NA DANAŠNJI DAN: André-Marie Ampère, William Faulkner, Leo Junek, Frano Supilo, Mao Ce Tung, Viktor Vida, Carlos Ruiz Zafón, Erich Maria Remarque, Marija Čudina, 204. brigada HV

André-Marie Ampère, fizičar – 1820.

André-Marie Ampère

Francuski fizičar André-Marie Ampère otkrio je Amperov zakon o linearnim tokovima električne struje, prema kojem se dva paralelna vodiča privlače kad kroz njih teče istosmjerna struja, a odbijaju kad su struje protivne. Njegovo otkriće omogućilo je razvoj magneta.

Najznačajniji su Amperovi pionirski radovi iz elektromagnetizma. Utvrdio je da se kružni tok električne struje ponaša kao magnet. Za linearne tokove električne struje našao je zakon prema kojemu se dva paralelna vodiča međusobno privlače kad kroz njih teče struja istog smjera, a odbijaju ako su struje protivne. Time je postavio temelje elektrodinamike.

Po Andre-Marie Amperu je mjerna jedinica za jakost električne struje nazvana Amper.

William Faulkner, američki pisac – 1897.

William Faulkner je, po mnogima, najveći američki romanopisac i jedan od najvećih svjetskih prozaika uopće, rođen je na današnji dan 1897. godine

William Faulkner

Njegovo djelo karakteriziraju raskošna invencija, vatromet tehničke virtuoznosti, dominantna tragička i tragičko-ironijska vizija života u kojoj vlada usud (kob, fatum), no ublažena i oživljena čestim burlesknim i drastično komičnim scenama. To djelo, koje istražuje ponore zla i infernalne situacije (ludilo, incest, umorstvo, masakriranje, silovanje, linč, bratoubojstvo, čedomorstvo), istodobno je afirmacija ljudskosti i stoičkoga humanizma izraženoga u kršćanskoj ikonografiji i naglasku na vrlinama koje je Faulkner istaknuo u svojem nezaboravnom govoru 1949., pri dodjeli Nobelove nagrade: hrabrost, sućut, ponos, ljubav, čast i žrtvu.

Faulknerov je utjecaj na svjetsku književnost golem: dovoljno je reći da su poslijeratne američka, zapadnoeuropska i latinoamerička literatura nezamislive bez njega, od Camusa do Marqueza, od Vargasa Llose do Toni Morrison. Rođen je 25. rujna 1897 u New Albaniu.

Leo Junek, hrvatski slikar – 1899.

Hrvatsko-francuski slikar koji je većinu svog života proveo u Francuskoj gdje je poznat kao Lorris Junec.

Leo Junek je dijete iz braka Marije Junek (Oražem) i Teodora Juneka, koga je podignula siromašna baka, koja je imala svoj skromni stan u ulici Pod Zidom, ispod zagrebačkog Kaptola.

Leo Junek

Postoji i priča da je Leo Junek vanbračno dijete svećenika Huga Mihalovića ( iz bogate veleposjedničke obitelji Mihalović), i inspiracija za Krležin lik Filipa Latinovicza. Isprva je pohađao kaptolsku pučku školu, a od 1909. do 1914. ide u Kaptolsko sjemenište kao svjetovni polaznik.

Školovanje je prekinuo na dvije godine do 1916. zbog preseljenja na tada daleki Bukovac (danas dio grada Zagreba) koji onda nije imao tretman zagrebačkog naselja. 1916. se ponovo upisuje u Kaptolsko sjemenište, ali ovaj put kao klerik, no maturu 1918. polaže na Gornjogradskoj gimnaziji.

Potom upisuje Pravni fakultet zagrebačkog Sveučilišta, koji napušta nakon prve godine studija. Ujesen 1919. Junek se upisao na tadašnju Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt ( današnju zagrebačku Likovnu Akademiju), na studij slikarstva. Prvi mu je učitelj Ferdo Kovačević, drugi – Maksimilijan Vanka.

Od školske godine 1921/1922. nalazi se u klasi Ljube Babića (to se zvalo specijalka) i ostao je u njoj do kraja studija. Uz njega u klasi su bili; Đuro Tiljak, Oton Postružnik, Vinko Grdan i Ivan Tabaković njegovi budući sudruzi iz grupe Zemlja. Netom prije završetka studija 1924., posjećuje Pariz, u koji se trajno zaljubio i gdje se potpuno upoznao sa svojim velikim slikarskim uzorom Cézannom.

