NA DANAŠNJI DAN: Bitka kod Siska, Wilhelm von Humboldt, Erich Maria Remarque, Prvi let avionom u Hrvatskoj, Operacija Barbarossa, Prvi partizanski odred, Haron, Fred Astaire
Hrvati pobijedili Turke u bitci kod Siska – 1593.
Nakon stoljeća i pol neprekidnog osvajanja hrvatskih krajeva osmanska vojna sila napokon je zaustavljena 22. lipnja 1593. u bitci kod Siska.
Poslije pada Sigeta, Turci tridesetak godina nisu osvojili nova područja. Stoga je novi sultan Murat II naredio da se ujedine svi bosanski begovi, te udare na sisačku utvrdu, a potom krenu i na Zagreb. Pripremajući se za napad Turci su izgradili i novu utvrdu na utoku rijeke Petrinjčice u Kupu, Yeni Hisar, današnju Petrinju.
Konačno 1593.-će, nakon dvije neuspjele opsade sisačke utvrde, koju je prije pola stoljeća na utoku Kupe u Savu, dao izgraditi zagrebački biskup Nikola Olah, bosanski paša Hasan okupio je oko 30 tisuća vojnika. Prvo je osvojio kulu Drenčinu, a potom pričekavši teške topove utaborio se 14. lipnja u blizini Siska. Počeli su siloviti topnički napadi koji su pomalo rušili istočni zid.
Zapovjednik utvrde kaštelan Mikac po glasonoši je zatražio pomoć hrvatskog bana Tome Erdödya. Konačno 22. lipnja ban osobno dovodi na bojno polje na brzinu sakupljenu vojsku od oko pet tisuća vojnika. Suprotstavilo im se 15 tisuća Hasan-pašinih Turaka. Iako brojnije slabije, kršćanske snage iskoristile su vatrenu nadmoć i uspjele potpuno poraziti neprijatelja. Sabivši ih na uski prostor te zatvorivši pristup mostu preko Kupe natjerale su ih u Kupu i Savu. U tom trenutku izlaze vojnici iz sisačke utvrde i razbijaju turski logor. Dvije trećine turske vojske podlegle su ranama ili se utopile u nabujaloj Kupi, a među njima i sam Hasan-paša s mnogim turskim velikašima.
Već otprije oslabljena stalnim ratovima i unutrašnjim problemima, nakon poraza kod Siska, turska se vojska više nije oporavila. Njezina osvajanja su zaustavljena, a uskoro je pred kršćanskom protunavalom počelo i njezino postupno povlačenje iz hrvatskih krajeva.
Wilhelm von Humboldt, filozof – 1767.
Friedrich Wilhelm Christian Karl Ferdinand von Humboldt (Potsdam, 22. lipnja 1767. — Tegel, 8. travnja 1835.) bio je njemački filozof, jezikoslovac, državnik i suosnivač Berlinskoga sveučilišta (danas: Humboltovo sveučilište u Berlinu).
Otac mu je bio pukovnik u pruskoj vojsci, koji je odlikovan zbog sudjelovanja u Sedmogodišnjem ratu. Imao je dva sina. Wilhelm je bio stariji, a mlađi Alexander von Humboldt bio je slavni prirodoslovac, geograf i istraživač.
Studirao je pravo, arheologiju i filozofiju u Frankfurtu, Oderu i Göttingenu. Godine 1789. posjetio je Pariz, kasnije Švicarsku. Družio se s poznatim osobama kao što su: Friedrich Schiller, Johann Wolfgang Goethe i Friedrich Schlegel. Oženio se s povjesničarkom umjetnosti Karolinom von Dacheröden 1791. godine, imali su osmero djece, od kojih je petero preživjelo djetinjstvo.
Wilhelm von Humboldt bio je pruski ministar prosvjete. Razvio je novi obrazovni sustav u Prusiji. Na prvome mjestu, zatražio je od sveučilišnih profesora da se odluče o svom znanstvenom radu i tek se na drugom mjestu posvete pedagoškome radu. Sveučilište mora biti slobodno i autonomno u podučavanju i istraživanju. Određeni stupanj autonomije također bi trebao sačuvati komponente Sveučilišta.
Od 1802. do 1819. u diplomatskoj službi. Bio je pruski veleposlanik u Rimu i Beču, sudjelovao je na mirovnim kongresima za vrijeme i poslije napoleonovih ratova. Godine 1818. zbog reakcijske politike pruske vlade povlači se iz politike i posvećuje se znanosti.
Erich Maria Remarque, pisac – 1989.
