NA DANAŠNJI DAN: Antun Nemčić, Marija Jambrišak, Auguste Comte, John Cage, Branimir Donat, Freddie Mercury, Doktor Živago

Antun Nemčić, hrvatski književnik – 1849.

Antun Nemčić bio je hrvatski književnik. Studirao je pravo i filozofiju u Zagrebu, bio sudac u Novom Marofu i bilježnik Križevačke županije. Bio je pristaša narodnog preporoda, a pod pseudonimom A. N. Gostovinski pisao je pjesme, ‘putositnice’, a okušao se i kao romanopisac i komediograf.

Po stilu je romantičar, a pjesništvo mu je budničarsko i domoljubno. Za života je dospio objaviti samo knjigu putopisne proze ‘Putositnice’, koja je nastala tako što je pisac, nesretno zaljubljen, išao u Italiju tražeći zaborav. Nemčić je pisao pjesme koje imaju domoljubni uzlet ali ne odskaču od srodne lirike u hrvatskomu preporodu. Ostavio je i komediju ‘Kvas bez kruha, ili tko će biti veliki sudac’. Umalo je poginuo kao jedan od glavnih aktera krvave restauracije 1845.

Umro je od kolere u trideset i sedmoj godini. Porijeklom iz plemićke obitelji Nemčića-Gostovinskih. Veći dio života je živio u gradovima Ludbreg i Koprivnica. U Koprivnici je sačuvana njegova kuća sa spomen pločom, a u selu Starigrad kraj Koprivnice obilježena je i klijet gdje je u vinogradu napisao svoje najznačajnije djelo ‘Putositnice’. U Koprivnici jedna osnovna škola nosi njegovo ime. Umro je u Križevcima 5. rujna 1849.

Marija Jambrišak, književnica – 1847.

Jambrišak, Marija, hrvatska pedagoginja i učiteljica (Karlovac, 5. IX. 1847 – Zagreb, 23. I. 1937). Ravnateljica građanske škole, prosvjetna i kulturna djelatnica, prva žena iz Hrvatske koja je studirala na Pädagogiumu u Beču.

Njezinim nastojanjem otvoren je Ženski licej u Zagrebu 1892., na kojem je i predavala. Zauzimala se za prava žene u javnome životu.

Glavna djela: Znamenite žene iz priče i poviesti (1885), O ženskom uzgoju (1892), O pristojnom vladanju (1895).

Auguste Comte, francuski matematičar i filozof – 1857.

Auguste Comte bio je francuski matematičar i filozof. Auguste Comte je osnivač pozitivizma, filozofskog pravca koji odbacuje svaku metafiziku i uzima iskustvo kao jedini izvor pozitivne spoznaje.

Umjesto da se gubi u idealističkim spekulacijamam, ljudska misao treba da prijeđe iz teološke i metafizičke faze u filozofsku, tj. pozitivnu, da se posveti proučavanju pozitivno utvrdljivih činjenica, tj. same stvarnosti. Sve znanosti, od matematike kao najapstraktnije preko astronomije, fizike, kemije, biologije, konvergiraju prema nauci o ljudskim društvenim odnosima, tj. prema sociologiji.

Socijalna fizika dijeli se na socijalnu statiku i socijalnu dinamiku. Statika proučava pojedince, obitelj i društvo, čvrste uvjete egzistencije društva, uvjete ravnoteže društvenog organizma, a dinamika zakone njegova napretka kojemu su pokretač ideje. Praktični cilj sociologije mora biti organizacija društva na principu pozitivne znanosti. Comte je prvi mislilac koji je zakone o razvoju ljudskog društva povezao u jedinstven sustav i tako zadao temelje buržoazijskoj sociologiji. On napredak društva shvaća kao kvalitativni razvoj u okviru postojećeg reda, kao evoluciju koja ne zna ni za kakve bitne preobražaje ni revolucionarne skokove u novo kvalitativno stanje. Pojave u društvu kao i njegovi međusobni odnosi, ispituju se prema njihovoj vanjskoj ‘koegzistenciji i sukcesiji’ empirijskim utvrđivanjem i uspoređivanjem.

