NA DANAŠNJI DAN: Cromwell, Anders Celsius, giljotina, ukinuto kmetstvo u Hrvatskoj, Guglielmo Marconi, Radoslav Lopašić, Branko Souček, Ginger Rogers, Slavko Batušić, Dan DNA

2020-04-25-dndd

Oliver Cromwell, engleski državnik – 1599.

Oliver Cromwell (Huntingdon, 25. travnja 1599. – London, 3. rujna 1658.), engleski državnik.

Oliver Cromwell poznati je engleski državnik. Kada je 1642. godine dugotrajni sukob između kralja i sabora (parlamenta) prerastao u građanski rat došle su do izražaja njegove sposobnosti organizatora i vojskovođe.

Oliver Cromwell

Njegovi konjanici odigrali su odlučnu ulogu u velikoj pobjedi saborske vojske nad kraljevim pristašama (rojalistima) kod Marston Moora 1644. godine. Postao je zamjenik vrhovnog zapovjednika vojske Parlamenta. Kad je postalo razvidno da se dugotrajna politička kriza ne će razriješiti dogovorom kralja i sabora, zatočeni kralj Karlo I. osuđen je na smrt i smaknut u siječnju 1649. Kraljevstvo je dokinuto, a Engleska je postala republika pod nazivom Commonwealth ili Free State.

Cromwell je pokorio Irsku i Škotsku, postigao uspjehe ratujući s Nizozemskom i Španjolskom te je proglašen doživotnim lordom-protektorom Engleske. Iznimno uspješan vojskovođa ali i iznimno omražen političar, Cromwell nije uspio ustaliti republikanski poredak dovoljno da bi sustav nadživio njegovu smrt 3. rujna 1658. Sin i imenovani nasljednik Richard svrgnut je nakon samo devet mjeseci vladanja, a kraljevstvo je u Engleskoj obnovljeno godinu i pol nakon Oliverove smrti, povratkom na prognanog kraljevića (sina umorenog kralja) kao novog vladara Karla II.

Anders Celsius, švedski fizičar i astronom – 1701.

Anders Celsius (Uppsala, 27. studenog 1701. – Uppsala, 25. travnja 1744.) poznati je švedski fizičar i astronom. Uveo je podjelu na 100 stupnjeva termometarske ljestvice, po njemu nazvane Celzijusovom ljestvicom.

Anders Celsius

Godine 1736. godine sudjelovao je u ekspediciji koja je izmjerila luk meridijana i prvi je uočio djelovanje polarne svjetlosti na magnetsku iglu.

Celzijev stupanj ili Celsiusov stupanj (kadšto stupanj Celzija ili celzij; znak °C), je mjerna jedinica Celzijeve temperature, izvedena jedinica SI (međunarodni sustav mjernih jedinica), jednaka Kelvinu (K = °C). Zbog različitih ishodišta temperaturnih ljestvica isto je temperaturno stanje opisano različitim vrijednostima termodinamičke temperature (u kelvinima ili K) i Celzijeve temperature (u Celzijevim stupnjevima ili °C), na primjer ledištu vode pridružene su vrijednosti termodinamičke temperature od 273,15 K ili Celzijeve temperature od 0 °C, a normalnom vrelištu vode 373,15 K, to jest 100 °C.

Giljotina je prvi put korištena u izvršenju smrtne kazne u Francuskoj – 1792.

Giljotina je mehanička sprava na kojoj su se izvršavala pogubljenja odsijecanjem glave osuđenika. Karakteristična je po velikom i teškom nožu koji se s visine spuštao na potiljak žrtve i odsijecao joj glavu. Giljotina je obilježila jedan dio povijesti Francuske, od Francuske revolucije pa sve do 1977. godine kada je izvršeno zadnje pogubljenje ovom zastrašujućom spravom.

