NA DANAŠNJI DAN: Dinastija Tang, Waterloo, Kurelac, Zagorka i Sally Ride
Dinastija Tang – 618.
Dinastija Tang utemeljena je 18. lipanja 618. godine. Bila je to kineska dinastija koja je zamijenila dinastiju Sui i nakon koje Kina ulazi u Razdoblje Pet Dinastija i Deset Kraljevstva. Osnovala ju je obitelj Li, koja je došla na vlast tokom zenita i raspada Sui Carstva. Vlast dinastije je nakratko prekinula Druga Zhou dinastija kada je carica Wu Zetian zauzela prijestolje i postala prva i jedina kinseka vladajuća carica kao samostalan vladar.
Dinastija Tang sa svojim glavnim gradom u Chang’anu (današnjem Xi’anu), najmnogoljudnijem gradu na svijetu u to vrijeme, je općeprihvaćena kao najviša točka u razvoju kineske civilizacije, jednake (ili čak i veće važnosti) od ranije Dinastije Han — zlatnog doba gradske kulture. Njen teritorij, pribavljen tokom vojni njenih ranih vladara, je bio veći nego teritorij Dinastije Han, a bio je podjednak s teritorijem kasnijih dinastija Yuan i Qing. U dva popisa stanovništva u 7. i 8. stoljeću Tang zapisi procijenjuju broj stanovnika (prema broju zabilježenih kućanstava) na oko 50 milijuna ljudi. Čak i kad je središnja vlast postepeno oslabila tokom 9. stoljeća i nije bila u mogućnosti napraviti točan popis stanovništva, ipak su procijenili da je broj stanovnika do tada narastao na otprilike 80 milijuna ljudi.
Mnogi važni izumi su iz razdoblja Dinastije Tang uključujući i razvoj drvenog tiska. Budizam ima značajan utjecaj na kinesku kulturu tog razdoblja i razne kineske sekte dobivaju na važnosti. Budisti će kasnije biti progonjeni od strane države i taj utjecaj će biti znatno umanjen. Iako su dinastija i središnja vlast slabili tokom 9. stoljeća, umjetnost i kultura su i dalje cvjetali. Oslabljena središnja vlast se uglavnom povukla iz upravljanja gospodarstvom, no unatoč tome trgovina i proizvodnja su uglavnom ostali netaknuti i čak napredovali.
Bitka kod Waterlooa – 1815.
Tog dana, 18. lipnja 1815., nepoznato mjesto Waterloo u belgijskoj ravnici blizu Bruxellessa ušlo je u povijest. Na jednoj strani skupila se Napoleonova vojska sa 73 000 vojnika i 252 topa, a na drugoj britanska pod vodstvom vojvode Welingtona sa 68 000 vojnika i 156 topova.
Napoleon je bio uvjeren da će ovoga puta pobijediti u odlučnoj bitki kojoj su prethodili dramatični događaji: njegov iznenadni povratak iz zatočeništva na Elbi, uspostava vlasti u Francuskoj, ali i osnivanje Sedme protunapoleonovske koalicije koju su tvorile Velika Britanija, Rusija, Austrija, Pruska i neke manje zemlje. Saveznici nisu bili raspoloženi za pregovore koje je Napoleon nudio. Proglasili su ga “uzurpatorom” te sa šest armija, ukupno 700 000 vojnika, krenuli u pohod na Francusku.
Budući da je bio slabiji, Napoleon je odlučio tući protivnike svakog posebno pa mu je uspjelo poraziti Pruse kod Lignya, a zatim se okrenuo protiv Britanaca kod Waterlooa. Krvava borba, uz obostrane velike gubitke, trajala je cijeli dan.
U presudnom trenutku na bojištu se pojavila ranije poražena pruska vojska s 50 000 vojnika i udarila na već iznemoglog neprijatelja. Do mraka ujedinjeni saveznici potpuno su dotukli francusku vojsku koja je izgubila preko 40 000 vojnika, dok su saveznici imali oko 24 000 žrtava. Bio je to kraj ratobornog Korzikanca i njegova imperija: Napoleon je zatočen na otočiću Sveta Helena, gdje je umire 1821. godine.
