NA DANAŠNJI DAN: Fran Krsto Frankopan, Antonio Vivaldi, Franjo Josip I. donio oktroirani ustav, Nikolaj Vasiljevič Gogolj, biskup Strossmayer, Franjo Rački

Fran Krsto Frankopan, ratnik i pjesnik – 1643.

Dana 4. ožujka 1643. rođen je Fran Krsto Frankopan, hrvatski plemić, ratnik i pjesnik. Bio je polubrat Katarine Zrinski i šurjak Petra Zrinskog, s kime je bio jedan od organizatora urote hrvatskih i ugarskih velikaša poznate pod nazivom Zrinsko-frankopanska urota.

Fran Krsto Frankopan jedan od organizatora urote hrvatskih i ugarskih velikaša nazadovoljnih politikom Bečkoga dvora koji je sklapao ponižavajuće mirovne sporazume s Osmanlijama, najviše na štetu Hrvata i Mađara

Zrinsko-frankopanska urota je pokušaj hrvatskog plemstva 17. stoljeća da se odupre nastojanjima bečkog dvora da Hrvatskoj nametne centralizam i apsolutizam kakvim se već upravljalo u Austrijskim nasljednim zemljama, uključujući i Češku. Neuspjeh urote označio je kraj starih velikaških obitelji Zrinskih i Frankopana.

Posjedi Zrinskih i Frankopana, gotovo polovina hrvatskih područja koja su još bile u sastavu “ostataka ostataka nekoć moćnog hrvatskog kraljevstva” zajedno sa svim njihovim prihodima, došli su pod izravnu tuđinsku upravu, odnosno upravu bečkoga dvora. Ozaljski kulturni krug Zrinskih i Frankopana nestao je prije nego što je uspio potaknuti i proširiti hrvatsku pisanu riječ među stanovništvom. Banska stolica ostala je upražnjena sve do 1680. godine, kada je na nju postavljen Nikola Erdeljić (Erdődy), hrvatski velikaš mađarskog podrijetla, eksponent dvora i dugogodišnji neprijatelj Zrinskih. Otpora dvorskom apsolutizmu te centralizaciji i germanizaciji uprave u Hrvatskoj više nije bilo.

Antonio Vivaldi, talijanski skladatelj – 1678.

Dana 4. ožujka 1678. u Veneciji je rođen talijanski barokni skladatelj, katolički svećenik i virtuoz na violini Antonio Vivaldi. Njegov otac, Giovanni Battista Vivaldi, bio je vrsni violinist, a služio je u Duždevoj kapeli crkve svetog Marka u Veneciji.

Svoga je sina poučavao violinu od najranije mladosti te ga je ubrzo uveo u Duždevu kapelu, najprije kao pomoćnika, a zatim i kao unaprijed imenovanog nasljednika.

Mladi je Antonio također polazio satove kod jednog od najuglednijih majstora orgulja tog vremena, Giovannija Legrenzija, i zahvaljujući tome poznanstvu susreo se s nizom uglednih orguljaša, a zbog svoje naobrazbe i s najvećim venecijanskim glazbenim umjetnicima. Vivaldija se danas smatra jednim od najvećih baroknih skladatelja, čiji se utjecaj, još za života, proširio čitavom Europe. Najpoznatiji je po svojim koncertima, uglavnom za violinu, ali i zborskim djelima te preko četrdeset opera. Njegov najpoznatiji rad je ciklus od četiri koncerta za violinu i orkestar “Četiri godišnja doba”.

Car Franjo Josip I. donio oktroirani ustav za sve zemlje Habsburške Monarhije – 1849.

Unutarnja politika Franje Josipa I. mogla se ogledati kroz dvije faze. Prva faza, faza carskog apsolutizma, započela je okvirno njegovim dolaskom na vlast 1848., a završila 1860. kada ukida Bachov apsolutizam. Druga faza može se nazvati fazom “demokracije na kapaljku”, a trajala je od 1860. do 1916., isprekidana pojedinim periodima strožeg apsolutizma.

Franjo Josip I. je tako, sporo provodeći reforme u jednoj konzervativnoj Austro-Ugarskoj, ostavljao dojam dobronamjernog i miroljubivog, ali zastarjelog, vladara proizašlog iz nekog drugog vremena i nesposobnog za usklađivanje s novim društvenim tekovinama. Kao i u vanjskoj, tako i u njegovoj unutrašnjoj politici vidimo popuštanje pod pritiskom okoline. To počinje već samom krunidbom 1848. godine kada ministri i carska obitelj nagovaraju Franju Josipa da obeća demokratske reforme ili, preciznije govoreći, njegova krunidbena izjava govori o: “slobodnim državnim institucijama koje moraju prikazivati duh svojeg doba”, o “jednakosti svih naroda unutar našeg Carstva” i o “monarhiji koja je spremna podijeliti svoja prava (upravljanja) s narodnim predstavnicima”. Slomom revolucije dolazi do ukidanja parlamenta, ali premijer Schwarzenberg još uvijek predlaže stvaranje nekog neodređenog autokratskog ustava. Dnevnik baruna Kubecka iz 1851. godine nam govori o dugotrajnom nagovaranju cara za proglašenje apsolutizma i konačnom uspjehu.