Ideju o upotrebi giljotine, kao načina humanijeg izvršenja smrtne kazne predložio je Joseph-Ignace Guillotin, francuski liječnik i zastupnik u Francuskoj narodnoj skupštini koji je toj skupštini i predložio da se sprava uvede u uporabu prilikom pogubljenja osuđenika, sve u svrhu što humanijeg izvršenja egzekucije.

Prvi pokusi su se odvijali s dijelovima životinja, a zatim su iz bolnice odabrana tijela mrtvaca krupnije građe čije je posthumno obezglavenje proteklo bez problema. Nakon otprilike tri tjedna isprobavanja giljotina je bila spremna za uporabu. “Čast” da bude prva žrtva giljotine pripala je neprijatelju revolucije Nicolasu-Jacquesu Pelletieru koji je tako postao prvi osuđenik od tisuća njih koji su život završili pod oštricom giljotine. Na vrhuncu revolucije u samo 4 mjeseca, giljotinirano je 4.000 ljudi, a među najslavnijim žrtvama giljotine su francuski kralj Luj XVI. koji je smaknut kao građanin Louis Capet 1793. Iste godine je smaknuta i njegova žena Marija Antoaneta, kćer carice Marije Terezije, a giljotiniran je i Robespierre.

Jelačić ukinuo kmetstvo – 1848.

Banskim pismom kojim se “ukida tlaka gospodska i svaka daća urbarialska”, bana Josipa Jelačića od 25. travnja 1848. ukinuto je kmetstvo u Hrvatskoj, čime je završila jedna povijesna epoha i počelo suvremeno doba u kojemu, u stvari, i danas živimo.

Kmetstvo je društveni odnos karakterističan za feudalno društvo srednjovjekovlja kada je došlo do raslojavanja seoskih zajednica iz kojih se izdvaja vlastela, dok istodobno slabljenjem seoskih općina i osiromašenjem njihove zemljišne podloge seljaci postupno prelaze na vlastelinske zemljišne posjede, čime jačaju podložnički odnosi. Iako u početku prelazak seljaka na vlastelinsko imanje nije nužno značio gubitak slobode kretanja, vremenom je nastalo staleško kmetstvo koje je seljaka čvrsto vezalo uz vlastelinsku zemlju i onemogućavalo mu slobodu kretanja. U feudalnom društvu kmetovi su se nalazili na dnu društvene hijerarhije, no je kmetstvo bilo ekonomski temelj cjeline feudalnog društvenog uređenja, a poljodjelstvo temeljna privredna aktivnost. Razvojem obrtništva i trgovine feudalni okviri postaju preuski za dalji razvitak društva.

Zanimljivo je da je još 1785. godine car Josip II. objavio Patent o ukinuću kmetstva na području Ugarske i Hrvatske, no Jelačićeva objava, izrečena istog dana kad i odluka o prekidu svih veza s ugarskom vladom, čime je postao vrhovna izvršna vlast u Hrvatskoj, donešena 63 godine kasnije, uzima se kao povijesna razdjelnica.

Kako bilo, Hrvatski je Sabor u lipnju 1848. godine potvrdio banovu odluku, a u srpnju su doneseni zaključci o načinu razrješenja kmetskih obveza u skladu s građansko-liberalnim političkim uređenjem.

U tadašnjoj Hrvatskoj svega 8 posto stanovništva je živjelo u gradovima, dok ih je 92 posto bilo seljaštvo, praktički čitav narod, pa ne čudi da je među Hrvatima od tada Ban Jelačić narodni junak.

Guglielmo Marconi, izumitelj – 1874.

MARCONI, Guglielmo

Guglielmo Marconi (Bologna, 25. travnja 1874. – Rim, 20. srpnja 1937.), talijanski inženjer i fizičar. Jedan od osnivača bežične telegrafije. Od 1896. živio je u Engleskoj, gdje je 1897. patentirao primjenu elektromagnetskih valova za bežičnu telegrafiju. Godine 1901. Marconi je prvi uspio predati radio-signal preko Atlantskog oceana. Godine 1932. upotrijebio je decimetarske radio-valove. Za radove na bežičnoj telegrafiji podijelio je 1909. s Braunom Nobelovu nagradu za fiziku. Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država je u pitanju zasluga za izum radija (tj. pripadnosti odgovarajućih patenata) ipak presudio u korist Nikole Tesle.

