.). U Franjevački red stupa 14. kolovoza 1941. godine i tada uzima ime fra Bonaventura. Studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1944.-1950.). U tom razdoblju profilirao se i kao glazbenik uz tadašnjeg orguljaša franjevačke crkve u Zagreb, fra Kamila Kolba. Za svećenika je zaređen 15. siječnja 1950. godine, a u prosincu 1952. postiže gradus licencijata iz teologije. Od jeseni 1954. do lipnja 1957. nalazi se na poslijediplomskome studiju u Rimu, najprije na Antonianumu (1954.-1955.), gdje je doktorirao iz teologije, a potom na Papinskome biblijskome institutu (1955.-1957.), gdje je postigao biblijski licencijat.

Istaknuti je biblijski prevoditelj i promicatelj duha Drugoga vatikanskog koncila. S franjevcem Zorislavom Lajošem pokreće list Glas s koncila iz kojega će nastati današnji Glas Koncila (1963.). Pokretač je i (s J. Kaštelanom) glavni urednik prijevoda Biblije u izdanju Stvarnosti (1968.). Preveo je (s J. Fućkom) Novi zavjet i priredio novi hrvatski Lekcionar (od 1969.). Sudjelovao je u osnivanju nakladničke kuće Kršćanska sadašnjost i Teološkog društva Kršćanske sadašnjosti (od 1968.). Dobitnik je znanstvene nagrade Annales Pilar Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar za 2004. godinu. Od 2010. dopisni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Razredu za društvene znanosti.

Fra Bonaventura je dugogodišnji propovjednik u crkvi Sv. Franje na Kaptolu, gdje je od 1981. do 2009. svake nedjelje predvodio misu u 11 sati, a njegove su propovijedi uvijek bile rado slušane.