NA DANAŠNJI DAN: Bitka za Vukovar 1991, pokolj u Škabrnji, Nikola Zrinski, Antun Branko Šimić, David Starčević, Marcel Proust, sekta Hram naroda, antibiotici
Bitka za Vukovar – 1991.
Bitka za Vukovar bila je najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane Jugoslavenske narodne armije, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine tijekom Domovinskog rata. Bitka je završena porazom lokalnog Zbora narodne garde, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva. U borbama u Vukovaru je poginulo oko 900 branitelja grada, a nakon zarobljavanja u masovnim ratnim zločinima još njih oko 600. Još oko 1.000 hrvatskih branitelja izginulo je u borbama na širem području oko Vukovara, koje su također predstavljale dio bitke. Poginulo je i oko 1.000 civila, a oko 7.000 hrvatskih vojnika i civila završilo je u zarobljeničkim logorima u Srbiji, gdje su pretežno bili izloženi zlostavljanjima, u nekim slučajevima vrlo svirepim.
Napadač je tijekom bitke za Vukovar, prema hrvatskim procjenama, izgubio oko 6.000 vojnika, od ukupno oko 30.000 angažiranih pripadnika kopnene vojske koje su obuhvaćale najjače oklopne postrojbe kojima je JNA raspolagala. Od tih gubitaka, napadač je izgubio toga oko 2.500 u borbama za sam grad. Srpski vojni podatci govore o 1.200 poginulih vojnika; u koji broj – koji ne obuhvaća ranjene vojnike – zacijelo nisu uračunati pripadnici raznih srpskih paravojnih postrojbi.
Iako je bitka predstavljala značajan vojni poraz i simbolički gubitak za Hrvatsku – koja nije povratila kontrolu nad gradom do 1998. godine – ona je za JNA predstavljala tek Pirovu pobjedu. Naime, pokazalo se da po okončanju bitke JNA više nije bila sposobna za izvođenje daljnjeg napada kojim bi se, spajanjem sa snagama Banjalučkog korpusa, koje su već bile raspoređene u dijelu Zapadne Slavonije, omogućila okupacija čitave Slavonije, te daljnji prodor prema Varaždinu i glavnom gradu Hrvatske Zagrebu, kakav je bio plan JNA. Tako se uporna obrana Vukovara pokazala presudnom za zaustavljanje glavnog napada na Hrvatsku. Drama bitke je ujedno pomogla da Hrvatska dobije međunarodnu potporu za svoju neovisnost. Do danas se žrtva Vukovara u Hrvatskoj poštuje kao jedan od ključnih trenutaka Domovinskog rata.
Nikola Zrinski Čakovečki, hrvatski ban – 1664.
Grof Nikola Zrinski bio je hrvatski ban od godine 1647. do 1664. Budući da je rođen u Čakovcu i da je velik dio života proveo u njemu, neki povjesničari ga nazivaju i Nikola Zrinski Čakovečki. U rodoslovlju cijele obitelji knezova Zrinskih, koja je bila vrlo moćna i utjecajna u srednjovjekovnom Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu i kasnije u Hrvatskoj u sklopu Habsburške monarhije, on je sedmi po redu s tim imenom, pa mu neki, radi lakše orijentacije, ime pišu kao Nikola VII. Zrinski.
U pojedinim tekstovima naziva ga se i Nikola Zrinski mlađi. Nikola je praunuk Nikole Šubića Zrinskog, sigetskog junaka, a unuk Jurja IV. Zrinskog, koji je godine 1574. u Nedelišću dao tiskati znamenitu knjigu ‘Decretum tripartitum’ autora Ivanuša Pergošića. Nikolin otac, ban Juraj V. Zrinski umro je 28. prosinca 1626. godine u vojnom taboru u Požunu (današnja Bratislava u Slovačkoj), gdje je sudjelovao sa svojom postrojbom u Tridesetogodišnjem ratu.
Povijesni izvori govore da je bio otrovan po nalogu austrijskog carskog generala Albrechta von Wallensteina, nakon što je došlo do njihovog verbalnog sukoba.