Remarque, Erich Maria (pravo ime E. Paul Remark), njemački književnik (Osnabrück, 22. VI. 1898 – Locarno, Švicarska, 25. IX. 1970). Bio je vojnik u I. svjetskom ratu, više puta ranjavan; 1922. novinar u Hannoveru, poslije u Berlinu. Uspjeh je postigao antimilitarističkim romanom Na zapadu ništa novo, koji je preveden na pedesetak jezika i više puta ekraniziran. Djelo prikazuje grozote ratne svakidašnjice i solidarnost vojnika, »malih ljudi«. Tradicionalnim pripovjednim sredstvima u svojim romanima ocrtava njemačku povijest između 1914. i 1945., pri čem pokazuje izraženo pacifističko stajalište te istupa protiv nacizma. Njegove su knjige 1933. u Njemačkoj bile javno spaljene, a njemu oduzeto njemačko državljanstvo; od 1939. u SAD-u.
Prvi let avionom u Hrvatskoj – 1910.
Prvi let u Hrvatskoj, avionom konstruktora Slavoljuba Penkale izveo je 22./23. lipnja pilot Dragutin Novak u Zagrebu.
Novak, Dragutin Karlo, prvi hrvatski pilot (Zagreb, 16. II. 1892 – Zagreb, 31. X. 1978). Nakon školovanja u Zagrebu, u Moravskoj je izučio zanat za preciznoga mehaničara. Po povratku u Zagreb, pomagao je S. E. Penkali na dovršetku zrakoplova, hrvatskoga prvijenca, koji je ovaj 1908–09. konstruirao i patentirao.
Poletjevši tim zrakoplovom 22. VI. 1910. s vojnoga vježbališta Kajzerica u Zagrebu, Novak je samouk postao prvi hrvatski pilot. Zrakoplov, međutim, nije ispunio Penkalina očekivanja; prilikom jednog leta u listopadu 1910. zrakoplov se oštetio i Penkala je prekinuo daljnji rad na njemu. U to su doba braća Rusjan iz Gorice u Sloveniji, s kojima se poslovno povezao poduzetnik M. Merćep, dovršavali svoj prvi zagrebački zrakoplov. Nakon pogibije E. Rusjana u Beogradu (9. I. 1911) Merćep je pozvao Novaka za pilota na budućim zrakoplovima te za pomoćnika Jošku Rusjanu.
Dotadašnju tehniku upravljanja Rusjanovim zrakoplovima uz pomoć vrpca privezanih uz tijelo pilota Novak nije smatrao pouzdanom. Stoga je osmislio i izradio prikladan upravljač za ručno upravljanje zrakoplovom te uveo i druga tehnička poboljšanja. Od proljeća 1911. do kraja travnja 1913., kada se zajednica s Merćepom raspala, J. Rusjan i D. Novak dovršili su zrakoplov započet 1910. i zajedno sagradili još pet jednokrilnih zrakoplova.
S četvrtim od njih Novak je pobijedio na Drugom avijatičkom natjecanju u Budimpešti 1912. Početkom I. svjetskog rata Novak je kao ročnik pozvan u vojsku i služio je u Austro-Ugarskom zrakoplovstvu. Za vojničke i pilotske pothvate dobio je Zlatnu medalju za hrabrost, Srebrnu medalju prve klase, čin feldpilota i Križ s vijencem. Od 1916. postavljen je za učitelja letenja u Bečkom Novom Mjestu, gdje se nalazila najznačajnija vojna pilotska škola Monarhije. Nakon povratka u domovinu, kao zrakoplovac je punih šest desetljeća bio nepriznat i više nije letio.
Operacija Barbarossa – Hitlerova Njemačka napala SSSR – 1941.
Operacija Barbarossa naziv je za njemačku invaziju Sovjetskog Saveza 22. lipnja 1941. godine. Iako je u svojoj knjizi Mein Kampf Hitler jasno opisao svoj stav o nužnosti osvajanja teritorija Sovjetskog Saveza radi stvaranja novog njemačkog životnog prostora, tijekom prvog razdoblja Drugog svjetskog rata između ovih država je postojao potpuni sklad.
Bez obzira na tu činjenicu, nedugo nakon sloma Francuske 1940. godine i jasnih naznaka da potencijalna invazija Velike Britanije neće biti uspješna, Adolf Hitler tijekom jeseni te godine donosi odluku o invaziji Sovjetskog Saveza. Kratkoročni strateški cilj ovog rata je bio osvajanje svih područja koja se nalaze zapadno od linije Astrahan-Arhangelsk, jer su ona bogata plodnom zemljom (Ukrajina), ugljenom (Ukrajina), naftom (Kavkaz) i drugim raznim sirovinama.
Također, u slučaju uspjeha Njemačka bi došla do granica Britanske Indije, jer Irak i Iran u to doba imaju profašističke vlade.