Iako će kasnije ukinuti apsolutizam, a i zagovornici takve politike će umrijeti, Franjo Josip je takvu apsolutističku politiku zagovarao i intenzivno provodio do 1866. kada je, pod dojmom strijeljanja nadvojvode Maksimilijana u Meksiku počeo sa stvarnom provedbom liberalnije politike.

Njegov prvi politički čin, po gušenju revolucije, bilo je donošenje Oktroiranog ustava 1849. godine.

Ustavom su omogućene neke beneficije neaustrijskim narodima unutar Monarhije, no ipak svi zahtjevi nisu zadovoljeni, Hrvatski se sabor protivio tom ustavu, ali je kao rezultat prisile Beča ustav ipak usvojen. Ukinuti Metternichov apsolutizam (kojega je ukinuo upravo Franjo Josip I.), uskoro će zamijeniti novi Bachov apsolutizam, koji se posebno snažno manifestirao u Hrvatskoj. Dana 31. prosinca 1851., Franjo Josip I. donosi Silvestarski patent kojim ukida Ustav i uvodi carski apsolutizam.

Apsolutizam, znan još i kao Bachov apsolutizam, provodio je ministar vanjskih poslova Alexander Bach, koji jest donio i djelomičnu modernizaciju na području uprave, ali je uz pomoć svojih husara provodio snažan apsolutizam koji se pojaviše očitovao u gušenju nacionalnih ideja (aktivnost preporoditelja jenjava upravo s ovom godinom). Devet godina njegovog apsolutizma obilježili su i konflikti s banom Jelačićem oko provođenja apsolutizma, a njegovi vanjskopolitički neuspjesi, kombinirani sa sve jačom krizom, dotukli su i Bachov apsolutizam. Vojni neuspjesi kod Magente i Soflerina produbili su krizu, a najveći pritisak dolazio je upravo iz Banske Hrvatske. Jelačić je preminuo 1859., a kratkotrajna vladavina grofa Coroninija bila je samo uvod za sedmogodišnje banovanje Josipa Šokčevića.

Nikolaj Vasiljevič Gogolj, ruski književnik – 1852.

Dana 4. ožujka 1852. u Moskvi je umro Nikolaj Vasiljevič Gogolj, ruski i ukrajinski književnik. Gogolj je razvio sebi svojstven način pripovijednja, “smijeh kroz suze”, kojim je ismijavao ispraznost života. Stvorio je likove koji su u ruskom društvu postali obrasci za lijenost, glupost, sebičnost, lakoumnost i korupciju.

Približavanje slavenofilima, nevjerica u vlastitu darovitost, osjećanje krivice i religiozno-mistično raspoloženje obilježavaju njegov život. Već su ga suvremenici smatrali vodećom figurom ruskog književnog realizma, a kasniji su kritičari u Gogoljevu radu pronašli romantičnu osjećajnost, s primjesama nadrealizma i groteske.

Najpoznatiji Gogoljevi radovi su Mrtve duše, Večeri na zaselku kraj Dikanjke, Taras Buljba i Kabanica.

Car Franjo Josip I. potvrdio pravila Akademije u Zagrebu koja je predložio Hrvatski sabor: biskup Strossmayer je izabran za pokrovitelja, a dr Franjo Rački za predsjednika

Već u 16. st. Hrvati su imali svoje akademije, znanstvene ustanove ili znanstvena društva najuglednijih i najučenijih ljudi, koji su uzeli sebi kao zadaću da svojim izdanjima, raspravama i povremenim akademičkim sastancima stalno daju nove poticaje znanstvenom istraživanju i gojenju čiste znanosti, umjetnosti i moralnih vrlina. Pripreme za osnutak današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (HAZU) učinjene su u sam osvit hrvatskoga narodnog preporoda.

Preporodne zamisli o osnivanju “učenog društva” izrečene u prvim desetljećima prošloga stoljeća u skladu s težnjama prvaka narodnoga buđenja, oblikovane su u zaključke Hrvatskoga sabora iz 1836. pa potom 1843, 1845. i 1847. godine, koje su vodile prema osnivanju ustanove od općeg nacionalnog značenja, najviše znanstvene i umjetničke ustanove: akademije znanosti.