Dana 18. studenoga 1664. godine Nikola pogiba pod nejasnim okolnostima u lovu na vepra. To se dogodilo u blizini međimurskog naselja Gornji Kuršanec, južno od Čakovca, na području lovišta zvanog Kuršanečki lug. Postoje sumnje da je ubijen po nalogu bečkog dvora, ali je sve zataškano i prikazano kao smrt od ranjenog divljeg vepra
Antun Branko Šimić, hrvatski pjesnik i esejist – 1898.
Antun Branko Šimić, rođen 18. studenog 1898. bio je pjesnik, esejist, kritičar i prevoditelj. Šimić bijaše pjesnikom izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine. Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike, polemike o novom pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik, autobiografiju, nekoliko dramskih fragmenata, te započeo roman Dvostruko lice. Posthumno su mu objavljena izabrana djela, sabrana djela, proza i poezija. Pučku školu pohađa u rodnim Grudama. Tri razreda franjevačke klasične gimnazije završava u Širokom Brijegu. Nakon Širokoga Brijega kratko vrijeme boravio u Mostaru, zatim upisao četvrti razred gimnazije u Vinkovcima. Školovanje je nastavio u zagrebačkoj donjogradskoj gimnaziji. U osmom razredu napuša školovanje zbog izdavanja književnog časopisa Vijavica godine 1917. u Zagrebu a književni časopis Juriš pokreće 1919. godine pod utjecajem ekspresionističkog lista Der Sturm. Godine 1923. pokreće i treći časopis, Književnik.
Teško obolivši od tuberkuloze umire, u dvadeset i sedmoj godini, u Zagrebu 2. svibnja 1925. godine.
David Starčević, hrvatski političar – 1908.
Starčević, David, hrvatski političar i odvjetnik (Žitnik kraj Gospića, 1840 – Jastrebarsko, 18. XI. 1908). Brat M. Starčevića, nećak Ante Starčevića. Nakon studija prava u Grazu, doktorirao 1869. pravo u Budimpešti. Do 1871. bio je suplent na zagrebačkoj gimnaziji, kada je bio smijenjen zbog protuaustrijskih stajališta, iskazanih suprotstavljanjem slavljenju bana J. Jelačića. Iste je godine bio osuđen za sudjelovanje u Rakovičkoj buni. God. 1873. otvorio je odvjetničku kancelariju u Jastrebarskom te je sudjelovao u promidžbi Stranke prava. Bio je izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru 1881. i 1884. Zbog fizičkog napada na bana Khuen-Héderváryja (sa zastupnicima Josipom Gržanićem i Grgom Tuškanom) 1885. bio je osuđen na šest mjeseci zatvora. God. 1887. lažno je bio optužen zbog prijevare i pronevjere te osuđen na šest (poslije smanjeno na dvije) godina zatvora. Protivio se pravaškomu programu iz 1894. pa je za raskola u Stranci prava (1895) pristao uz maticu Stranke prava. God. 1896. ponovno je bio izabran za zastupnika u Saboru, a 1899. pristupio je Čistoj stranci prava. Za saborskoga je zastupnika posljednji put bio izabran 1908.
Marcel Proust, književnik – 1922.
Valentin Louis Georges Euge`ne Marcel Proust, (Pariz, 10. srpnja 1871. – Pariz, 18. studenog 1922.), francuski romanopisac.Rođen u imućnoj liječničkoj obitelji, nježan i osjetljiv, pobolijevao od djetinjstva od astme, što je obilježilo čitav njegov potonji život.
Kao izobražen i profinjen mladić kretao se u mondenim građanskim, umjetničkih i aristokratskim krugovima, pisao i prevodio, posebno djela engleskoga estetičara Johna Ruskina, koji je presudno utjecao na njegovo kasnije stvaralaštvo. Iz toga razdoblja potječu članci iz mladosti skupljeni pod naslovom Užitci i dani, 1896 i autobiografski roman Jean Santeuil, posthumno, 1952.
Svoje glavno životno djelo pisao je desetak godina, u utrci s bolešću i smrću.