No on ne istražuje uzorke koje te promjene rađaju, osnovne pokretačke snage društva nego samo raščlanjuje okolnosti pod kojima su te pojave nastale, i onda ih povezuje po redu i sličnosti. Političke i ekonomske promjene po njemu nemaju utjecaja na društveni proces osim ako s njima nije povezana i moralna preobrazba individuuma. Zato je zadaća pozitivističke politike da moralno preporodi društvo, da egoizam zamjeni altruizmom. To znači da izmiri antagonizam klasa, u prvom redu radničke klase, takozvanim pozitivnim odgojem.

Filozofi pozitivisti trebali bi imati vodeću ulogu u duhovnom životu. Smisao Comteovog pozitivizma u svojim krajnjim društvenim konsekvencama je izgradnja i čuvanje kapitalističkog poretka. Ono što za ovog francuskog mislioca treba svakako reći, je da je utemeljio sociologiju, uz sva uvažavanja njegovih prethodnika, a osobito njegovog učitelja Saint Simona. Umro je u Parizu 5. rujna 1857.

John Cage, kompozitor – 1912.

Cage John, američki skladatelj, grafičar, izvođač, predavač i pisac (Los Angeles, 5. IX. 1912 – New York, 12. VIII. 1992). Studirao skladanje u Los Angelesu i u Parizu kod R. Buhliga, A. Weissa, H. D. Cowella i A. Schönberga. Godine 1942. započeo surađivati s koreografom M. Cunninghamom; 1958. držao tečaj eksperimentalne glazbe pri Međunarodnim tečajevima za novu glazbu u Darmstadtu i otada se njegov utjecaj počinje širiti i na europske skladatelje.

Cage je jedan od najsmjelijih inovatora u glazbi XX. st. koji je iz temelja uzdrmao tradicionalni pojam umjetničkog glazbenog djela i uobičajeni odnos između skladanja, interpretacije i slušanja. Godine 1938. skladao je prvu skladbu za preparirani klavir (Bacchanale), a od početka 1950-ih pod utjecajem konfucijanskih svjetonazora i zen-budizma uveo je u skladanje nedeterminaciju, tako da takva uloga slučaja posve mijenja i tradicionalni status skladateljskog autorstva. Sve njegove stvaralačke djelatnosti (skladanje, crtanje grafika, predavanja, pisanje i dr.) prožete su tim specifičnim poimanjem slučaja. Okušao se u svim vrstama eksperimentalne glazbe, a važan je i njegov prinos suvremenomu glazbenom kazalištu, osobito multimedijskomu prožimanju više različitih umjetnosti, i instrumentalnomu kazalištu. Poseban je utjecaj imala zbirka njegovih tekstova pod naslovom Tišina (Silence, 1961).

Branimir Donat, književnik – 1934.

Donat, Branimir (pravo ime Tvrtko Zane), hrvatski književni povjesničar i kritičar (Zagreb, 5. IX. 1934 – Zagreb, 15. IV. 2010). Studirao je jugoslavistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Djelovao je kao profesionalni književnik te od 1972. do umirovljenja 1994. urednik u Nakladnom zavodu Matice hrvatske.

Objavio tridesetak knjiga i nekoliko stotina kritičkih, esejističkih i novinskih zapisa. Književnopovijesni i književnokritički rad uglavnom mu je povezan s temama novije hrvatske književnosti. Pisao je o ranim dramama Miroslava Krleže, o avangardnoj književnosti, o fantastici i poetici hrvatskih fantastičara 1970-ih (koje je, zbog teze o utjecaju Jorgea Luisa Borgesa, 1972. u eseju Astrolab za hrvatske borhesovce nazvao »borgesovcima«), o hrvatskoj književnoj dijaspori, o manje poznatim i zapostavljenim hrvatskim piscima te o odnosu književnosti i politike.