Kolika je bila opsjednutost Juneka Parizom, najbolje govore njegove vlastite riječi; Kad sam to vidio, vratio sam se u Zagreb, završio studij kod Babića, uzeo diplomu, izložio kod Ulricha, dobio stipendiju za Pariz… i još sam uvijek u Parizu.

Po završetku studija, i kraćeg boravka na Plešivici ( gdje slika pejzaže) 1925. Junek odlazi u Pariz i tamo se trajno naseljava. Njegov život u Francuskoj je gotovo religiozna posvećenost slikarstvu. Na početku 1949. promijenio je ime u Lorris Junec.

Francusko državljanstvo dobio je tek 1974. 1951., Junek se seli iz bučnog Pariza u obližnji Orsay ( dvadesetak kilometara jugo-zapadno od Pariza), gdje u miru i tišini slika do svoje smrti.

Frano Supilo, hrvatski političar i publicist – 1917.

Supilo, Frano, hrvatski političar i publicist (Cavtat, 30. XI. 1870 – London, 25. IX. 1917). Nakon završene poljodjelske škole u Gružu zaposlio se kao putujući učitelj. Kao pristaša Stranke prava, nezadovoljan oportunizmom Narodne stranke, 1891. pokrenuo je u Dubrovniku politički tjednik Crvena Hrvatska u kojem je iskazao svoje temeljne političke stavove. Zauzimao se za jedinstveno djelovanje pravaša i narodnjaka te zastupao načelo da svaki narod ima prirodno pravo na postojanje i razvoj. Isticao je da se ni jedan narod pa ni hrvatski ne bi trebao odricati svojega imena, prošlosti i državnoga prava te je na temelju hrvatskoga državnoga prava tražio sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Zagovarao je preustroj Habsburške Monarhije na federalističkom načelu te smatrao da hrvatska politička zajednica treba obuhvaćati užu Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju i Istru te BiH. Od 1900. u Rijeci je uređivao Novi list u kojem se zauzimao za hrvatsko-srpsku slogu, a narodni pokret 1903. smatrao je poticajem za rješenje hrvatskog pitanja. Želio je hrvatsku politiku usmjeriti prema političkoj suradnji Južnih Slavena u sporazumu s ostalim narodima Austro-Ugarske Monarhije ugroženima germanizacijom. Uz Antu Trumbića bio je glavni inicijator donošenja Riječke i Zadarske rezolucije 1905., čime je bio stvoren temelj politike »novoga kursa«.

Frano Supilo

God. 1906. bio je izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru kao jedna od najznačajnijih osoba Hrvatsko-srpske koalicije, a posebno se istaknuo u borbi protiv željezničarske pragmatike 1907., kada je predvodio hrvatsku oporbu u Ugarskom saboru i pokrenuo temeljna ustavna pitanja o položaju Hrvatske, što ga je dovelo u sukob s ostatkom stranke, posebice sa Svetozarom Pribićevićem. Prozivan za aneksijske krize (1908–09) kao plaćenik srpske vlade, supokrenuo je sudski postupak zbog klevete protiv povjesničara Heinricha Friedjunga, prisilivši ga na povlačenje glavnih tvrdnja, što je u javnosti doživljeno kao poraz bečke politike; još za trajanja postupka istupio je iz Hrvatsko-srpske koalicije, zamjerajući njezinu vodstvu oportunizam.

Nakon izbijanja I. svjetskog rata otišao je u emigraciju (u Italiju, a potom u Englesku), gdje je započeo aktivnost za oslobođenje južnoslavenskih naroda Habsburške Monarhije i za njihovo ujedinjenje u novu državnu zajednicu te nastojao zainteresirati vlade Antante za osnutak jugoslavenske države. Bio je jedan od osnivača Jugoslavenskog odbora (Pariz, London) 1915. te se, razotkrivši tajni Londonski ugovor, borio protiv imperijalističkih težnji Italije na Jadranu. Zauzimao se za demokratsko ujedinjenje južnoslavenskih naroda i za njihovu nacionalnu ravnopravnost te je predlagao federalističko uređenje buduće zajedničke države. Zbog tih stavova sukobio se s Nikolom Pašićem i većinom političara u Jugoslavenskom odboru te je 1916. istupio iz Odbora. Iako je nastavio borbu za hrvatsko pitanje, pozdravio je potpisivanje Krfske deklaracije (1917). Glavno djelo: Politika u Hrvatskoj (1911).

