NA DANAŠNJI DAN: Glagoljica u bogoslužju, Andrija Maurović, Slava Raškaj, Zlatko Baloković, Dolores Lambaša, Marc Chagall

Odobrena uporaba glagoljice i staroslavenskog jezika u bogoslužju hrvatskih krajeva – 1254.

Dana 29. ožujka 1254. papa Inocent IV. odobrio je uporabu glagoljice i staroslavenskog jezika u bogoslužju u hrvatskim krajevima gdje je u uporabi.

GLAGOLJICA, Beramski brevijar, XV. st.

Glagoljica je staroslavensko pismo nastalo sredinom 9. stoljeća koje se u hrvatskim krajevima zadržalo sve do 19. stoljeća. Već početkom 16. stoljeća sve je više potiskuje latinica. Autor ovog pisma je Ćiril, bizantski redovnik iz Soluna. Ćiril (pravim imenom Konstantin) na osnovi jezika makedonskih Slavena iz okolice Soluna sastavio je prilagođeno pismo i prevodio crkvene knjige.

Staroslavenski jezik prvi je književni slavenski jezik, kreiran na osnovi makedonskog govora iz okolice Soluna u 9. stoljeću. Stvorili su ga misionari, Sveti Ćiril i Metod, i iskoristili za prijevod Biblije i ostalih tekstova s grčkog te za neke vlastite radove. Pisma koja su razvijena za bilježenje staroslavenskoga jezika su glagoljica i ćirilica.

Andrija Maurović, strip crtač – 1901.

Dana 29. ožujka 1901. rođen je Andrija Maurović, hrvatski slikar i crtač stripova, često nazivan ocem hrvatskog stripa

Maurićeva nadarenost za crtanje zapažena je već u mladosti. Upisao je Likovnu akademiju u Zagrebu, gdje je zarađivao za život izradom ilustracija za plakate, časopise i knjige. Prvi mu je strip, Vjerenica mača, objavljen 1935. Na oblikovanje i dramaturgiju nekih Maurovićevih stripova utjecali su i tada popularni westerni.

Stvorio je galeriju likova koji će se, što je inače rijetko za Maurovića, ponavljati u nekoliko stripova: tajanstvenog pravednika Crnog Jahača, pjesnika lutalicu Tajanstvenu Smrt i simpatičnog tvrdoglavog starca Starog Mačka. U doba NDH Maurović surađuje u Zabavniku braće Neugebauer i Marcela Čuklija, gdje se, između ostalog, posvećuje i nacionalnoj tematici. Nakon rata, u Jugoslaviji strip biva kratkotrajno zabranjen kao “kapitalistička tvorevina koja kvari mladež”, ali već 1951. Maurović ponovno crta u omladinskim listovima Horizont i Horizontov zabavnik.

Među Maurovićeve adaptacije književnih klasika spada i Grička vještica, scenaristička suradnja s Walterom Neugebauerom, objavljena u nastavcima u Večernjem listu krajem pedesetih. Posljednjih godina života Maurović napušta klasični strip i posvećuje se biblijsko-erotskim motivima. Umro je 2. rujna 1981. u Zagrebu.

Slava Raškaj, hrvatska slikarica – 1906.

je hrvatska slikarica čiji akvareli predstavljaju najviši domet hrvatskog akvarelnog slikarstva krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Slava Raškaj

Slava Raškaj rođena je gluhonijema, a u to se vrijeme gluhonijeme osobe smatralo duševno zaostalima te su kao takvi bili obilježeni cijeli život. Umrla je u bolnici u Vrapču od tuberkuloze 29. ožujka 1906. godine. O veličini koju Slavini radovi imaju i danas svjedoči i sve više krivotvorina i radova drugih autora koji se pripisuju Slavi Raškaj.

Slavin talent uočen je još za vrijeme školovanja u Zavodu za gluhonijemu djecu u Beču. U Zagrebu je završila Kraljevsku žensku stručnu školu u Zagrebu, tečaj za umjetno obrtno risanje. Poučavali su ju slikari, između ostalih i Bela Čikoš Sesija, jedan od osnivača Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

U umjetničkom stvaralaštvu Slave Raškaj mogu se uočiti dvije faze. U prvoj – crtež i boja izraz su čiste opservacije – kristalno jasan doživljaj ljepote prirode. U drugoj slikarskoj fazi, Slavini radovi su najprije izraz impresije, i u tom raspoloženju nastaju njezina najbolja djela – akvareli “Kruške”, “Suncokreti”, “Potočnice”, s transparentnom pozadinom. Posljednje godine života Slava Raškaj provela je u Kraljevskom zemaljskom zavodu za umobolne u Stenjevcu.