Fran Kurelac, hrvatski književnik i filolog
Fran Kurelac, koji je umro u Zagrebu, 18. lipnja 1874. godine, bio je hrvatski književnik i filolog
Nakon što nije završio gimnaziju, Kurelac je slušao predavanja iz talijanskog i francuskog na sveučilištima u Pragu, Beču, Pešti i Bratislavi, a kao samouk znao je sve slavenske i brojne druge jezike. Proučavao je život, običaje i jezik gradišćanskih Hrvata i skupljao narodne pjesme.
Kurelac je glavna je osoba narodnog preporoda u Hrvatskom primorju. Od 1849. učitelj je hrvatskog jezika na gimnaziji u Rijeci. Za Bachova apsolutizma otpušten je iz službe. Od 1861. do 1866. predaje staroslavenski jezik u đakovačkom liceju i francuski na zagrebačkoj realnoj gimnaziji. Proučavao je hrvatski jezik i književnost, izdavao stare tekstove i bavio se etimologijom. Osnivač je Riječke filološke škole.
Prema mišljenju suvremenih jezikoslovaca, Kurelac je hrvatski jezik gradio kao književni jezik na osnovi svih triju narječja, s mnogobrojnim crkvenoslavenizmima, slavenizmima, svojim tvorenicama, gramatičkim i leksičkim oživljenicama. Arhaičnosti toga jezika pridonose genitiv množine s nultim nastavkom, stariji nastavci i dvojina te etimološki pravopis.
Grička Vještica u HNK – 1918.
Zagreb,29.08.2004 (kultura) – Marija Juric Zagorka, uz tekst J.Mandic.
Neposredno pred kraj Prvog svjetskog rata, 18. lipnja 1918. godine, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, premijerno je izvedena predstava Grička vještica slavne Marije Jurić Zagorke. Predstava, kao i njen prethodni novinarski književni rad, polučila izniman uspjeh, no nije se dugo zadržala na repertoaru nacionalnog teatra. Došla su druga vremena, a Zagorka je ostala nepriznata i kao dramski pisac.
Marija Jurić Zagorka bila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica. Jedno je vrijeme uređivala Obzor. Pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene, i Hrvaticu. Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije te za prava žena. Potpora u književnosti i novinarskom radu bio joj je Josip Juraj Strossmayer, koji je nagovara na pisanje romana. Pisala je romane namijenjene široj publici u kojima isprepliće ljubavne priče s elementima nacionalne povijesti.
Kritika joj, međutim, nije bila sklona, i otpisivala je Zagorkin opus kao šund sve donedavno. Još uvijek nije u potpunosti prevrednovana, a najzanimljivije jest da su je i inače u mnogim stvarima napredni pisci, kao što je to, primjerice, Krleža prezirali i otpisivali kao “muškobanjastu babu”. Matoš je s njome ratovao na stranicama tadašnjeg tiska, a Gjalski joj je poručivao da se „vrati kuhaći”.
Danas bi većina tih kvalifikacija bila imenovana kao politika nekorektnost, ali Zagorka još uvijek nije postala dijelom hrvatskog književnog kanona, premda je najšira publika naprosto obožava i čita.
Sally Kristen Ride prva američka astronautkinja
Sally Ride rođena u Los Angelesu, pridružila se NASA-i 1978. godine i postala prva američka žena u svemiru 1983. godine.
Ride je bila treća žena u svemiru, nakon kosmonauta SSSR-a Valentina Tereškova (1963) i Svetlana Savitskaya (1982). Ride je i dalje najmlađi američki astronaut koji je putovao u svemir, radeći to u dobi od 32 godine.
Dana 18. lipnja 1983. postala je prva Amerikanka u svemiru kao članica posade na Space Shuttle Challengeru. Svrha misije bila je postavljanje dva komunikacijska satelita i eksperimenti unutar teretnog prostora.
Rideova je upravljala robotskom rukom za raspoređivanje i preuzimanje dijelova satelita.
Nakon što je dva puta letila na Orbiter Challengeru, napustila je NASA-u i posvetila fizici.
Ride je dvije godine radio u Centru za međunarodnu sigurnost i kontrolu oružja na Sveučilištu Stanford, zatim na Kalifornijskom sveučilištu u San Diegu kao profesor fizike, prvenstveno istražujući nelinearnu optiku i Thomson rasipanje. Služila je u odborima koji su istraživali katastrofe Challenger i Columbia Space Shuttle, jedina osoba koja je sudjelovala u obje. Ride je umrla od raka gušterače 23. srpnja 2012.