Mao Ce Tung, predsjednik Kine – 1954.

Na današnji dan 1954. godine Mao Ce Tung postao je prvi predsjednik Narodne Republike Kine.

Mao Zedong aka Mao Ce-tung, kineski revolucionar i državnik. Jedan od osnivača KP Kine 1921., organizator partizanskih postrojba i kineske Crvene armije. Razvio je izvornu interpretaciju marksizma koja ističe potrebu da se u azijskom društvu treba usredotočiti na selo, te revolucionarnu elitu tražiti u siromašnom seljaštvu, a ne u gradskom proletarijatu.

Mao Ce Tung

Nakon uspostave NR Kine 1949., postao je predsjednik pa je zauzeo funkcije šefa države i predsjednika partije. Radi suprotstavljanja suparničkim frakcijama u kineskom vodstvu, u travnju 1956. Mao je proklamirao politiku »neka cvjeta stotinu cvjetova«, kojom se poticalo ograničeno izražavanje različitih ideja.

Inicijator je pokreta za stvaranje narodnih komuna, poznatoga kao »veliki skok naprijed« , a koji je gotovo doveo do sloma kineskoga gospodarstva. Sljedeće godine morao je položaj predsjednika republike prepustiti Liu Shaoqiju, pa je zadržao samo položaj predsjednika partije i ideologa. Od 1960. počeo je uz pomoć ministra obrane Lin Biaoa stvarati alternativni sustav moći unutar Crvene armije. Nakon raskida s N. S. Hruščovom i SSSR-om (1960. ukinuta je sovjetska pomoć Kini), upozorio je na opasnost od sovjetskog revizionizma i rađanja »novih buržoaskih elemenata« unutar državno–partijske strukture.

Na X. plenumu CK KP Kine u rujnu 1962. uputio je poziv »Ne zaboravite klasnu borbu«. Započeo je borbu protiv Liu Shaoqija i komunističkih reformatora kao »buržoaskih revizionista«. Potaknuo je »kulturnu revoluciju« (1966–69), u kojoj je uklonio reformatorski dio vodstva i glavnog suparnika Liu Shaoqija te postao obožavana osoba u Kini, a njegovi raniji eseji (Misli) postali su dogma za kineske mase.

Bio je glavni tvorac moderne Kine, iako, osim za razdoblja kulturne revolucije, nije sam donosio odluke. Zagovarao je radikalna rješenja za tradicionalne kineske probleme; njegove ideje o pomicanju središta revolucije sa Zapada na Istok, o osnovnom antagonizmu koji vlada između bogatih eksploatatorskih država i onih siromašnih, te o ulozi seljaštva (»Selo će pobijediti grad«), revolucionarnom pokretu masa i gerilskom ratovanju imale su znatan utjecaj u pojedinim državama Azije, Afrike i Latinske Amerike. Istodobno, široko popularizirane Misli predsjednika Maoa (citati) imale su stanovit odjek i u zapadnoeuropskom novoljevičarskom pokretu.

Viktor Vida, hrvatski književnik – 1960.

Viktor Vida

Viktor Vida (Kotor, 2. listopada 1913. – Buenos Aires, 25. rujna 1960.), hrvatski književnik. Rodom Hrvat.

Diplomirao je u Zagrebu povijest južnoslavenske književnosti i talijanski jezik s književnošću. Od 1943. radi u Rimu kao član uredništva Agenzia Giornalistica Italo-Croata, a početkom 1948. seli u Argentinu. Prve pjesme objavio je u nikšićkoj Slobodnoj misli, a potom nastavlja objavljivati u zagrebačkom Savremeniku te u Hrvatskoj reviji što su je u Buenos Airesu pokrenuli Vinko Nikolić i Antun Bonifačić. Pjesme su mu u tradiciji A.G. Matoša i Tina Ujevića, s intimističkim ugođajem.

Smatra se jednim od najznačajnijih hrvatskih pjesnika u emigraciji.

Carlos Ruiz Zafón, arhitekt – 1964.

Carlos Ruiz Zafón (25.09.1964., Barcelona, Španjolska – Los Angeles, 19.06.2020.), španjolski pisac. Pohađao je isusovačku školu Sarriŕ. Taj je gotički dvorac u njegovu rodnom gradu, s tornjevima i tajnim hodnicima, budio njegovu dječju maštu i želju za pripovijedanjem priča. Radio je u reklamnoj agenciji.