U gotovo potpunoj osami i odustajanju od svih drugih djelatnosti nastalo je jedno od najosebujnijih i najvrjednijih djela svjetske književnosti, golemi ciklus romana pod zajedničkim naslovom U traganju za izgubljenim vremenom, 1913—27; njegovi su dijelovi: Put k Swannu, U sjeni procvalih djevojaka, Vojvotkinja de Guermantes, Sodoma i Gomora, Zatočenica, Bjegunica, i Pronađeno vrijeme.
Ciklus od oko 3.200 stranica (ovisno o izdanju) obuhvaća razdoblje druge polovice XIX. st., početka XX. st. i 1. svjetski rat, kao i teme koje su potresale francusko društvo toga doba (npr., Dreyfusova afera).
Radnja se zbiva u ladanjskoj obiteljskoj kući u gradiću Combrayu (u zbilji Illiers), u Parizu, u pokrajini, na normandijskoj obali, u Veneciji.
Roman ima oblik esejiziranih memoara: to je zapravo fikcionalizirana i minucioznim raščlanama povezana kvaziautobiografija u kojoj su svi elementi uzeti iz zbilje, no stilizirani u smislu Proustove filozofije i estetike, u simbolističnom i impresionističkom duhu vremena.
To veliko sintetsko djelo moguće je čitati na više načina: npr. kao balzacovsku studiju društvenih odnosa u doba propadanja aristokracije i uspona bogate građanske klase, smještenu većim dijelom u doba Dreyfusove afere. Poput Honore de Balzaca, Proust teži sveobuhvatnosti i sintezi, predočava cijeli niz likova iz najrazličitijih društvenih sredina i njihove sudbine.
No djelo je, znakovito za ono doba, mješavina romana i eseja: auktor prati svoje pripovijedanje psihološkim komentarima, kulturnopovijesnim reminiscencijama, estetskim digresijama i sentencioznim opservacijama.
Cjelovitost prividno kaotičnoga i heterogenog teksta proistječe iz kompozicije izgrađene na mreži isprepletenih leitmotiva kao u Wagnerovim operama, te mita o Vremenu kao dominantnoj nevidljivoj sili u čijem se polju oblikuju i rastaču bića i odnosi.
Masovno samoubojstvo u Jonestownu – sekta Hram naroda – 1978.
Jim Jones bio je osnivač sekte Hram naroda, a postao je poznat tako što je 18. studenog 1978. u Jonestownu odveo u smrt 914 svojih sljedbenika od čega 276 djece, nakon što su ispili voćne sokove pomiješane s cijanidom. Članovi koji su odbili popiti napitak ubijani su vatrenim oružjem, a ljude se u sektu privuklo porukama o rasnoj harmoniji i socijalnoj pravdi.
Pokolj u Škabrnji – 1991
Pokolj u Škabrnji je bio srpski ratni zločin iz doba srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku.
Izveli su ga domaći pobunjeni Srbi uz pomoć snaga JNA 18. studenog 1991.
Za posljedicu je imao ubijena 84 Hrvata, 26 branitelja i 58 civila, odnosno, svako domaćinstvo u Škabrnji je nakon tog napada bilo “zavijeno u crno”.
Kao važnu činjenicu, valja istaknuti da napad na selo nije bio rezultat “slučajnog odabira”, nego pomno planiran: Škabrnja je bila ispostava hrvatstva, “klin” u području koje su velikosrbi svojatali, koje im je kao hrvatsko smetalo, i kojega su kao takvog, kanili ukloniti.
Dan svjesnosti o antibioticima
Cilj obilježavanja ovog dana u Hrvatskoj je upozoriti javnost na racionalnije i odgovornije korištenje ovih lijekova kako bismo sačuvali njihovu učinkovitost za buduće generacije. Liječnici iz godine u godinu upozoravaju kako su antibiotici lijekovi koji djeluju na bakterije, ali ne i viruse, kao i na to da je većina infekcija gornjih dišnih puteva izazvana virusima, pa antibiotici nisu od pomoći. Nepotrebno davanje antibiotika potiče stvaranje otpornosti na antibiotike među “dobrim” bakterijama u ljudskom tijelu.