Radoslav Lopašić, povjesničar – 1893.

Radoslav Lopašić

Lopašić, Radoslav, hrvatski povjesničar (Karlovac, 20. V. 1835 – Zagreb, 25. IV. 1893). Pošto je privatno izučio za pravnika, bio je 1866. postavljen za kotarskog suca u Severinu, a 1871. za bilježnika Zagrebačke županije. Godine 1891. bio je imenovan tajnikom kraljevske zemaljske vlade u Zagrebu. Od 1883. bio je dopisni član JAZU. Pisao je povijesne studije, prikupljao stare isprave i arheološke predmete, te je objavljivao monografije o pojedinim gradovima. Osobito su važna djela u kojima je sakupio arhivsku građu (Hrvatski urbari – Urbaria lingua Croatica conscripta, 1894. i Spomenici hrvatske Krajine, I–III, 1884–89). Jedan dio prikupljene građe (o otporu Zrinskih i Frankapana bečkomu centralizmu, o protestantizmu u Hrvatskoj i o Vojnoj krajini) objavio je u Starinama, časopisu JAZU. S historiografskog aspekta važne su njegove studije o povijesti nekih gradova i utvrda (Karlovac, Ogulin, Bihać i dr.). Neki njegovi radovi, kao Bihać i Bihaćka krajina: mjestopisne i poviestne crtice (1890) i Oko Kupe i Korane: mjestopisne i poviestne crtice (1895), i danas su nezamjenljivi u istraživanju povijesti tih područja.

Branko Souček, informatičar – 1930.

Branko Souček (Bjelovar, 25. travnja 1930. – Bari, 12. prosinca 2014.), bio je hrvatski znanstvenik, akademik, doajen hrvatske i svjetske računalne znanosti. Diplomirao 1955. na Tehničkom, a doktorirao 1963. na Elektrotehničkom fakultetu (ETF) u Zagrebu.

Branko Souček

Radio je u Institutu »Ruđer Bošković« (1955–64., 1970–72), gdje se među prvima bavio računalstvom. Zaslužan je za konstrukciju 256-kanalnog amplitudnog analizatora koji je zapravo bio specijalizirano digitalno elektroničko računalo s fiksnim programima, prvo u Hrvatskoj. Ugradio je brze digitalne sklopove u računalnu arhitekturu i time unaprijedio laboratorijska znanstvena istraživanja, mjerenja i tehnike kontrole. Prvo laboratorijsko računalo koje je podržavalo znanstveno istraživanje u nuklearnoj fizici povećalo je brzinu prikupljanja podataka i njihovu analizu oko tisuću puta.

Predavao na ETF-u i na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu 1972–92 (redoviti profesor od 1976). U SAD-u je bio istraživač u laboratoriju Brookhaven u Uptonu (1964–70) te redoviti profesor na State University of New York (1973–76) i na University of Arizona (1984–87). Bavio se kibernetikom, primjenom elektroničkih računala, neuronskom mrežom i računalnim istraživanjem neurofizioloških sustava. Konstruirao je prva milijunkanalna asocijativna računala. Kroz »on-line« veze glave i računala razvio je »prozore mozga«, »unutrašnji jezik u mozgu BILO« i »jezik u živoj stanici CILO«. Bio je stručnjak Međunarodne agencije za atomsku energiju (od 1977) i Organizacije za industrijski razvoj pri UN-u. Član suradnik JAZU (danas HAZU) od 1977., a dopisni član od 2002. Dobio je Nagradu za znanstveni rad »Nikola Tesla« (1964. i 1969) i Državnu nagradu za znanost za životno djelo (2012).