U knjizi eseja Osporeni govor ili egzotika svakodnevnog (1970) skupio je tekstove o mitologiji svakidašnjice, inspirirane Rolandom Barthesom. Priredio je velik broj antologija, književnokritičkih zbornika i tematskih brojeva časopisa, u rasponu od strukturalizma i sociologije književnosti preko humora i fantastike do avangardnoga kazališta i pjesništva (Antologija hrvatske fantastične proze i slikarstva, s Igorom Zidićem, 1975; Antologija dadaističke poezije, 1985; Put kroz noć: antologija poezije hrvatskog ekspresionizma, 2001., i dr.). Prevodio s ruskoga i francuskog. Glavna djela: O pjesničkom teatru Miroslava Krleže (1970), Udio kritike (1970), Strujanja u novijoj hrvatskoj noveli (1971), Unutarnji rukopis (1972), Brbljava sfinga (1978), Približavanje beskraju (1979), Fantastične figure (1984), Ulderiko Donadini (1984), Pegaz ili dada (1988), Drukčije (1990), Crni dossier (1992), Bogatstvo vrta (1993), Različito i isto (1993), Društvo žrtvovanih hrvatskih pjesnika (1998), Središte na rubu (2007).

Freddie Mercury, pjevač – 1946.

Freddie Mercury (Zanzibar, 5. rujna 1946. – London, 24. studenog 1991.), bio je britanski pjevač, tekstopisac i producent, najpoznatiji kao pjevač britanskog rock sastava Queen.

Freddie je rođen u državi Zanzibar, koja 1964. postaje dio afričke države Tanzanije, pod imenom Farrokh Bulsara. Tanzanija mu je posthumno dodijelila nagradu za osobu koja je iz Tanzanije otišla u svijet i postigla jako puno.

Majka Jer i otac Bomi porijeklom su bili Iranci koji su živjeli u Indiji i sljedbenici zoroastrizma. Freddie je pohađao englesku školu u Indiji, gdje je uzimao i lekcije iz sviranja klavira. U istoj školi je i dobio ime Freddie, što je njegova obitelj isto tako prihvatila. Freddijev otac Bomi bio je računovođa za britansku vladu. Kad su u Zanzibaru izbili nemiri, zajedno s obitelji seli se u Feltham, Velika Britanija.

U Veliku Britaniju došao je s 18 godina i pohađao fakultet za umjetnost i grafički dizajn, što će se u karijeri grupe Queen primijetiti na omotima albuma, te ponekad i na garderobi sastava. Freddie je izradio i poznati logo grupe. U Engleskoj je upoznao Rogera Taylora i Briana Maya, koji su zajedno s Timom Staffellom svirali u sastavu Smile. Nedugo nakon toga Staffell odlazi iz sastava i na njegovo mjesto dolazi Freddie. Dolaskom Freddieja koncepcija i izgled grupe se bitno mijenjaju, a upravo je Mercury dao novo ime grupi. Nešto kasnije, nakon nekoliko neuspješnih basista, dolaskom Johna Deacona 1971. godine konačno je osnovan jedan od najpoznatijih svjetskih sastava – Queen.

Objevljen Doktor Živago – 1957.

Doktor Živago književni je klasik Borisa Pasternaka objavljen 1957. Godinu dana kasnije, na današnji dan, i američki su čitatelji dobili priliku uživati u priči o Yuriu Zhivagu, doktoru i pjesniku, rastrganom između dvije žene pred početak Građanskog rata u Rusiji. Ipak, ono što knjigu čini kvalitetnom je tema o čovjeku koji se suočava s promjenama u životu izazvanim od strane sila koje ne može kontrolirati. Po knjizi je snimljen i film.