Posljednji Hitlerov razlog za pokretanje operacije Barbarossa je bilo razmišljanje da ovo neće biti napadački nego obrambeni, preventivni rat, jer će i tako SSSR prije ili kasnije napasti Njemačku, a trenutačne snage ove ‘neprijateljske’ države su u rasulu što se najbolje moglo uvidjeti tijekom Sovjetsko-Finskog rata 1939-1940. Iako je SSSR očekivao njemački napad, njegova vlada je razmišljala kako se neće dogoditi 1941. godine.
Kako bi se izbjegao debakl Napoleona čega se Hitler podsvjesno užasavao njemački vrhovni stožer je po njegovom naređenju izradio plan za Operaciju Barbarossa koji se sastojao od tri grupe njemačkih armije koje napreduju prema svojim potpuno odvojenim strateškim ciljevima, dok je Napoleon napao samo u smjeru Moskve. Ta koncepcija sama po sebi je bila protivna teoriji Blitzkriega – koja se sastojala u napadu dvije ili više vojnih kolona koje bi se spojile u pozadini protivnika opkoljavajući i uništavajući ga. Grupa armija ‘Sjever’ je tako dobila naređenje da osvoji Lenjingrad, Grupa armija ‘Centar’ Moskvu, a Grupa armija ‘Jug’ je trebala izbiti na Volgu. Možda i završno najvažniji problem ovog planiranja se sastojao u potrebi ‘neutralizacije’ Grčke i Jugoslavije zbog čega će plan napada biti pomaknut s polovice svibnja na 22. lipnja 1941, što dovodi do ranog zaglavljivanja njemačke vojske u jesenjem ruskom blatu.
Za ovaj napad Njemačka je zajedno s svojim saveznicima pripremila sveukupno 4 306 800 vojnika, 4171 tenk i 4846 zrakoplova tako da je početkom ratnih operacija imala više vojnika, ali drastično manje tenkova i zrakoplova. Napad je počeo 22. lipnja 1941. u 3:15 sati na sve tri spomenute fronte. Dotadašnje vojno iskustvo njemačkih vojnika će odnijeti potpunu pobjedu tijekom ove prve faze borbi, pa su stoga na sjevernoj i centralnoj fronti Nijemci prodrli i do 300 kilometara unutar SSSR-a u samo tjedan dana, dok su na južnom bojištu imali samo manje probitke.
Nakon početnih uspjeha, Hitler preraspodjeljuje trupe Grupe armije centar na sjver i jug kako bi sve pripremio za konačno osvajanje Moskve. Kada su oklopna pojačanja od Grupe armija centar stigla sjevernoj ona je uspjela probiti 8. kolovoza prvu liniju obrane Crvene armije kod Lenjingrada tako da je prije početka rujna došla na samo 50 kilometara udaljenosti od svog cilja. Tijekom ostatka mjeseca oni će uspjeti doći do samo 11 kilometara od Lenjingrada kada Hitler gubi strpljenje sporošću napredovanja pa povlači oklopne jedinice kako bi pojačao opći napad na Moskvu tijekom jeseni.
Drugi dio oklopnih trupa Grupe armija centar je bio usmjeren prema zauzimanju Kijeva gdje je bilo zaustavljeno napredovanje Grupe armija jug. Ova bitka će biti odlučena tek 16. rujna kada su se jedinice Crvene armije našle u okruženju kod grada kojega su branile. Kada je bitka završila krajem rujna Njemci su zarobili oko 500 000 neprijateljskih vojnika nakon čega su oklopne trupe vraćene Grupi armija centar radi završnog napada na Moskvu. Vojni plan Wehrmachta za jesen 1941 godine se prije svega sastojao u završnom napadu na Moskvu. Oslabljene jedinice Grupa armija sjever i jug su također dobile svoja naređenja o napredovanju, ali njihove akcije u ovoj fazi ratu gube na važnosti.
Osnovni dio operacije Tajfun (plan za osvajanje Moskve) se sastojao u trostrukom okruženju koje je trebalo dovesti do potpunog uništenja protivnika. Međutim, iako su Nijemci imali početne uspjehe i u ovoj operaciji, čini se kako ruska zima može slomiti i najdiscipliraniju vojsku toga doba. Osvajanje Moskve nije uspjelo, a protunapad Crvene armije je bio neminovan.
Odnos snaga početkom ovog napada je bio 1:1 ali u stvarnosti tu se borilo milijun promrzlih od 6 mjeseci borbi umornih njemačkih vojnika protiv milijun odmornih sovjetskih (sibirskih) vojnika koji su se našli u svom elementu. Kada je pobjednički protunapad okončan njemačke trupu su završili na minimalno 100 kilometara od Moskve čime propada Operacija Barbarossa i počinje klasični frontovski rat.
Osnovan prvi partizanski odred u Hrvatskoj – 1941.