Slavko Batušić, teatrolog – 1979.

Slavko Batušić

Slavko Batušić, pjesnik, putopisac, romansijer, povjesničar umjetnosti, teatrolog, leksikograf i profesor, prevoditelj, urednik i kazališni djelatnik Studirao je u Zagrebu i Parizu. U HNK-u je djelovao od 1921. kao tajnik, redatelj i dramaturg, a poslije Drugog svjetskog rata vodio je Arhiv i muzej HNK. Jedan je od utemeljitelja i prvih voditelja zavoda za književnost i teatrologiju JAZU, a bio je i profesor na Akademiji za kazališnu umjetnost, te glavni urednik Enciklopedije likovnih umjetnosti i Bibliofrafije rasprava i članaka Leksikografskog zavoda. Njegov doprinos hrvatskoj umjetnosti su bili njegovi putopisi (kao putopisac je među najpoznatijima u hrvatskoj književnosti), pjesme, novele, romani, drame i kazališne studije (koje ga svrstavaju u red najistaknutijih hrvatskih teatrologa). Za potrebe HNK prevodio je dramske tekstove i libreta. Predavao je i na glumačkim učilištima. Umro je u Zagrebu, 25. travnja 1979. godine.

Ginger Rogers, glumica – 1995.

Rogers, Ginger (pravo ime Virginia Katherine McMath), američka filmska glumica (Independence, 16. VII. 1911 – Raucho Mirage, 25. IV. 1995). Od 1925. nastupala u putujućoj kazališnoj trupi, na filmu debitirala 1929.

Ginger Rogers

Privlačna plavuša, osobito darovita plesačica, nakon zapaženih sporednih uloga u mjuziklima Lov na sreću 1933 (Gold Diggers of 1933, 1933) M. Le Roya i Četrdeset i druga ulica (42nd Street, 1933) Lloyda Bacona postala je partnerica F. Astairea, s kojim je 1933–39. nastupila u devet klasičnih mjuzikla.

Tvorili su legendarni plesački par u kojem je, po nekim ocjenama, on bio »zadužen« za stil, a ona za seksepil, npr. Vesela rastava (The Gay Divorcee, 1934), Cilindar (Top Hat, 1935) i Hoćemo li zaplesati (Shall We Dance, 1937), svi u režiji Marka Sandricha, te Doba swinga (Swing Time, 1936) G. Stevensa. Od 1940. najčešće je nastupala u komedijama, npr. Major i malena (The Major and the Minor, 1942) B. Wildera i Majmunska posla (Monkey Business, 1952) H. Hawksa. Oscarom je nagrađena za dramsku ulogu u filmu Kitty Foyle (1940) Sama Wooda. Nastupila je u 73 filma.

Međunarodni dan DNA – 1953.

DNA dan je praznik slavi 25. travnja. Njome se obilježava dan u 1953. kada je James Watson, Francis Crick, Maurice Wilkins, Rosalind Franklin i njegovi kolege objavili članak u časopisu “Nature” o strukturi DNA. Osim toga, na taj dan 2003 je izjavljeno da je projekt ljudskog genoma vrlo blizu da završi. U Sjedinjenim Američkim Državama, DNA dan prvi put slavi se 25. travnja 2003. proglašenjem od Senata i Predstavničkog doma. Međutim, oni su samo proglasili jednokratno slavlje, a ne godišnji praznik. Svake godine od 2003. pa nadalje, DNA dan proslavi se u organizaciji Nacionalnog Human Genome Research Instituta(NHGRI) na drugačiji datum, počevši od 23. travnja u 2010, 15. travnja 2011 i 20. travnja 2012. 25. travnja konačno je proglašen “Međunarodnim danom DNA” i “Svjetski dan DNA” od strane nekoliko skupina.

Aktualno
Hrvatska