München – sudbonosna točka borbe protiv međunarodnog terorizma – 1972.

Münchenski masakr ili Münchenski olimpijski masakr predstavlja teroristički čin koji su izveli palestinski teroristi na predstavnike izraelskog olimpijskog tima tijekom ljetnih Olimpijskih igara 1972. u Münchenu.

Članovi palestinske terorističke organizacije Crni rujan upadaju 5. rujna, 11-og dana Igara, u Olimpijsko selo i uzimaju jedanaest izraelskih športaša i trenera za taoce od kojih dva športaša ginu u prva dva sata akcije. Crni rujan je operaciju nazvao ‘Ikrit i Biram’, po dva kršćanska palestinska sela čiji su stanovnici pobijeni ili protjerani od stane Hagannaha 1948.

Njemačke vlasti pokušavaju kasnije bezuspješno osloboditi ostale taoce i tijekom te operacije svih devet taoca gine kao i pet terorista i jedan policajac. Sveukupno u Münchenu i u zračnoj luci Fürstenfeldbruck poginulo je 17 osoba. U osvetničkim akcijama koje su Izraelci poduzeli na osobe koje su bile povezane sa masakrom gine još nekoliko osoba od kojih su bar dvije bile nevine.

Majka Terezija, časna sestra i humanitarka – 1997.

Majka Terezija, rođena u Skoplju 26. kolovoza 1910., bila je časna sestra albanskog i vlaškog podrijetla te indijskog državljanstva.

Rođena je pod imenom Agnes Gonxha Bojaxhiu. Osnovala je katoličku redovničku zajednicu Misionarke ljubavi u indijskoj Kalkuti 1950. godine. Preko 45 godina služila je siromašnima, bolesnima, siročadi i umirućima. Misionarke ljubavi od početne male zajednice s vremenom su prerasle u zajednicu koja broji 5 000 redovnica u oko 600 misija, škola i skloništa u 120 država svijeta. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Majku Tereziju blaženom 19. listopada 2003. godine.

Od 1970. godine, međunarodno je prepoznata kao humanitarka i pomoćnica siromašnih i nemoćnih. Dobitnica je Nobelove nagrade za mir 1979., te mnogih drugih međunarodnih nagrada, među kojima se ističu najviše indijsko civilno odličje ‘Bharat ratna’ iz 1980. za njen humanitarni rad, počasno državljanstvo SAD-a, Nagrada Albert Schweitzer itd. Misionarke ljubavi nastavljaju pomagati siromašnima i potrebnima širom svijeta pa tako djeluju i u Hrvatskoj.

Majka Terezija više puta boravila je u Hrvatskoj, prvi put još 1928. godine. Župnik njene župe u rodnom Skoplju bio je hrvatski svećenik Franjo Jambreković, koji je utjecao na nju, a u Indiji je surađivala s hrvatskim svećenikom Antom Gabrićem. Skupština grada Zagreba 19. srpnja 1990. proglasila ju je počasnom građankom grada Zagreba. Umrla je u Kalkuti 5. rujna 1997.

Prvo životno partnerstvo u Hrvatskoj – 2014.

U Zagrebu je sklopljeno prvo životno partnerstvo u Hrvatskoj, 5 dana nakon stupanja na snagu Zakona o životnom partnerstvu.

Istospolni brak, zvan i gay brak, je brak između dviju osoba istog spola, bilo kao civilna ili religijska ceremonija.

Odnos braka i istospolnosti, preciznije pitanje definicije braka koja uključuje zajednice istospolnih parova predmet je prijepora u mnogim državama svijeta. Istospolni brak kao zasebna pravna kategorija u Hrvatskoj ne postoji.

Brak nije predmet temeljnog ljudskog prava, prema Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Braku je posvećen članak 16. Opće deklaracije o pravima čovjeka Ujedinjenih naroda.

Nizozemska je 2001. postala prva država na svijetu koja je uvela istospolne brakove.