Revolucionarni su događaji sljedećih godina i potom apsolutizam unutar Austro-Ugarske monarhije odgodili na više od deset godina izvršenje navedenih odluka. Nakon tzv. Luksemburškog manifesta cara Franje Josipa I. donekle se liberalizira politički i društveni život, pa novi Ustav od 1860. osigurava neovisan Hrvatski sabor. U tu svrhu sazvana Banska konferencija bila je važna i za osnivanje nacionalne akademije. Temelje HAZU položio je Josip Juraj Strossmayer, 10. prosinca 1860., kada je prvoj Banskoj konferenciji uputio pismenu darovnicu i dao novčani prilog (50.000 forinti) nužan za zakladu akademije. Njegov primjer ubrzo slijedi cijela Hrvatska. Upravo izabrani Hrvatski sabor 15. travnja 1861. već 29. travnja iste godine jednoglasno prihvaća Strossmayerov prijedlog o osnutku Akademije znanosti i stavlja je u svoju zaštitu, a istoga dana izabran je odbor koji će izraditi statut Akademije, s jasnim određenjem njezine svrhe i ustroja. Tada su prihvaćena Pravila i u obliku zakonskoga prijedloga poslana kralju na sankciju, koji ih potvrđuje tek 7. kolovoza 1863. uz zahtjev za promjenom određenih tekstualnih izričaja zbog posebnih interesa bečkih političkih čimbenika. Novoizabrani Sabor 1865. prerađuje Pravila i kralj odobrava prilično izmijenjena pravila o Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti tek 4. ožujka 1866. godine. Odmah zatim vladar je potvrdio i prvih 14 (od 16) pravih članova Akademije. Ta pravila ostala su nepromijenjena do početka Drugoga svjetskoga rata.

Na sjednici 26. srpnja 1866. članovi prihvaćaju Poslovnik te biraju Josipa Jurja Strossmayera za pokrovitelja, a kanonika i povjesničara Franju Račkoga za prvog predsjednika. Bila su osnovana tri razreda: historičko-filološki, filozofičko-juridički i matematičko-prirodoslovni. Zahvaljujući naraslomu fondu, od 1919. djeluje još i umjetnički razred. a knjižnice i arhiva osobito je dragocjena arhivska zbirka glagoljskih rukopisa, koja je među najvećima u svijetu. Zahvaljujući poklonu zbirke slika J. J. Strossmayera, utemeljena je Galerija starih majstora – službeno otvorena 1884. smještanjem slika u prostorije današnje Akademijine zgrade na Zrinjskom trgu u Zagrebu.

Nacionalna akademija znanosti i umjetnosti u svojim je početnim danima uzela ime akademije Slavorum meridionalium (južnoslavenska) kao iskaz romantično-utopijskog pogleda na slavensko jedinstvo europskog juga, da bi tek u doba samostalne Hrvatske (ne računajući odluku o hrvatskom imenu iz vremena Banovine Hrvatske i razdoblja NDH) u potpunosti zadobila narodno ime koje i danas nosi u skladu s riječima Franje Račkoga: “Naša je Akademija osnovana ponajprije da hrvatskomu narodu služi, da ispituje njegov jezik, njegovu povijest i književnost, domovine njegove prirodne odnošaje.”

Hrvatska akademija svake godine 29. travnja slavi Dan Akademije u spomen na odluku Hrvatskoga sabora o osnivanju akademije znanosti. Toga se dana istaknutim pojedincima dodjeljuju Nagrade HAZU.

Premijera baleta “Labuđe jezero” – 1877.

Labuđe jezero, balet u četiri čina za kojeg je glazbu napisao Petar Iljič Čajkovski, premijerno je izvedeno 4. ožujka 1877. u Boljšoj teatru u Moskvi.

Čajkovski je glazbu za balet napisao po narudžbi Boljšog teatra za honorar od 800 rubalja po libretu, koji su zajedno napisali Vladimir Begičev, tadašnji direktor moskovskih carskih teatara i baletan Vasilij Geltzner po njemačkoj bajci „Ukradeni veo“. Tu ajku prvi je objavio Johann Karl August Musäus.

Inače slična bajka postoji i u Rusiji („Bijeli patak“), čak je po radnji bliža, pa se predpostavlja da su autori napravili jednu mješavinu, uzeli radnju iz ruske, a likove iz njemačke bajke. Koreografiju za premijeru napravio je Vaclav Reisinger, tadašnji baletmajstor Boljšog teatra. Premijera nije baš dobro prošla, ali se balet održao na repertoaru tog teatra do 1883. nakon ukupno 41 izvedbe.

Nakon smrti Čajkovskog, balet je postavljen u Sankt Peterburgu u Marijinskom teatru 1895. Za tu izvedbu koreografiju su napravili Marius Petipa (1 i 3 čin) i Lev Ivanov (2 i 4 čin) uz neke korekcije na libretu koju je napravio skladateljev brat Modest Čajkovski i korekcije na originalnoj partituri (kraćenja), koju je napravio dirigent tog teatra Riccardo Drigo. Ta izvedba postala je daleko popularnija pa se danas većina izvedbi Labuđeg jezera, reflektira na nju.