Rano ujutro 22. lipnja 1941. godine nacistička Njemačka napala je Sovjetski Savez i tako prekinula kratkotrajno savezništvo Hitlera i Staljina. Na vijest o tome događaju, bez ikakvih naloga sa strane, sisački Hrvati, komunisti i antifašisti krenuli su pod vodstvom Vlade Janjića Cape u šumu, u borbu s Pavelićevom Nezavisnom Državom Hrvatskom i fašizmom.
Na nasipu pored rijeke Odre okupili su se Vlado Janić, Marijan Cvetković, Ivo Lasić, Ivo Ogulinac, Joso Tuškanac, Ivo Lovreković, Mika Špiljak, Katica Kušec, Ivan Altić, dr Ivo Brodarac, Nada Dimić i drugi.
Do tog trenutka, službeno u sklopu Kominterne, kao glavni neprijatelj komunista nije bila označena fašistička osovina, nego zapadne imperijalističke zemlje. Ipak, hrvatski domoljubi, komunisti, nisu čekali proglase i pozive koji su kasnije zaredali. Krenuli su u akciju, svjesni velikog preokreta na istoku, ali i potrebe da u nacionalno-oslobodilačkoj borbi pridonesu slomu fašizma i stvaranju nove državne zajednice – federativne Jugoslavije, u kojoj će, kako su se nadali, i Hrvatska biti ravnopravna federalna država.
Bio je to prvi pokret otpora u ovom dijelu Europe i po sastavu činili su ga, uglavnom, borci Hrvatske nacionalnosti. Zato se danas, 22. svibnja obilježava kao spomendan antifašističke borbe i državni je praznik u Hrvatskoj.
Otkriven Haron, najveći Plutonov mjesec – 1978.
Najveći od 3 poznata Plutonova mjeseca, Haron, otkriven je 22. lipnja 1978. godine. Orbita mu je udaljena 19,640 km od Plutonovog središta, promjer mu je 1206 +/- 16 km, gustoća 1.71 g/cm³, a masa oko 7 puta manja od Plutonove. S obzirom na omjer promjera Plutona i Harona (2390:1206), Haron je relativno najveći satelit koji kruži oko nekog tijela u Sunčevom sustavu, pa postoje dvojbe da su Pluton i Haron dvojni asteroid ili dvojni patuljasti planet. Teorija o dvojnom asteroidu podržana je opažanjima putanje Plutona i Harona koja je sinkrona oko jedne središnje osi, ali ovaj dokaz još nije prihvaćen. Omjer masa Harona i Plutona iznosi 1:7.
Fred Astaire, glumac i plesač – 1987.
Astaire, Fred (pravo ime Frederick Austerlitz), američki glumac (Omaha, 10. V. 1899 – Los Angeles, 22. VI. 1987). Sin useljenika austrijskoga podrijetla.
Od 1906. nastupao sa sestrom Adele kao plesački par u vodviljima i broadwayskim mjuziklima. Pošto se ona povukla, započeo je 1933. filmsku karijeru te je, vrstan komičar iznimne elegancije pokreta, a istodobno profinjen i energičan plesač, s Ginger Rogers kao partnericom nastupio do 1939. u devet glazbenih komedija (i još jednoj 1949), npr. Vesela razvedenica (The Gay Divorcee, 1934), Cilindar (Top Hat, 1935), Slijedi flotu (Follow the Fleet, 1936), Hoćemo li zaplesati? (Shall We Dance, 1937), svi Marka Sandricha, te Doba svinga (Swing Time, 1936) Georgea Stevensa. U njima je izgradio tip ležernog i optimističnog urbanog muškarca kakav je nastavio tumačiti uz druge partnerice, Ritu Hayworth, Eleanor Powell, Lucille Bremer, Judy Garland (Uskršnja parada – Easter Parade, 1948., Charlesa Waltersa), Cyd Charisse (Diži zavjesu – The Band Wagon, 1953., Vincentea Minnellija), Leslie Caron, Audrey Hepburn (Smiješno lice – Funny Face, 1957., Stanleya Donena). Kao plesač posebno prirodan u trenutcima prijelaza iz neplesnih u plesne dijelove prizora, znatno je pridonio integriranju glazbenih točaka u radnju te je razvio plesački stil od stiliziranijeg (s iskorakom na vršcima prstiju) prema realističnijem, tzv. tvrdomu koraku. Okušao se i u neglazbenim komedijama te u dramskim ulogama. Dobitnik je počasnog Oscara 1950. te priznanja za životno djelo Američkoga filmskoga instituta 1981.
Najduži teniski meč u povijesti – 2010.
Od 22. do 24. 6. 2010. kroz tri dana igran je najduži teniski meč u povijesti između Amerikanca Johana Isnera i Francuza Nicolasa Mahuta, koji je trajao 11 sati i pet minuta, a odigrano je 183 gema. Na kraju je slavio Isner, rezultatom 6:4, 3:6, 6:7(7), 7:6(3), 70:68.