Carlos Ruiz Zafon

Godine 1993., kao 29-godišnjak, za svoj je prvi roman Trilogija magle (1996.) primio književnu nagradu za mlade i ubrzo je objavio romane El palacio de la medianoche, Las luces de septiembre i Marina. Od 1994. živi u Los Angelesu, radi kao scenarist i piše za španjolske dnevne novine ˝El País˝ i ˝La Vanguardia˝. Godine 2002. u Španjolskoj je postao književnom senzacijom, a njegov roman Sjena vjetra, čija se radnja odvija u Barceloni 50-ih godina 20. stoljeća, proglašen je knjigom godine.

Do sada je preveden na više od četrdeset jezika te prodan u desecima milijuna primjeraka. Nastavak Sjene vjetra roman Anđelova igra u Španjolskoj je objavljen na Svjetski dan knjige 23. travnja 2008. Anđelova igra svojevrsna je predigra Sjeni vjetra. Roman je do sada preveden na više od trideset svjetskih jezika, a publika ga je prihvatila s jednakim oduševljenjem kao i Sjenu vjetra. Roman za mlade Trilogija magle ponovno je izdan 2010. na engleskom jeziku.

Erich Maria Remarque, pisac – 1970.

Erich Maria Remarque

Remarque, Erich Maria (pravo ime E. Paul Remark), njemački književnik (Osnabrück, 22. VI. 1898 – Locarno, Švicarska, 25. IX. 1970). Bio je vojnik u I. svjetskom ratu, više puta ranjavan; 1922. novinar u Hannoveru, poslije u Berlinu. Uspjeh je postigao antimilitarističkim romanom Na zapadu ništa novo, koji je preveden na pedesetak jezika i više puta ekraniziran. Djelo prikazuje grozote ratne svakidašnjice i solidarnost vojnika, »malih ljudi«. Tradicionalnim pripovjednim sredstvima u svojim romanima ocrtava njemačku povijest između 1914. i 1945., pri čem pokazuje izraženo pacifističko stajalište te istupa protiv nacizma. Njegove su knjige 1933. u Njemačkoj bile javno spaljene, a njemu oduzeto njemačko državljanstvo; od 1939. u SAD-u.

Marija Čudina, pjesnikinja – 1986.

Čudina, Marija, hrvatska književnica (Lovinac, 21. XI. 1937 – Beograd, 25. IX. 1986). Studirala jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; radila kao novinarka u Slobodnoj Dalmaciji. Nakon udaje za srpskog slikara Leonida Šejku 1961., preselila se u Beograd i postala sudionica umjetničke grupe Mediala. U prvim zbirkama (Nestvarne djevojčice, 1959; Čađ i pozlata, 1963) rabila transcendentalnu simboliku i posebna sintaktička rješenja, a u kasnijoj poeziji do izražaja dolazi snažnija disciplina jezika, ali i izraženiji osjećaj egzistencijalne beznadnosti te hermetičnost pod snažnim utjecajem nadrealizma.

U knjizi Paralelni vulkani (1982), koja uključuje ranije pjesničke zbirke Pustinja (1966) i Tigar (1971), iskazuje se bliskost simbolici i oniričnosti Šejkina slikarstva (pustinjska flora, metafizički bestijarij). U kratkom romanu Amsterdam (1975), a posebno u lirsko-esejističkoj knjizi Divlja duša (1986), pisanima u maniri borgesovske fantastične proze i beckettovske naracije, daje viziju civilizacijske otuđenosti, što je jedna od glavnih preokupacija sveukupnoga njezina opusa. Posmrtno su joj objavljeni romani Nož punog mjeseca (1989) i Nevolje (2005) te knjige Leonid Šejka: knjiga za razgledanje (2005) i Pjesme (2005).

Utemeljena 204. brigada HV, Vukovar – 1991.

204. brigada HV, zvana još i vukovarska, legendarna je brigada Hrvatske vojske čiji su pripadnici branili grad Vukovar u Domovinskom ratu (Bitka za Vukovar). Brigada je ustrojena 25. rujna 1991. od pripadnika naoružanih postrojbi, a njezin prvi zapovjednik bio je Mile Dedaković-Jastreb. U službenim dokumentima HV vodi se i kao 124. brigada HV.