Zlatko Baloković, hrvatski violinist – 1965.

Dana 29. ožujka 1965. u Veneciji je umro hrvatski violinist Zlatko Baloković. Zlatko Baloković je jedini učenik glasovitoga zagrebačkog violinskog pedagoga Vaclava Humla koji je stekao svjetsku slavu.

Baloković se rodio 21. ožujka 1895. godine u Zagrebu, u Draškovićevoj ulici na broju 20, gdje je stekao temelje i solidnu tehniku koju je usavršavao na Majstorskoj školi Glazbene akademije u Beču kod Otakara Sevčika. Počeo je držati koncerte 1913. godine po glazbenim središtima Europe i Sjedinjenih Američkih Država, kamo se 1924. i preselio. Mnoge od njegovih poznatih interpretacija ostale su sačuvane na gramofonskim pločama. Kritike su ga zvale violinski genij i Paganini našeg vremena. Zanimljivo je napomenuti da nikad u inozemstvu nije dopustio da ga na plakatima upišu drukčije nego sa slovom ć na kraju, te da je svuda isticao da je Zagrepčanin i Hrvat. Balokovićeva violina Guarneri, nazvana King, na kojoj je toliko puta svirao, čuva se u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

Dolores Lambaša, glumica – 1981.

Dolores Lambaša (Šibenik, 29. ožujka 1981. – Slavonski Brod, 23. listopada 2013.), bila je hrvatska televizijska, filmska i kazališna glumica.

Dolores Lambaša

Dolores Lambaša rodila se u Šibeniku 1981. godine. U rodnome gradu završila je Jezičnu gimnaziju Antuna Vrančića i srednju Glazbenu školu Ivana Lukačića, u kojoj je pohađala sate glasovira, gitare, solo pjevanja, povijesti glazbe i dirigiranja. Potom je u Zagrebu upisala te završila jednu godinu Studija kroatologije i povijesti na Hrvatskim studijima. Apsolvirala je glumu na Akademiji dramskih umjetnosti. Ostvarila je uloge u nizu televizijskih sapunica, kao što su “Odmori se, zaslužio si”, “Dobre namjere”, “Zauvijek susjedi” i “Zakon ljubavi” i ine, a posljednja uloga bila joj je uloga Tamare Marin u serijalu “Ruža vjetrova”.

Dolores Lambaša preminula je u bolnici Dr. Josip Benčević u Slavonskom Brodu, 23. listopada 2013. godine, u 32. godini života od teških ozljeda nakon prometne nesreće na dionici autoceste A3 kod Sredanaca. Pokopana je na šibenskom gradskom groblju 25. listopada 2013. godine.

Marc Chagall, slikar – 1985.

Marc Chagall

Chagall, Marc, francuski slikar i grafičar bjeloruskog podrijetla (Ljosno kraj Vitebska/Vicebska, 7. VII. 1887 – Saint-Paul-de-Vence, 29. III. 1985). Studirao u Sankt Peterburgu, Berlinu i Parizu, gdje boravi od 1910. Razvija intenzivnu slikarsku, grafičku i scenografsku djelatnost u Francuskoj, Njemačkoj, Rusiji (1914–23), Americi; od 1946. ponovno je u Francuskoj. Formirao osebujan likovni izraz u ozračju kubizma, ekspresionizma, simboličnog misticizma i nadrealizma.

Nadahnut ruskim pučkim legendama i folklorom, trajno opsjednut uspomenama na provincijski židovski okoliš iz djetinjstva u Vitebsku i fantazmagoričnim priviđenjima, rafiniranom je senzibilnošću i imaginacijom stvorio originalna umjetnička djela, koja fasciniraju mješavinom groteske i senzibilne poezije te osebujnim koloritom. Slikama i ilustracijama djela (La Fontainea, N. V. Gogolja) stvara morbidan i melankoličan svijet, u kojem se isprepleću san i java, realno i irealno (Autoportret sa sedam prstiju, Zaručnici, Ja i moje selo, Bijelo raspelo, Slušajući pijetla). Radio freske u pariškoj Operi (1963) i novoj zgradi Metropolitan Opere u New Yorku (1966), vitraje u katedralama u Metzu, Reimsu, sinagogi u Jeruzalemu (1961) te u Palači UN-a u New Yorku.

Radio scenografiju za ruske balete te kazališne predstave u europskim i američkim kazalištima. Chagallov muzej otvoren je u Nici 1969.